(INTERVJU) VLADIKA FOTIJE: OSTAJTE OVDJE I LjUBITE BLIŽNjEG SVOGA KAO SAMOG SEBE :: Semberija INFO ::

 

(INTERVJU) VLADIKA FOTIJE: OSTAJTE OVDJE I LjUBITE BLIŽNjEG SVOGA KAO SAMOG SEBE


Foto: Eparhija
Nakon punih osamnaest godina upravljanja Eparhijom dalmatinskom, 17. septembra 2017. godine ustoličeni ste u Sabornom hramu Presvete Bogorodice u Bijeljini na dužnost episkopa zvorničko-tuzlanskog. Vaša osnovna poruka tada je glasila: ,,Sijati sjeme jevanđeljske ljubavi prema sveštenstvu, pastvi i svim drugim narodima, predstavlja ovaploćenje ljubavi kao najveće snage protiv svakog zla“. Kako danas, sa gotovo petogodišnje vremenske distance, ocjenjujete svoje službovanje u Eparhiji zvorničko – tuzlanskoj?
 
-Gospod i Spasitelj naš Isus Hristos govori: „A ti kad činiš milostinju, da ne zna levica tvoja šta čini desnica tvoja.“(Mt. 6, 3) Ove riječi Gospodnje predstavljaju svojevrstan putokaz čovjeku i savjet kako da djela, a da pritom ne upada u iskušenje gordosti, jer zaista je, ne samo nezahvalno, već može biti i dušepogubno govoriti o plodovima svoga rada, budući da je u tim momentima zaista teško ostati skroman i ne dozvoliti iskri samoljublja da se u čovjekovom srcu upali. S druge, pak, strane, budući da se djela naša po njihovim plodovima poznaju, potrebno je strpljivo sačekati i sa određene vremenske distance napraviti analizu dosadašnjeg truda, kako bi se sve one neželjene pojave mogle ukloniti, a naša djelatnost postala efikasnija.
 
Za razliku od moje prethodne bogomspasavane Dalmatinske eparhije, zahvaljujući trudu i radu naših prethodnika na tronu zvorničko-tuzlanskih arhijereja, zatekli smo infrastrukturu koja je bila i više nego na zavidnom nivou. Ovakvo činjenično stanje ostavilo Nam je vremena i prostora da se pozabavimo pitanjem unutrašnje misije, koja podrazumijeva jačanje duhovnog života pravoslavnih vjernika na prostoru Eparhije zvorničko-tuzlanske. Ova naša nastojanja nisu nova, niti mi pokušavamo izvesti nešto novo i epohalno, već je naša namjera da nastavimo trud naših prethodnika na ovom episkopskom tronu.
 
Podsjećanja radi, bogomoljački pokret koji je izuzetno bio aktivan između dva svjetska rata predstavljao je vapaj našeg naroda za živom Riječju i nastojanja da se naša vjera ne svede na formalno praktikovanje obreda, nego da riječ Jevanđelja postane način života pravoslavnog Srbina – svetosavca. Rad bogomoljačkog pokreta je bio izuzetno aktivan upravo na području naše eparhije pod očinskim patronatom Episkopa zvorničko-tuzlanskog Nektarija.
Upravo je u manastiru Tavni u dva navrata održan centralni skup bogomoljačkog pokreta kome je prisustvovao Sveti vladika Nikolaj Žički i Ohridski. Nažalost, strahote i stradanje srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu, a potom i bezbožnička politika vlasti nove Jugoslavije, zaustavile su ovaj duhovni polet. No, ovo na ne smije služiti kao povod za nedjelanje, već kao podstrek da sa još većim žarom i trudom nastavimo ono što su naši prethodnici započeli, uzdajući se u Svevišnjega Gospoda i Njegovu milost, budući da su naše snage male, a iskušenja velika.

Tada (prilikom ustoličenja) ste rekli da je Vaš program sadržan u Svetom pismu i Jevanđelju, što je, uz post i molitvu, temelj života svih nas u Gospodu. Osnovni postulati Vjere ne mijenjaju se, ali, u kojoj mjeri se prilagođavaju modernom vremenu?
 
