Šta nam danas znači Međunarodni praznik rada?
Prvomajski roštilj umjesto protesta
U šta nam se pretvorilo obilježavanje Prvog maja - Međunarodnog praznika rada? Kakav je status naših radnika danas, pogotovo onih koji rade u proizvodnim djelatnostima? U kojoj mjeri su naši sindikati borbeni, odnosno ili pasivni, kada je u pitanju rješavanje elementarnih prava iz radnog odnosa zaposlenih i opštih egzistencijalnih pitanja radnika, pitali smo uvažene univerzitetske profesore, profesora i dekana Ekonomskog fakulteta u Brčkom, Srđana Lalića i profesora dr Dimitrija Ćeranića, prodekana za naučno - istraživački rad Pravnog fakulteta Univerziteta Istočno Sarajevo. Evo njihovih odgovora i stavova o ovoj temi.
Profesor Ćeranić kaže da Prvi maj danas i nekada nisu i ne mogu biti isti.
-Čovječanstvo je potpuno drugačije, sve države i društva su se promijenili. Jedan te isti čovjek danas i prije nekoliko godina, da ne govorimo prije nekoliko decenija - ne liči na samoga sebe. Da li je to dobro ili loše, svako neka cijeni po sebi. Prvi maj obilježavan je kao Praznik rada. Radovali su mu se radnici, što je i logično - u korijenu riječi ,,radost” je ,,rad”. Samo čovjek koji radi i voli da radi može biti radostan. Danas se Prvom maju najviše raduju ovi što umiju da ,,rade oko roštilja”, ili ovi što maštaju kako da se domognu ,,radnog mjesta” na kome se ,,ne radi”. Tješimo se da je tako u većini država svijeta i ne brinimo se - Biće samo gore! I ma koliko apsurdno bilo, zbog toga treba da smo radosni. To znači da ćemo morati mnogo više da radimo kako bismo odgodili ,,gore sutra”, a to ujedno znači da ćemo biti radosniji. Zato, radimo, radujmo se!
Sindikati su ogledalo prosječnog radnika
Profesor Ćeranić ističe da su Sindikati ogledalo prosječnog radnika u nekom društvu, ni bolji, ni gori od većine.
-Borbeni su onoliko koliko ima spremnih na sindikalnu borbu. Sindikalna rukovodstva ne mogu mnogo učiniti, ukoliko iza sebe nemaju radnike spremne na upornu i istrajnu borbu, spremne na ličnu žrtvu za opštu stvar. Pošto živimo u vremenu udobnosti, gdje se potrošačka svijest danonoćno usađuje u svakog pojedinca, gdje je prezren težak rad, gdje se na žrtvovanje za drugoga gleda kao na glupost, zar treba očekivati od sindikata da čarobnim štapićem sve to promijeni. Sindikat je tu nemoćan, jer se društvena svijest potpuno promijenila. Većina živi po principu, da mi je sad i odmah sve, sa što manje truda. Naravno, čast izuzecima! I naravno, nema sumnje, sindikati bi mogli bolje i mnogo više da rade. Ali, vrlo često drvlje i kamenje na Sindikat bacaju oni kojima je mnogo da odvoje jedan posto od plate za sindikalnu članarinu, koja se vrati tim istim radnicima kroz sindikalnu pomoć i davanja. Kada bi svako nabolje promijenio sebe, promijenili bi se ljudi oko nas (bar se nadamo, mada nas stvarnost opovrgava), promijenilo bi se svekoliko društvo. Da li i sami vjerujemo u ovo što smo rekli, ili se tješimo? Vjera, nada i ljubav kažu nam da je sve moguće. Naše je da vjerujemo, nadamo se, volimo sve oko sebe kao samoga sebe, i naravno da radimo. Rad se obrnuto čita kao Dar. Dobili smo rad na dar, da mu se radujemo, darujući sebe drugima! Eto, šta treba da rade radnik, sindikat i poslodavci“, zaključuje profesor Ćeranić.
Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti
Profesor doktor Srđan Lalić , dekan Ekonomskog fakulteta u Brčkom, smatra da socijalni i egzistencijalni položaj radnika iz ranijeg perioda i u sadašnjem trenutku najbolje oslikava činjenicu da bez pogleda u prošlost ne možemo predvidjeti budućnost.
