LOVAČKO UDRUŽENJE ,,SEMBERIJA“ GAZDUJE SA 42. 000 HEKTARA LOVIŠTA - Briga za divljač na prvom je mjestu
Prvobitno se lovilo da bi se prehranila porodica, kasnije je lov bio privilegija plemstva i bogatih, a danas je to sport i rekreacija. Nije mali broj i onih koji idu u lov isključivo zbog druženja’’, pojašnjava Vasilije Savić, predsjednik Lovačkog udruženja ,,Semberija“ koji kaže da je za njega lov način života koji ga povezuje s prirodom.
Lovačko udruženje ,,Semberija“ ima dugu istoriju. Osnovano 1919. godine, u okviru Šumske uprave, lovačko društvo zvalo se „Podrinje“, a lovište je obuhvatalo Semberiju i Majevicu. Godine 1925. mijenja naziv u ,,Semberija“, a 1955. je uslijedila promjena druge vrste.
–Tada od jednog lovačkog društva nastaju tri: od ,,Semberije“ se izdvajaju i formiraju ,,Podrinje“ Janja i ,,Golub“ Brodac. Mijenjali smo naziv iz ,,Semberija“ u ,,Izo Jahić“, pa opet u ,,Semberija”. Nakon rata 90-ih, oformljena su još dva, u Crnjelovu i Glavičicama. Danas smo Lovačko udruženje ,,Semberija 1“, organizovani smo u 17 sekcija, te smo sa oko hiljadu aktivnih lovaca i najbrojnije, od ukupno pet lovačkih udruženja na području grada Bijeljine. Gazdujemo sa 42 000 hektara lovišta u kojem je zastupljena sitna lovna divljač- zec, fazan, divlja patka, divlja guska, prepelica i divlji golub, a od visoke divljači srneća divljač’’, navodi Vasilije Savić koji izražava posebno zadovoljstvo činjenicom da posljednjih godina semberskim lovištem ponovo šeta srneća divljač koja se, uz pravilno gajenje i zaštitu, vratila na ove prostore, i to u značajnom broju. Naime, lovišta su tokom 90-ih godina ostala bez srneće divljači, a danas lovci kažu da češće vide srndaća, nego zeca.
Kad je riječ o predatorima, na prostoru Semberije su tradicionalno najbrojnije lisice i kune, a ponekad se pojavi divlja svinja i tada se radi o svinji koja je prešla iz Srema. Posljednjih godina pojavio se šakal. Šakali su krenuli s Karpata, te iz Rumunije, idući uz Dunav, stigli i raširili se područjem uz tok rijeke Save.
– Drekavci su se pojavili, govorili bi semberski seljaci, kad bi se oglasili šakali.
Nije lov samo loviti
U Lovačkom udruženju ,,Semberija“ kažu da su oformljeni radi očuvanja i zaštite prirode i uzgoja divljači. Kako precizira Vasilije Savić, 90 odsto njihovih aktivnosti je rad na unapređenju lovišta, zaštita prirode i divljači, a samo 10 odsto je izlov.
– Prvenstveni zadatak svih lovaca je da se sačuva životinjski fond od istrebljenja i izumiranja. Unapređujemo i osavremenjavamo rad na zaštiti i očuvanju svakog segmenta lovnog sistema. Svaka od naših 17 sekcija ima izgrađen neki objekat, bilo lovački dom ili nadstrešnicu. Od tih 17 objekata, 12 ih je uknjiženo kao vlasništvo LU ,,Semberija“ i izgrađeni su od čvrstog materijala. Tu je zborno mjesto lovaca, tu provodimo najviše vremena. Brojni su i lovni objekti, čak je 400 visokih čeka, a uz svaku čeku su hranilišta i solišta. Srnećoj divljači godišnje iznosimo tri i po tone kamene himalajske soli, a tokom zimskih mjeseci, kad stegne mraz i zapada snijeg, kad nema dovoljno hrane u prirodi, za prihranu im obezbijedimo kukuruz, navodi Savić dodavši da tamo gdje nema potoka ili rječice, nađu odgovarajuće mjesto za pojilište- iskopaju rupu u koju dovoze vodu cisternama.
