Milena Nikolić, sekretar Konjičkog kluba „Milenijum“ Bijeljina - Iz djetinjstva pamtim priču o konju Sokolu



Konjički sport u Semberiji i podmajevičkom kraju ima višedecenijsku, slobodno možemo reći, stogodišnju tradiciju. Konjarstvo je nekada u ovim krajevima bilo izuzetno razvijena privredna grana, koja je za sobom povlačila i razvoj zanata, kao što je kolarski, kovački, potkivački, sarački.

Hroničari su zabilježili da su prve konjičke trke u Bijeljini organizovane u avgustu 1897. godine i da su privukle veliki broj učesnika sa područja Semberije i Mačve. Nekada su najbolji odgajivači konja iz Amajlija, Batkovića, Ostojićeva i drugih semberskih sela ponosno vozili svoje fijakere i čeze, ali su učestvovali i na konjičkim trkama. Ljubav prema konjima, preuzeta iz susjedne Mačve, ponovo oživljava u Semberiji, o čemu svjedoče fijakerijade i konjičke trke koje se organizuju skoro svake godine na hipodromu „Obrijež“.



U posljednje vrijeme nerijetko i semberske djevojke i dame iskazuju ljubav prema konjičkom sportu i konjarstvu.
Ovih dana stupili smo u kontakt s Milenom Nikolić, diplomiranom pravnicom, sekretarom Konjičkog kluba „Milenijum“, koja je s nama podijelila zanimljivu priču o ljubavi prema konjima i konjičkom sportu.

-Kada pričam o konjima, pričam iskreno, iz duše. Na poziv nekih poznanika i prijatelja postala sam član, jedan od osnivača i sekretar Konjičkog kluba „Milenijum“ Bijeljina, koji smo osnovali u septembru 2024. godine. Iako je Bijeljina moj rodni grad u kome sam završila osnovnu školu, gimnaziju, a nakon toga i Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu - Odjeljenje u Bijeljini, i mjesto gdje i danas živim i radim, ipak s ponosom volim da naglasim da je moje porijeklo vezano za selo. S obzirom na to da su moji roditelji iz podmajevičkog kraja, tačnije, otac je rođen u Maleševcima, a majka u Donjoj Trnovi, slobodno mogu da kažem da sam bila dijete koje je imalo tu sreću da djetinjstvo provodi na selu. Iz Maleševaca nosim najljepše uspomene na djetinjstvo i upravo odatle potiče ta moja ljubav prema selu, prirodi i životinjama. Ljubav prema konjima vjerovatno je oduvijek postojala u meni. Još kao dijete počeli su me oduševljavati svojom pojavom, ali, kako ih nismo imali u porodici, nisam ni imala priliku da provodim vrijeme s tim moćnim bićima. Baka, po tati, mi je pričala da su nekada u porodici njenog oca imali radne konje, i zapamtila sam priču o jednom Sokolu koji je nakon napornog rada na suncu, od nervoze i žeđi, ugrizao baku. Bilo mi je žao i bake, ali i Sokola. Negdje u periodu fakulteta, češće sam odlazila na izlete u prirodu gdje sam mogla izbliza da gledam konje. Oduševljenje i osjećaj ispunjenosti nakon vremena provedenog u prisustvu tih plemenitih životinja zadržalo bi se dugo u meni“. 



Milena priznaje da je u dubini duše maštala da jednog dana ima svoj mini ranč. Tek u 2019. godini doživjela je, kako kaže, prvo iskustvo jahanja preko zlatiborskih brežuljaka i livada i to je za nju bio neopisiv spoj slobode i adrenalina. 

-Već sljedeće godine otkrila sam da na području Semberije postoji škola jahanja, otišla sam na jedan probni čas i odmah nastavila kurs, te završila osnovnu obuku jahanja. Znala sam šta želim svim srcem, da kupim konja! I dan danas ne znam da li je tu prevagnula ludost ili hrabrost, ali znam da sam svoju dugogodišnju želju pretvorila u realnost i putovanje sa mojim Sokolom traje već dvije i po godine. Poseban izazov je bio, gdje ga smjestiti, jer živim u stanu, a nažalost, ni u jednom selu više nemam ni baku ni djeda. Prava avantura nam je bila činjenica da je on imao tek dvije godine i nikakvo iskustvo ni u jahanju, ni i u radu, a istovremeno je bio temperamentan, presnažan i uplašen od svega s čim se susretne. Moje iskustvo i znanje o konjima je bilo skromno, ali ljubav velika i to nam je dalo snagu da galopiramo semberskom ravnicom, da doživimo i preživimo i uspone i padove.



Želja, odluka, trud, rad, sati i dani uloženog vremena, posvećenosti, podrška porodice i malog, ali odabranog, kruga meni bliskih i dragih ljudi, te vjera da će sve to jednog dana vrijediti, doveli su do toga da danas imam najiskrenijeg prijatelja, koji se sa mnom smije i plače, koji me svojom njuškicom i plišanim ušima grli kad sam tužna, okrene leđa u znak bojkota kad se desi da ga prethodnog dana zbog obaveza nisam mogla posjetiti i koji, konačno, ima svoj dom i slobodu da šeta, trči i pase po brdovitim Maleševcima, zemlji mojih predaka. Neizmjernu zahvalnost u svemu ovome dugujem svojoj majci i svom partneru, koji su mi uvijek bili podrška, bez rezerve, i rodici koja je bila tu u najtežim momentima. Zahvaljujući njima, nisam odustala od svog ljubimca”, kaže u iskrenoj ispovijesti za „Semberske novine“ Milena Nikolić, sekretar Konjičkog kluba „Milenijum“ iz Bijeljine.


​Semberija info