-Možda ova teza daje najbolji odgovor na pitanje - zašto smo većina nas danas zbunjeni i zamišljeni kada je riječ o traženju odgovora na pitanje, šta čovjeka čeka u bliskoj budućnosti. Jer, nekada se govorilo, kako posiješ, tako ćeš i požnjeti. Odnosno, ukoliko ove godine rode posijani usjevi, naredne zime nećemo biti gladni. Uz to, bićemo zdravi. Danas, ne možemo reći da će svaki naredni odlazak u tržne centre i velika nezaposlenost biti garant da se mi dovoljno i zdravo hranimo i da smo radno iskorišteni, da smo sigurni u poslovni ambijent i da znamo u kojem pravcu da usmjerimo buduće naraštaje. Problem, sigurno, možemo pronaći u nepoštovanju radnika kao faktora razvoja domaće proizvodnje i poljoprivrede. Radnik je nekada, kao jedan od tri resursa (rad, kapital, zemlja) bio pokretač domaće proizvodnje, a samim tim privrednog razvoja. Šezdesetih, sedamdesetih i 80 - tih godina cijenio se radnik i njegov rad. Zato se poljoprivreda obasjavala obradivim površinama, zdravim prinosima. U to vrijeme Bijeljina je bila prepoznatljiva kao sredina sa razvijenim ruralnim predjelima i jakom privredom (fabrike Stolar, Kurjak, Zenit, Šećerana..) koje su bile garant da je svaki stanovnik bio zaposlen i zdrav. Danas, međutim, radnik je potisnut. Čak šta više, njegov rad i znanje se potiskuju, a promovisanjem vještačke inteligencije kao da se želi i obezvrijediti. Rezultat te transformacije najbolje oslikava današnji privredno - poljoprivredni ambijent koji slobodno možemo da nazovemo ,,korov ambijent” . Ne zna se da li je korov više uzurpirao obradive površine ili fabrike. Radnici nisu obezvređeni samo na njivama ili u fabrikama. Mnogi su odselili ili sjede u kućama radno neiskorišćeni“.
Profesor Lalić smatra da se poslovni ambijent svodi na obećanja pojedinaca i zaduživanja.
-Sve je učestalije da i mladi oboljevaju. Nekada se nije zaduživalo. Radna sedmica je bila ispunjenja, na način da smo imali zdraviju atmosferu, umjesto obećanja pojedinaca radnicima ili radniku, svi su doprinosili, kako ličnom, tako i zajedničkom, društvenom dobru. Kada se uzme u obzir da su se vikendom donosile pune kese povrća i voća sa sela, tržni centri sa robom sumnjivog porijekla iz uvoza nisu bili potrebni. Živjelo se zdravo i veselo. Zato su se slavili radnici. Danas se traži način da se u prvi plan stavljaju, odnosno opravdaju stavovi pojedinaca.Treba težiti balansu poslodavaca i radnika. To znači, koliko poslodavac teži razvoju firme, u toj mjeri treba težiti i podršci i usavršavanju radnika. Nekada je poljoprivredni radnik u Bosni i Hercegovini imao poseban status. Bio je stub domaćinstva, lokalne zajednice i nacionalne ekonomije. Njegov rad je bio, ne samo cijenjen, već i osiguran kroz razne podsticaje, zadrugarstvo i organizovanu otkupnu mrežu. Porodice su se okupljale oko sezone sjetve i žetve, a rad na zemlji bio je i pitanje časti i sigurnosti. Ljudi su znali šta znači imati svoju njivu, svoje stado i domaće proizvode. Poljoprivrednik nije bio samo proizvođač, bio je i garant stabilnosti - njegove ruke su hranile narod. U školama su se učile osnove poljoprivrede, a selo je bilo centar društvenog života“.
Neizvjesnost i borba za opstanak
Profesor Lalić ističe da je danas situacija bitno drugačija i da je poljoprivredni radnik često marginalizovan, bez sistemske podrške i sigurnog otkupa.