Lovačko udruženje ,,Semberija“ gazduje fazanerijom u Suvom Polju. Ova fazanerija je izgrađena 1964. godine, prostire se na oko 230 dunuma i jedna je od najvećih u Republici Srpskoj.
–Imamo matično jato od 1500 fazana, a godišnje proizvedemo oko 15 000 fazanskih pilića. Dio prodajemo lovačkim udruženjima, a dio puštamo u naše lovište’’, kaže Vasilije Savić.
Za njega kao predsjednika udruženja, veliko je zadovoljstvo da vidi lovačku zajednicu koja cijeni očuvanje prirode, koja poštuje zakone i koja je svjesna važnosti upravljanja prirodnim resursima.
U kom grmu leži zec?
Ova narodna izreka danas ima novo značenje zbog nedoumica oko opstanka zeca. Zec je vitalna životinja poznata po plodnosti. Plodnost zeca, brojna legla, veliki broj mladunaca bili su važan faktor u opstanku ove vrste. Međutim, sadašnje stanje sa zečijom populacijom ne može da se poredi sa nekadašnjim.
– Zec je jedna od najpoznatijih vrsta divljači, a donedavno je bio i naša najbrojnija i najlovljenija divljač. Međutim, u posljednje dvije decenije brojnost zečije populacije je u stalnom opadanju i sada se nalazi na biološkom minimumu. Nije to slučaj samo u našem lovištu, taj problem je prisutan u cijeloj Evropi’’, kaže Vasilije Savić.
Na pitanje zašto je to tako, odgovor nije ni lak ni jednostavan. S obzirom na sve intenzivniju poljoprivrednu proizvodnju na velikim površinama nameće se i pitanje u kolikoj mjeri se mijenjaju životni uslovi divljači, posebno zeca kao autohtone vrste. Lovci podsjećaju da je zečeva bilo u jako velikom broju sve do 70-ih godina prošlog vijeka, a onda se desio veliki pad njihove brojnosti. Tada se govorilo da je razlog uvođenje mehanizacije i veća upotreba hemikalija.
–Danas se stručnjaci i lovci mahom slažu da ne postoji samo jedan uzrok smanjenja broja zečeva, već da je to kombinacija više faktora: cikličnost (rast brojnosti do određenog maksimuma populacije, pa onda opadanje), uticaj predatora, uništavanje staništa, klimatske promjene, porast broja pasa lutalica, a u nekim slučajevima, mada rijetko, nesavjesnog lova ili krivolova, te prekomjerne upotrebe pesticida u poljoprivredi’’, navodi Vasilije Savić koji je, oslanjajući se na istraživanja uglednog profesora dr Zorana Ristića, uvjerenja da je ovdje, ipak, najviše riječ o cikličnosti.
Kad sam bio mlađan lovac ja...
Bili lovci ili ne, svi vole pjesmu ,,Kad sam bio mlađan lovac ja“, a koja ima takav status da možemo reći i da je lovačka himna. Pjesmu je 1980. godine snimio poznati izvođač starogradske muzike, Zvonko Bogdan. Inače, ovu pjesmu je početkom 20-og vijeka napisao Marko Nešić .
A slika lova, nekadašnja, pretočena u pjesmu, kaže:...,,Kad bi ljudi moj život znali/ svi bi redom lovci postali/ uživanje na sve strane, svud/ ima li ljepše, ima li ljepše kud?“
Lovci bijeljinskog udruženja ,,Semberija“ kažu da se od nastanka ove pjesme u društvu dosta toga promijenilo, ali ljubav prema lovu prisutna je u svim generacijama. Navode da u udruženju imaju i zavidan broj dječaka, ponosni su na lovački podmladak koji kroz druženje i rad u lovištu zavole prirodu i divljač. Najmlađi lovci imaju desetak, a najstariji su u devetoj deceniji života.
–Lovac se ne postaje, lovac se rađa, tvrdi Vasilije Savić koji je ljubav prema lovu naslijedio od svog oca. Prisjeća se da je još kao sedmogodišnjak, s ruksakom na leđima, ponosno trčkarao pored oca i družio se sa lovcima.
