DRAGO STANKOVIĆ IZ ZABRĐA OTKRIVA TAJNU DUGOVJEČNOSTI
U selu Zabrđe, živi deda Drago Stanković, čovjek koji je punih sto godina proživio na selu, radeći i njegujući svoju zemlju. Iako u poznim godinama, i dalje svakodnevno sjeda za volan svog traktora, obrađuje njive i ne planira stati. Kaže da je tajna dugovječnosti u radu i skromnom životu, a svojim primjerom pokazuje da godine nisu prepreka za ono što se voli.
Deda Drago pamti vrijeme kada u selima nije bilo traktora. Kaže da su ljudi tada radili težak fizički posao, orali zemlju volovima i konjima, a sve se kosilo ručno. Kada su pedesetih godina u selo stigli prvi traktori, bila je to prava atrakcija. Nije postojala auto-škola za traktore, već se učilo gledajući iskusnije vozače. On je brzo savladao sve i od tada mu je traktor postao glavni saputnik na njivi.
Njegov prvi traktor bio je češki „Zetor“, koji je bio moćan, ali zahtjevan za održavanje. Morao se paliti ručno, a kvarove su popravili sami jer nije bilo servisa ni majstora u blizini.
-Taj moj „Zetor“ mogao je raditi cijeli dan bez prestanka, a današnji traktori se pokvare čim ih malo jače pritisneš“, kaže uz osmijeh.
-Zabrđe je prijepuno ljudi i života. Svaka kuća imala je djecu i domaćinstvo, a radilo se od zore do mraka. Naveče su se ljudi okupljali ispred kuća, pričali, pjevali i družili se. Danas je selo tiše, mnogi su otišli u gradove, a kuće su opustjele. Nekad mi se čini da više nema one stare seoske radosti. Nema više pjesme, a većina dvorišta ostala su pusta“, priča za portal Semberija info deda Drago.
U dugom životu imao je mnogo teških trenutaka. Najteži su bili ratni dani i godine poslijeratne borbe za opstanak. Tada se radilo bez predaha kako bi porodica imala šta da jede. Ipak, pored tih teških dana, bilo je i neizmjerne sreće. Njegovi najljepši trenuci su dan kada se oženio, rođenje njegove djece i kasnije unučadi.
-Najveće bogatstvo čovjeka su njegova porodica i trag koji ostavi iza sebe. Kad vidim svoju djecu i unučad, znam da nisam živio uzalud“, kaže on.
Posebno naglašava koliko mu je supruga bila važan oslonac kroz život.
-Bez nje ne bih mogao ni upola onoliko koliko sam uradio. Ona je držala kuću, brinula se o djeci dok sam ja bio na njivi. Kad bih se umoran vraćao s posla, dočekala bi me s toplim obrokom i osmijehom. Prošli smo mnogo zajedno i uvijek smo imali jedno drugo“, prisjeća se.
Za dug život i dobru snagu, kaže da je tajna u radu i skromnosti.
-Dok čovjek radi i kreće se, on živi. Ako legne i prestane da se bavi nečim, brzo propadne. Ja svaki dan nešto radim, makar prošetam po dvorištu ili pomognem oko kuće. Nikad nisam puno jeo, ni pio, sve umjereno, pa čak i brige! Ako se nerviraš, samo sebi skraćuješ život“, govori deda Drago.
Poljoprivreda se promijenila od njegovih mladih dana. Nekada se sve radilo ručno, a danas su tu traktori, kombajni i moderne mašine.
-Nekada si morao imati jake ruke, danas samo treba da znaš rukovati mašinom. Ali nekada smo više cijenili hranu. Kad si ručno sadio i okopavao njivu, znao si koliko vrijedi svaki plod“, kaže on.
Mladima poručuje da ne bježe od rada i sela.
-Zemlja uvijek vraća onome ko je voli i poštuje. Danas svi žele brzo do novca, ali bez truda nema uspjeha. Ako hoćeš da živiš od sela, moraš biti strpljiv i uporan. Poljoprivreda nije laka, ali nema ljepšeg osjećaja nego kada vidiš plodove svog rada“, kaže deda Drago.
Mnogi mu se dive što i dalje vozi traktor u stotoj godini.
-Kada me pitaju kako mogu u ovim godinama, ja im kažem da dok mogu hodati, mogu i voziti! Neki se čude, neki ne vjeruju, ali meni je to normalno. Cijeli život sam radio, ne znam drugačije“, kaže uz osmijeh.
Na pitanje dokle će još voziti traktor, odgovara sa sigurnim glasom.