-Mnoga sela su napuštena, oranice zarasle, a mladi ne vide perspektivu u obrađivanju zemlje. Umjesto sigurnosti, oni vide nesigurnost - neizvjesnu cijenu, lošu infrastrukturu, neredovne podsticaje i tržište preplavljeno jeftinim uvozom. Pojedinci koji se i dalje bave poljoprivredom, to čine iz nužde, a ne iz uvjerenja ili podrške sistema. Nekadašnji simbol rada, truda i zdravog života sada se sve češće poistovjećuje sa neizvjesnošću i borbom za opstanak. Primanja poljoprivrednih radnika danas su ogledalo društvenog odnosa prema njima. Nekada je rad na zemlji, iako fizički težak, donosio osjećaj dostojanstva i sigurnosti - čovjek je znao da će za svoj trud biti pošteno nagrađen. Danas su ti radnici često među najslabije plaćenima, bez ugovora, bez socijalne sigurnosti, bez glasa u sistemu koji se više oslanja na uvoz, nego na domaću proizvodnju. Njihov rad se tretira kao privremen, sezonski i gotovo nevidljiv, dok istovremeno, upravo zahvaljujući tom radu društvo ima osnovne prehrambene proizvode na stolu. Taj paradoks jasno pokazuje koliko smo se kao zajednica udaljili od vrijednosti rada i radnika“.
Sistem koji zaboravlja svoje radnike nema budućnost
Posmatrajući ovo stanje iz socio - filozofskog ugla, ističe profesor Lalić, poljoprivredni radnik je danas simbol zapostavljenog čovjeka - čovjeka koji daje, a zauzvrat dobija malo ili ništa.
-Nekada se znalo: zemlja je svetinja, a onaj ko je obrađuje zaslužuje poštovanje. Danas se sve češće govori o ,,neisplativosti” rada na zemlji, kao da je cilj samo profit, a ne i očuvanje identiteta, zajedništva i prirodnog poretka. Sistem koji zaboravlja svoje radnike, posebno one u poljoprivredi, zapravo zaboravlja i svoju budućnost. Jer, bez ljudi koji žive sa zemljom i od zemlje, ne može se graditi održiva ni ekonomska, ni etička struktura društva.
Pouka koju možemo izvući jeste, da društvo koje zaboravi vrijednost rada, posebno rada na zemlji, polako zaboravlja i sebe. Poštovanje prema poljoprivrednom radniku nije samo ekonomsko pitanje, to je pitanje identiteta, opstanka i moralnog kompasa zajednice. Ako želimo zdravu budućnost, moramo se vratiti korijenima - zemlji, radu i čovjeku koji svojim rukama stvara život“, zaključuje profesor Srđan Lalić.
(Semberija info)
U šta nam se pretvorilo obilježavanje Prvog maja - Međunarodnog praznika rada? Kakav je status naših radnika danas, pogotovo onih koji rade u proizvodnim djelatnostima? U kojoj mjeri su naši sindikati borbeni, odnosno ili pasivni, kada je u pitanju rješavanje elementarnih prava iz radnog odnosa zaposlenih i opštih egzistencijalnih pitanja radnika, pitali smo uvažene univerzitetske profesore, profesora i dekana Ekonomskog fakulteta u Brčkom, Srđana Lalića i profesora dr Dimitrija Ćeranića, prodekana za naučno - istraživački rad Pravnog fakulteta Univerziteta Istočno Sarajevo. Evo njihovih odgovora i stavova o ovoj temi.
Profesor Ćeranić kaže da Prvi maj danas i nekada nisu i ne mogu biti isti.
-Čovječanstvo je potpuno drugačije, sve države i društva su se promijenili. Jedan te isti čovjek danas i prije nekoliko godina, da ne govorimo prije nekoliko decenija - ne liči na samoga sebe. Da li je to dobro ili loše, svako neka cijeni po sebi. Prvi maj obilježavan je kao Praznik rada. Radovali su mu se radnici, što je i logično - u korijenu riječi ,,radost” je ,,rad”. Samo čovjek koji radi i voli da radi može biti radostan. Danas se Prvom maju najviše raduju ovi što umiju da ,,rade oko roštilja”, ili ovi što maštaju kako da se domognu ,,radnog mjesta” na kome se ,,ne radi”. Tješimo se da je tako u većini država svijeta i ne brinimo se - Biće samo gore! I ma koliko apsurdno bilo, zbog toga treba da smo radosni. To znači da ćemo morati mnogo više da radimo kako bismo odgodili ,,gore sutra”, a to ujedno znači da ćemo biti radosniji. Zato, radimo, radujmo se!
Sindikati su ogledalo prosječnog radnika
Profesor Ćeranić ističe da su Sindikati ogledalo prosječnog radnika u nekom društvu, ni bolji, ni gori od većine.