-Ljubav prema prirodi i lovu utkana od najranijeg djetinjstva, nije prestala ni danas. Uvijek sam lov smatrao plemenitom vještinom, a najvažnije mi je druženje u prirodi, čist vazduh i rekreacija, ističe Vasilije Savić dodavši da je pravi lovac najsretniji kada se iz lova vrati kući sa svojim psom koji je fino radio i ako je lovačka grupa bila opuštena i vesela. Ulov je na posljednjem mjestu.
(Semberija info)
Lovačko udruženje ,,Semberija“ ima dugu istoriju. Osnovano 1919. godine, u okviru Šumske uprave, lovačko društvo zvalo se „Podrinje“, a lovište je obuhvatalo Semberiju i Majevicu. Godine 1925. mijenja naziv u ,,Semberija“, a 1955. je uslijedila promjena druge vrste.
–Tada od jednog lovačkog društva nastaju tri: od ,,Semberije“ se izdvajaju i formiraju ,,Podrinje“ Janja i ,,Golub“ Brodac. Mijenjali smo naziv iz ,,Semberija“ u ,,Izo Jahić“, pa opet u ,,Semberija”. Nakon rata 90-ih, oformljena su još dva, u Crnjelovu i Glavičicama. Danas smo Lovačko udruženje ,,Semberija 1“, organizovani smo u 17 sekcija, te smo sa oko hiljadu aktivnih lovaca i najbrojnije, od ukupno pet lovačkih udruženja na području grada Bijeljine. Gazdujemo sa 42 000 hektara lovišta u kojem je zastupljena sitna lovna divljač- zec, fazan, divlja patka, divlja guska, prepelica i divlji golub, a od visoke divljači srneća divljač’’, navodi Vasilije Savić koji izražava posebno zadovoljstvo činjenicom da posljednjih godina semberskim lovištem ponovo šeta srneća divljač koja se, uz pravilno gajenje i zaštitu, vratila na ove prostore, i to u značajnom broju. Naime, lovišta su tokom 90-ih godina ostala bez srneće divljači, a danas lovci kažu da češće vide srndaća, nego zeca.
Kad je riječ o predatorima, na prostoru Semberije su tradicionalno najbrojnije lisice i kune, a ponekad se pojavi divlja svinja i tada se radi o svinji koja je prešla iz Srema. Posljednjih godina pojavio se šakal. Šakali su krenuli s Karpata, te iz Rumunije, idući uz Dunav, stigli i raširili se područjem uz tok rijeke Save.
– Drekavci su se pojavili, govorili bi semberski seljaci, kad bi se oglasili šakali.
Nije lov samo loviti
U Lovačkom udruženju ,,Semberija“ kažu da su oformljeni radi očuvanja i zaštite prirode i uzgoja divljači. Kako precizira Vasilije Savić, 90 odsto njihovih aktivnosti je rad na unapređenju lovišta, zaštita prirode i divljači, a samo 10 odsto je izlov.
– Prvenstveni zadatak svih lovaca je da se sačuva životinjski fond od istrebljenja i izumiranja. Unapređujemo i osavremenjavamo rad na zaštiti i očuvanju svakog segmenta lovnog sistema. Svaka od naših 17 sekcija ima izgrađen neki objekat, bilo lovački dom ili nadstrešnicu. Od tih 17 objekata, 12 ih je uknjiženo kao vlasništvo LU ,,Semberija“ i izgrađeni su od čvrstog materijala. Tu je zborno mjesto lovaca, tu provodimo najviše vremena. Brojni su i lovni objekti, čak je 400 visokih čeka, a uz svaku čeku su hranilišta i solišta. Srnećoj divljači godišnje iznosimo tri i po tone kamene himalajske soli, a tokom zimskih mjeseci, kad stegne mraz i zapada snijeg, kad nema dovoljno hrane u prirodi, za prihranu im obezbijedimo kukuruz, navodi Savić dodavši da tamo gdje nema potoka ili rječice, nađu odgovarajuće mjesto za pojilište- iskopaju rupu u koju dovoze vodu cisternama.
Lovačko udruženje ,,Semberija“ gazduje fazanerijom u Suvom Polju. Ova fazanerija je izgrađena 1964. godine, prostire se na oko 230 dunuma i jedna je od najvećih u Republici Srpskoj.
–Imamo matično jato od 1500 fazana, a godišnje proizvedemo oko 15 000 fazanskih pilića. Dio prodajemo lovačkim udruženjima, a dio puštamo u naše lovište’’, kaže Vasilije Savić.