-Drago nam je što Vaše drugo pitanje daje mogućnost da šire pojasnimo i bolje obrazložimo ono o čemu smo počeli pričati. „Ne živim više ja, nego živi u meni Hristos“ (Gal. 2, 20). U ovim riječima, koje je apostol Pavle u svojoj poslanici uputio hrišćanima Galatima - keltskom narodu koji je živio u Maloj Aziji, moglo bi se reći da je sadržan cilj unutrašnje misije naše Svete Pravoslavne Crkve. Nažalost, poimanje vjere u našem narodu nekako se identifikuje sa praktikovanjem određenih obreda par puta u toku godine, a učešće u Svetoj tajni Liturgije se svodi uglavnom na prvu i posljednju nedjelju Božićnog i Vaskršnjeg posta. Svjedoci smo prakse koja se pojavila u posljednjih par godina, a to je praktikovanje posta bez primanja Evharistijskih darova, tj. pričešća, tj. post u svrhu održavanja tjelesnog zdravlja, zanemarujući pri tom u potpunosti njegovu duhovnu dimenziju.
 
Sve ovo, nažalost, predstavlja posljedicu našeg djelimičnog ili pak potpunog nepoznavanja istina naše Vjere, sadržanih u riječima Jevanđenja i Predanju naše Svete Crkve. Stoga duhovno opismenjavanje predstavlja prvi i neophodan korak u našem duhovnom preobražaju iz osobe koja mehanički ispunjava određene propise i obrede, koje iz nepoznavanja suštine istih za nas predstavljaju nešto mistično ili čak magijsko, u čovjeka stvorena po liku Božijem za koga riječi Hristove predstavljaju način života. Te riječi sadržane u Hristovim poukama i pričama, ali i samom načinu Njegovog života od trenutka rođenja u Vitlejemskoj pećini, do uznošenja sa Maslinske gore, imaju univerzalan karakter i vanvremensku pouku. Kao takve, one ne podliježu prilagođavanju vremenu i ljudima, ali se način njihovom prenošenja i tumačenja mora prilagoditi vremenu, navikama i shvatanjima ljudi određene vremenske epohe. Naša Crkva, kao živi organizam, stalno duhovno rađa nove poslenike na Njivi Gospodnjoj. To su mladi obrazovani ljudi, iz različitih socijalnih slojeva našega društva, novi pastiri koji uz duhovno rukovođenje starijih i duhovno očvrslih prenose Riječ Gospodnju pastvi na adekvatan način, jezikom današnjeg vremena i pojmovima njima bliskim.
 
Vaš rad i rad sveštenstva Eparhije na „Njivi Gospodnjoj“ posvećen je, kako i sami često ističete, „Svjedočenju Pravoslavlja i Istine Božije“. Stekli smo utisak da Vi sve što radite, radite tiho, nenametljivo, uz ispoljenu blagost i smirenost. S druge strane, u kojoj mjeri i u kojem broju su vjernici danas prisutni u Crkvi, koliko mladi ljudi posjećuju bogosluženja?
 
-Gospod naš Isus Hristos u Besjedi na Gori govori: „Po plodovima njihovim poznaćete ih. “ (Mt. 7, 16). I zaista, ono po čemu se Pastir dobri razlikuje od lažnih proroka i samozvanih duhovnika punih samoljublja i gordosti, jeste način njegovog života koji potvrđuje njegove riječi proiznesene u propovijedi. Stoga je veoma važno da svaku riječ dobro izmjerimo prije nego što je sa amvona proiznesemo, kako riječi naše i djela naša ne bi išli u raskorak, već pratili u stopu jedno drugo. U suprotnom, možemo izazvati sablazan kod onih koji su kao sjeme bačeno na kamenito mjesto koje potom vene, budući da korijen njihove vjere nije dubok. Ovim, naravno, ne kritikujemo nikoga, niti držimo nekome pridiku za malovjerje. Naš narod pravoslavni srpski na ovim prostorima je svom dušom uz svoju Svetosavsku crkvu, što možemo vidjeti prilikom naših kanonskih posjeta. Ali, mi kao klirici ne smijemo zanemariti našu pastirsku i učiteljsku dužnost, koja je podjednako važna kao i ona sveštenoslužiteljska. Vjerujemo da će stalna propovijed, očinsko staranje i ljubav prema pastvi biti zalog ispunjenosti naših hramovima u svim nedjeljnim danima, a ne samo u danima posta.
 