-Borbeni su onoliko koliko ima spremnih na sindikalnu borbu. Sindikalna rukovodstva ne mogu mnogo učiniti, ukoliko iza sebe nemaju radnike spremne na upornu i istrajnu borbu, spremne na ličnu žrtvu za opštu stvar. Pošto živimo u vremenu udobnosti, gdje se potrošačka svijest danonoćno usađuje u svakog pojedinca, gdje je prezren težak rad, gdje se na žrtvovanje za drugoga gleda kao na glupost, zar treba očekivati od sindikata da čarobnim štapićem sve to promijeni. Sindikat je tu nemoćan, jer se društvena svijest potpuno promijenila. Većina živi po principu, da mi je sad i odmah sve, sa što manje truda. Naravno, čast izuzecima! I naravno, nema sumnje, sindikati bi mogli bolje i mnogo više da rade. Ali, vrlo često drvlje i kamenje na Sindikat bacaju oni kojima je mnogo da odvoje jedan posto od plate za sindikalnu članarinu, koja se vrati tim istim radnicima kroz sindikalnu pomoć i davanja. Kada bi svako nabolje promijenio sebe, promijenili bi se ljudi oko nas (bar se nadamo, mada nas stvarnost opovrgava), promijenilo bi se svekoliko društvo. Da li i sami vjerujemo u ovo što smo rekli, ili se tješimo? Vjera, nada i ljubav kažu nam da je sve moguće. Naše je da vjerujemo, nadamo se, volimo sve oko sebe kao samoga sebe, i naravno da radimo. Rad se obrnuto čita kao Dar. Dobili smo rad na dar, da mu se radujemo, darujući sebe drugima! Eto, šta treba da rade radnik, sindikat i poslodavci“, zaključuje profesor Ćeranić.
Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti
Profesor doktor Srđan Lalić , dekan Ekonomskog fakulteta u Brčkom, smatra da socijalni i egzistencijalni položaj radnika iz ranijeg perioda i u sadašnjem trenutku najbolje oslikava činjenicu da bez pogleda u prošlost ne možemo predvidjeti budućnost.
-Možda ova teza daje najbolji odgovor na pitanje - zašto smo većina nas danas zbunjeni i zamišljeni kada je riječ o traženju odgovora na pitanje, šta čovjeka čeka u bliskoj budućnosti. Jer, nekada se govorilo, kako posiješ, tako ćeš i požnjeti. Odnosno, ukoliko ove godine rode posijani usjevi, naredne zime nećemo biti gladni. Uz to, bićemo zdravi. Danas, ne možemo reći da će svaki naredni odlazak u tržne centre i velika nezaposlenost biti garant da se mi dovoljno i zdravo hranimo i da smo radno iskorišteni, da smo sigurni u poslovni ambijent i da znamo u kojem pravcu da usmjerimo buduće naraštaje. Problem, sigurno, možemo pronaći u nepoštovanju radnika kao faktora razvoja domaće proizvodnje i poljoprivrede. Radnik je nekada, kao jedan od tri resursa (rad, kapital, zemlja) bio pokretač domaće proizvodnje, a samim tim privrednog razvoja. Šezdesetih, sedamdesetih i 80 - tih godina cijenio se radnik i njegov rad. Zato se poljoprivreda obasjavala obradivim površinama, zdravim prinosima. U to vrijeme Bijeljina je bila prepoznatljiva kao sredina sa razvijenim ruralnim predjelima i jakom privredom (fabrike Stolar, Kurjak, Zenit, Šećerana..) koje su bile garant da je svaki stanovnik bio zaposlen i zdrav. Danas, međutim, radnik je potisnut. Čak šta više, njegov rad i znanje se potiskuju, a promovisanjem vještačke inteligencije kao da se želi i obezvrijediti. Rezultat te transformacije najbolje oslikava današnji privredno - poljoprivredni ambijent koji slobodno možemo da nazovemo ,,korov ambijent” . Ne zna se da li je korov više uzurpirao obradive površine ili fabrike. Radnici nisu obezvređeni samo na njivama ili u fabrikama. Mnogi su odselili ili sjede u kućama radno neiskorišćeni“.
Profesor Lalić smatra da se poslovni ambijent svodi na obećanja pojedinaca i zaduživanja.