Za njega kao predsjednika udruženja, veliko je zadovoljstvo da vidi lovačku zajednicu koja cijeni očuvanje prirode, koja poštuje zakone i koja je svjesna važnosti upravljanja prirodnim resursima.
U kom grmu leži zec?
Ova narodna izreka danas ima novo značenje zbog nedoumica oko opstanka zeca. Zec je vitalna životinja poznata po plodnosti. Plodnost zeca, brojna legla, veliki broj mladunaca bili su važan faktor u opstanku ove vrste. Međutim, sadašnje stanje sa zečijom populacijom ne može da se poredi sa nekadašnjim.
– Zec je jedna od najpoznatijih vrsta divljači, a donedavno je bio i naša najbrojnija i najlovljenija divljač. Međutim, u posljednje dvije decenije brojnost zečije populacije je u stalnom opadanju i sada se nalazi na biološkom minimumu. Nije to slučaj samo u našem lovištu, taj problem je prisutan u cijeloj Evropi’’, kaže Vasilije Savić.
Na pitanje zašto je to tako, odgovor nije ni lak ni jednostavan. S obzirom na sve intenzivniju poljoprivrednu proizvodnju na velikim površinama nameće se i pitanje u kolikoj mjeri se mijenjaju životni uslovi divljači, posebno zeca kao autohtone vrste. Lovci podsjećaju da je zečeva bilo u jako velikom broju sve do 70-ih godina prošlog vijeka, a onda se desio veliki pad njihove brojnosti. Tada se govorilo da je razlog uvođenje mehanizacije i veća upotreba hemikalija.
–Danas se stručnjaci i lovci mahom slažu da ne postoji samo jedan uzrok smanjenja broja zečeva, već da je to kombinacija više faktora: cikličnost (rast brojnosti do određenog maksimuma populacije, pa onda opadanje), uticaj predatora, uništavanje staništa, klimatske promjene, porast broja pasa lutalica, a u nekim slučajevima, mada rijetko, nesavjesnog lova ili krivolova, te prekomjerne upotrebe pesticida u poljoprivredi’’, navodi Vasilije Savić koji je, oslanjajući se na istraživanja uglednog profesora dr Zorana Ristića, uvjerenja da je ovdje, ipak, najviše riječ o cikličnosti.
Kad sam bio mlađan lovac ja...
Bili lovci ili ne, svi vole pjesmu ,,Kad sam bio mlađan lovac ja“, a koja ima takav status da možemo reći i da je lovačka himna. Pjesmu je 1980. godine snimio poznati izvođač starogradske muzike, Zvonko Bogdan. Inače, ovu pjesmu je početkom 20-og vijeka napisao Marko Nešić .
A slika lova, nekadašnja, pretočena u pjesmu, kaže:...,,Kad bi ljudi moj život znali/ svi bi redom lovci postali/ uživanje na sve strane, svud/ ima li ljepše, ima li ljepše kud?“
Lovci bijeljinskog udruženja ,,Semberija“ kažu da se od nastanka ove pjesme u društvu dosta toga promijenilo, ali ljubav prema lovu prisutna je u svim generacijama. Navode da u udruženju imaju i zavidan broj dječaka, ponosni su na lovački podmladak koji kroz druženje i rad u lovištu zavole prirodu i divljač. Najmlađi lovci imaju desetak, a najstariji su u devetoj deceniji života.
–Lovac se ne postaje, lovac se rađa, tvrdi Vasilije Savić koji je ljubav prema lovu naslijedio od svog oca. Prisjeća se da je još kao sedmogodišnjak, s ruksakom na leđima, ponosno trčkarao pored oca i družio se sa lovcima.
-Ljubav prema prirodi i lovu utkana od najranijeg djetinjstva, nije prestala ni danas. Uvijek sam lov smatrao plemenitom vještinom, a najvažnije mi je druženje u prirodi, čist vazduh i rekreacija, ističe Vasilije Savić dodavši da je pravi lovac najsretniji kada se iz lova vrati kući sa svojim psom koji je fino radio i ako je lovačka grupa bila opuštena i vesela. Ulov je na posljednjem mjestu.
(Semberija info)