Sa radošću primjećujemo da veliki broj naše omladine dolazi u hramove i aktivno učestvuje u svetim bogosluženjima. Posebno nas raduje kada vidimo da oni koji su se među njima ostvarili kao roditelji dovode svoje potomstvo, krštavaju svoju djecu i vaspitavaju u duhu naše Svete pravoslavne Crkve. To su, upravo, one ratne generacije koje su među prvima posjećivali nastavu Pravoslavne vjeronauke, koja je nakon izbacivanja iz škola nakon Drugog svjetskog rata ponovo vraćena devedesetih godina. Generacije mladih koji su bili katihete svojih ukućana, roditelja, djedova i baka, sada svoje potomstvo vaspitavaju i duhovno uzrastaju u duhu svetosavlja. U slavu Božiju, par godina nazad vjerska nastava je vraćena i u srednje škole u Republici Srpskoj, tako da se naša duhovna misija među omladinom nastavljena i u njihovom adolescentnom uzrastu. Ovakva duhovna misija nosi dvostruki karakter i kroz katihezaciju mladih rađa nova pokoljenja vjernika koji kroz spoznavanje istina pravoslavlja jačaju korijen svoje vjere. S druge strane, pravoslavni vjeroučitelji stiču prva iskustva pastirskog rada, što u konačnici rađa jednu duhovnu simbiozu pastira koji ima sluha za probleme i potrebe savremenog čovjeka i pastve čije učešće u životu Crkve je, pored formalnog ispunjeno, i pravilno shvaćenim sadržajem vjere. 
 
U svakodnevnom ste kontaktu s vjernicima. Većina ljudi je i u vrijeme pandemije virusa korona, ali i danas, u vrijeme izražene ekonomske krize koja nas je zahvatila, uplašeno za svoju egzistenciju. Mladi nam odlaze s ovih prostora. Kakve poruke upućujete svima njima, kako da odagnaju strah i neizvjesnost?
 