-Dokle god Bog da snage! Ja ne planiram stati. Traktor je moj drug, vozio me kroz život, pa će i dalje. Kad dođe dan da više ne mogu sjesti za njega, znaću da je vrijeme da se odmorim. Ali, do tada, ja još vozim!“ rekao je deda Drago za portal Semberija info.
Semberija info
Deda Drago pamti vrijeme kada u selima nije bilo traktora. Kaže da su ljudi tada radili težak fizički posao, orali zemlju volovima i konjima, a sve se kosilo ručno. Kada su pedesetih godina u selo stigli prvi traktori, bila je to prava atrakcija. Nije postojala auto-škola za traktore, već se učilo gledajući iskusnije vozače. On je brzo savladao sve i od tada mu je traktor postao glavni saputnik na njivi.
Njegov prvi traktor bio je češki „Zetor“, koji je bio moćan, ali zahtjevan za održavanje. Morao se paliti ručno, a kvarove su popravili sami jer nije bilo servisa ni majstora u blizini.
-Taj moj „Zetor“ mogao je raditi cijeli dan bez prestanka, a današnji traktori se pokvare čim ih malo jače pritisneš“, kaže uz osmijeh.
-Zabrđe je prijepuno ljudi i života. Svaka kuća imala je djecu i domaćinstvo, a radilo se od zore do mraka. Naveče su se ljudi okupljali ispred kuća, pričali, pjevali i družili se. Danas je selo tiše, mnogi su otišli u gradove, a kuće su opustjele. Nekad mi se čini da više nema one stare seoske radosti. Nema više pjesme, a većina dvorišta ostala su pusta“, priča za portal Semberija info deda Drago.
U dugom životu imao je mnogo teških trenutaka. Najteži su bili ratni dani i godine poslijeratne borbe za opstanak. Tada se radilo bez predaha kako bi porodica imala šta da jede. Ipak, pored tih teških dana, bilo je i neizmjerne sreće. Njegovi najljepši trenuci su dan kada se oženio, rođenje njegove djece i kasnije unučadi.
-Najveće bogatstvo čovjeka su njegova porodica i trag koji ostavi iza sebe. Kad vidim svoju djecu i unučad, znam da nisam živio uzalud“, kaže on.
Posebno naglašava koliko mu je supruga bila važan oslonac kroz život.
-Bez nje ne bih mogao ni upola onoliko koliko sam uradio. Ona je držala kuću, brinula se o djeci dok sam ja bio na njivi. Kad bih se umoran vraćao s posla, dočekala bi me s toplim obrokom i osmijehom. Prošli smo mnogo zajedno i uvijek smo imali jedno drugo“, prisjeća se.
Za dug život i dobru snagu, kaže da je tajna u radu i skromnosti.
-Dok čovjek radi i kreće se, on živi. Ako legne i prestane da se bavi nečim, brzo propadne. Ja svaki dan nešto radim, makar prošetam po dvorištu ili pomognem oko kuće. Nikad nisam puno jeo, ni pio, sve umjereno, pa čak i brige! Ako se nerviraš, samo sebi skraćuješ život“, govori deda Drago.
Poljoprivreda se promijenila od njegovih mladih dana. Nekada se sve radilo ručno, a danas su tu traktori, kombajni i moderne mašine.
-Nekada si morao imati jake ruke, danas samo treba da znaš rukovati mašinom. Ali nekada smo više cijenili hranu. Kad si ručno sadio i okopavao njivu, znao si koliko vrijedi svaki plod“, kaže on.
Mladima poručuje da ne bježe od rada i sela.
-Zemlja uvijek vraća onome ko je voli i poštuje. Danas svi žele brzo do novca, ali bez truda nema uspjeha. Ako hoćeš da živiš od sela, moraš biti strpljiv i uporan. Poljoprivreda nije laka, ali nema ljepšeg osjećaja nego kada vidiš plodove svog rada“, kaže deda Drago.
Mnogi mu se dive što i dalje vozi traktor u stotoj godini.
-Kada me pitaju kako mogu u ovim godinama, ja im kažem da dok mogu hodati, mogu i voziti! Neki se čude, neki ne vjeruju, ali meni je to normalno. Cijeli život sam radio, ne znam drugačije“, kaže uz osmijeh.
Na pitanje dokle će još voziti traktor, odgovara sa sigurnim glasom.
-Dokle god Bog da snage! Ja ne planiram stati. Traktor je moj drug, vozio me kroz život, pa će i dalje. Kad dođe dan da više ne mogu sjesti za njega, znaću da je vrijeme da se odmorim. Ali, do tada, ja još vozim!“ rekao je deda Drago za portal Semberija info.
Semberija info