-Sve je učestalije da i mladi oboljevaju. Nekada se nije zaduživalo. Radna sedmica je bila ispunjenja, na način da smo imali zdraviju atmosferu, umjesto obećanja pojedinaca radnicima ili radniku, svi su doprinosili, kako ličnom, tako i zajedničkom, društvenom dobru. Kada se uzme u obzir da su se vikendom donosile pune kese povrća i voća sa sela, tržni centri sa robom sumnjivog porijekla iz uvoza nisu bili potrebni. Živjelo se zdravo i veselo. Zato su se slavili radnici. Danas se traži način da se u prvi plan stavljaju, odnosno opravdaju stavovi pojedinaca.Treba težiti balansu poslodavaca i radnika. To znači, koliko poslodavac teži razvoju firme, u toj mjeri treba težiti i podršci i usavršavanju radnika. Nekada je poljoprivredni radnik u Bosni i Hercegovini imao poseban status. Bio je stub domaćinstva, lokalne zajednice i nacionalne ekonomije. Njegov rad je bio, ne samo cijenjen, već i osiguran kroz razne podsticaje, zadrugarstvo i organizovanu otkupnu mrežu. Porodice su se okupljale oko sezone sjetve i žetve, a rad na zemlji bio je i pitanje časti i sigurnosti. Ljudi su znali šta znači imati svoju njivu, svoje stado i domaće proizvode. Poljoprivrednik nije bio samo proizvođač, bio je i garant stabilnosti - njegove ruke su hranile narod. U školama su se učile osnove poljoprivrede, a selo je bilo centar društvenog života“.
Neizvjesnost i borba za opstanak
Profesor Lalić ističe da je danas situacija bitno drugačija i da je poljoprivredni radnik često marginalizovan, bez sistemske podrške i sigurnog otkupa.
-Mnoga sela su napuštena, oranice zarasle, a mladi ne vide perspektivu u obrađivanju zemlje. Umjesto sigurnosti, oni vide nesigurnost - neizvjesnu cijenu, lošu infrastrukturu, neredovne podsticaje i tržište preplavljeno jeftinim uvozom. Pojedinci koji se i dalje bave poljoprivredom, to čine iz nužde, a ne iz uvjerenja ili podrške sistema. Nekadašnji simbol rada, truda i zdravog života sada se sve češće poistovjećuje sa neizvjesnošću i borbom za opstanak. Primanja poljoprivrednih radnika danas su ogledalo društvenog odnosa prema njima. Nekada je rad na zemlji, iako fizički težak, donosio osjećaj dostojanstva i sigurnosti - čovjek je znao da će za svoj trud biti pošteno nagrađen. Danas su ti radnici često među najslabije plaćenima, bez ugovora, bez socijalne sigurnosti, bez glasa u sistemu koji se više oslanja na uvoz, nego na domaću proizvodnju. Njihov rad se tretira kao privremen, sezonski i gotovo nevidljiv, dok istovremeno, upravo zahvaljujući tom radu društvo ima osnovne prehrambene proizvode na stolu. Taj paradoks jasno pokazuje koliko smo se kao zajednica udaljili od vrijednosti rada i radnika“.
Sistem koji zaboravlja svoje radnike nema budućnost
Posmatrajući ovo stanje iz socio - filozofskog ugla, ističe profesor Lalić, poljoprivredni radnik je danas simbol zapostavljenog čovjeka - čovjeka koji daje, a zauzvrat dobija malo ili ništa.
-Nekada se znalo: zemlja je svetinja, a onaj ko je obrađuje zaslužuje poštovanje. Danas se sve češće govori o ,,neisplativosti” rada na zemlji, kao da je cilj samo profit, a ne i očuvanje identiteta, zajedništva i prirodnog poretka. Sistem koji zaboravlja svoje radnike, posebno one u poljoprivredi, zapravo zaboravlja i svoju budućnost. Jer, bez ljudi koji žive sa zemljom i od zemlje, ne može se graditi održiva ni ekonomska, ni etička struktura društva.
Pouka koju možemo izvući jeste, da društvo koje zaboravi vrijednost rada, posebno rada na zemlji, polako zaboravlja i sebe. Poštovanje prema poljoprivrednom radniku nije samo ekonomsko pitanje, to je pitanje identiteta, opstanka i moralnog kompasa zajednice. Ako želimo zdravu budućnost, moramo se vratiti korijenima - zemlji, radu i čovjeku koji svojim rukama stvara život“, zaključuje profesor Srđan Lalić.
(Semberija info)