-Veoma je teško dati odgovor na ovo pitanje. Najispravnije bi možda bilo u pjesničkom duhu citirati stihove Alekse Šantića iz njegove pjesme „Ostajte ovdje!“ Kao što i sam pjesnik kaže:,,Sunce tuđeg neba, neće Vas grijat k'o što ovo grije“. Međutim, često ovu poruku možemo čuti upravo od onih koji su dobrim dijelom svojim djelovanjem ili, pak, nedjelovanjem, zaslužni za njihov odlazak, te je ona na neki način dobila određeni oblik licemjerja. Odlazak sa ovih prostora u potrazi za boljim radnim mjestom, ili što bi se reklo „trbuhom za kruhom“, ne predstavlja nešto neuobičajeno, nego naprotiv jednu konstantu. Još polovinom XIX vijeka naši ljudi iz ruralnih kršnih krajeva odlazili su preko okeana u Sjevernu i Južnu Ameriku potrazi za boljim poslom, kako bi prehranili svoje ukućane. Taj trend je nastavljen kroz čitav XX vijek, naročito nakon Drugog svjetskog rata, kada su mnogi odlazili na rad u Zapadnu Evropu, a naročito nakon posljednjeg građanskog rata, kada su se čitave porodice iz ratom zahvaćenih područja raselile širom svijeta. Nažalost, razlozi zbog kojih danas imamo skoro podjednak broj Srba u rasejanju, koliko i u matici Srbiji, plod su istorisjkih događaja na koje mi niti smo mogli, niti možemo uticati.
No, ono što zapažamo u ovim posljednjim iseljeničkim kretanjima, gdje pored pojedinaca odlaze i čitave porodice, nije samo strah od neizvijesnosti i borba za egzistenciju, nego i uvjerenost mladih, o kojoj ne bi smo sudili u kojoj mjeri je opravdana ili ne, da će odlaskom sačuvati svoje dostojanstvo. Gospod nam je zapovijedio da ljubimo bližnjega svoga kao samog sebe, a upravo nas je nedostatak ljubavi udaljio jedne od drugih i zajednicu razbio na skup pojedinaca, u kome čovjek za čovjeka ne haje i nema sluha i osjećaja za njegovu muku i patnju. Kao takvi, postali smo idealna meta za najsuroviji oblik kapitalističkog sistema u kome se uspjeh mjeri isključivo zaradom, a radnik je isključivo privremena i zamjenjiva jedinica u industrijskom lancu. Ljudi su u mnogim slučajevima toliko poniženi i obespravljeni i, gle apsurda, za boljim životom idu upravo tamo gdje je ovakav sistem i ponikao. Da bi se nešto promijenilo na bolje, neophodno je da se izdignemo iznad sopstvenog individualizma i postanemo svjesni onog drugog kao našeg bližnjeg i brata, te zajedničkim snagama promijenimo realnost današnjice. Jedino kao složna zajednica i sa vjerom u Gospoda, svjesni da su naše snage male, možemo stvoriti bolje uslove života, koji će spriječiti našu demografsku eroziju na ovim prostorima.
 
 
Eparhija zvorničko-tuzlanska obuhvata široko područje, veliki broj hramova. Crkva je „živi organizam“. Koliko uspijevate da pratite sve potrebe sveštenstva i pastve, kako ispunjavate zadatke koji se odnose na izgradnju i održavanje bogomolja?
 
-Kao što ste i sami rekli, Eparhija zvorničko-tuzlanska obuhvata široko područje, tačnije područje sjeveroistoče Bosne. Doduše, značajan dio tog područja nalazi se na teritoriji Federacije BiH, gdje je, nažalost, nakon posljednjeg rata ostao mali broj pravoslavnog življa. Možemo slobodno reći da je crkveni život na teritoriji naše eparhije izuzetno aktivan. Građevinska djelatnost je i dalje na zavidnom nivou, sveštenički kadar se podmlađuje, duhovne aktivnosti pri parohijama su vidljive. Misionarski rad koji uključuje niz aktivnosti, kako vjersku nastavu, tako i duhovne tribine, rad sa potrebitima i drugo, aktivno se provodi zahvaljujući ljudima koji neumorno i predano rade. Jedna od naših dužnosti, kao episkopa, jeste nadzor i starateljstvo, da se sve ove aktivnosti, kako graditeljske, tako i građevinske, odvijaju po planu i poretku,  uz trud i zalaganje ljudi na terenu. Osvećujemo obnovljene ili, pak, zanovo podignute hramove, parohijske domove i kapele, koji predstavljaju plod neumornog truda i zajedničkog rada našeg sveštenstva i vjernog naroda. Iako je teritorija eparhije ne tako mala, vrlo često idemo u kanonske posjete i služimo po hramovima širom naše eparhije. Bogoslužimo i propovijedamo, a nakon bogosluženja u jednoj prijatnoj atmosferi, uz zajedničku trpezu ljubavi, dajemo pouku, ali i imamo sluha za potrebe i probleme koji muče naš vjerni narod. U danima kada ne služimo, vrata naše Episkopske rezidencije su uvijek otvorena za naše sveštenike i povjerenu im pastvu, koji dolaze i izlažu svoje potrebe i nedaće. Jedino tako, imajući sluha i vremena jedni za druge, možemo, uz milost i mudrost koju neprestano molimo od Gospoda, doći do adekvatnog odgovora na konkretne probleme.
 
 
Bavite se jednim zanimljivim hobijem, pisanjem poezije. U čemu nalazite nadahnuće za nove stihove i nove pjesme?
 
-Mada se tačno ne zna da li je poezija prethodila pismenosti, ili, ipak, pismenost poeziji, sigurno je da ona predstavlja težnju stvaralačkog duha da kroz stihove prenese poruku svijetu. Sam Gospod naš Isus Hristos je pouke prenosio često i kroz kratke alegorijske priče, kao što je ona o bogatašu i Lazaru, priča o cariniku i fariseju, o bludnom sinu i mnoge druge. Upravo kroz jednu takvu priču, a to je priča o talantima, Gospod nam poručuje, da od našeg Tvorca i Svedržitelja, pored dara života, dobijamo i još mnogo drugih darova, talanata, tj. mogli bi smo slobodno reći talenata. Ti darovi su mnogi i različiti i svako ih dobija u onolikoj mjeri, koliko može da ponese, tj. da se u njima ostvari. Međutim, ono što je zajedničko svim tim darovima, jeste njihova namjena, a to je da se pomoću njih čovjek usavršava tokom svog ovozemaljskog života, trudeći se da uzrasta u svojoj bogolikosti, kako bi postao što bliži Liku po kome je stvoren-Gospodu Bogu.
 
Pojednostavljeno rečeno, čovjek svoju nadarenost ne smije da zapostavlja, nego da je usavršava i čini dobro svojoj zajednici, a sve u ime i slavu Božiju. Trudeći se da darovani talant poezije ne zapostavimo, a pišući onoliko koliko nam obaveze dozvoljavaju, do sada smo u izdanju naše eparhijske izdavačke kuće ,,Sinaj’’ objavili tri zbirke pjesama. A što se tiče nadahnuća, nadahnuće je nekada mnogo manji problem, nego li iznaći slobodnog vremena za poetsko stvaralaštvo. Vrijeme u kome živimo, događaji i ljudi nerijetko su izvor inspiracije. Pored toga, pitanja, traganja i razmišljanja u određenom trenutku se poslože na svoje mjesto i dobiju svoj smisao, te čovjek u trenucima tihovanja, kada se osami i izoluje od svakodnevnih utisaka, oslušne sam sebe i dobijene odgovore pretoči u stihove.   
 
Uoči najradosnijeg hrišćanskog praznika Vaskrsa, kakva je Vaša poruka vjernicima?
 
-Molimo se da predstojeći praznik Vaskrsenja Hristova, koji nam dolazi nakon četrdesetodnevnog odvikavanja, posta i molitve, postane dan  našeg ličnog Vaskrsenja u kome ćemo, kao preporođeni ljudi Bogočovjeka, Gospoda našeg i Spasitelja prepoznati kao jedini pravi i ispravni uzor u našem daljem djelovanju. To naše djelovanje može i mora biti rukovođeno isključivo pokretačkom snagom ljubavi koja prema riječima apostola Pavla „ Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.“ (1 Kor. 13, 7) Jedino tako, ispunjavajući Hristovu zapovijest da činimo jedni drugima djela ljubavi, možemo prevazići međusobne podjele i svađe, politikanstvo i strančarenje, međusobnu zavist i prezir, te graditi prijeko neophodnu slogu i jedinstvo.
Imajući u vidu Hristovu pouku da budemo „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“, moramo se naoružati mudrošću i strpljenjem u danima i događajima koji nam predstoje. Neka nas mudrost sačuva od naivnosti koju bi vrlo rado iskoristili oni koji nam dobro ne žele, a ljubav da nas sačuva od bezdušnosti, da na kraju ne postanemo kao naši gonitelji. Želimo da radost Vaskrsenja uđe u srca i domove svih nas, a Hristos postane put kojim treba da hodimo. To je put kojim su hodili naši preci, put koji je utvrdio naš Prvojerarh i Prosvetitelj Sveti Sava, to je jedini autentični i izvorni put – put Svetosavski!

Semberija info