PODSJEĆANjE
Brke suče, kosu oštri
Nekada je dobar kosac na ovim prostorima mnogo poštovan, kako na njivi i livadi, tako i u društvu, naročito u periodu kada je za obavljanje velikih sezonskih poslova na selu bilo malo mašina i priključaka.
Sada je prava rijetkost u selima u okruženju vidjeti nekoga da ručnom kosom kosi djetelinu ili travu, a pšenicu pogotovo... Fotografija starine sa ručnom kosom podsjeća na neko, već lagano zaboravljeno vrijeme. Ručne kose u Semberiji i na Majevici uveliko su zaboravljene, mobe izumrle... Nema kosaca, nema mobe, nema pjesme... Umjesto kosačke pjesme, kud god krenete, čuju se ,,trimeri'' - kose modernog doba.
Većina mladih nikada nije ni čula, a kamoli vidjela obavezan alat koji je, gotovo svaki seoski domaćin imao, kako bi otkovao i naoštrio svoju kosu da bude, kako su kosci govorili ,,kao ljuta guja u travi''... Riječ je o babici, predmetu koji se stavljao na zemlju da bi se na njemu čakancem, posebnim malim čekićem, otkovala kosa. Kada je kosa otkovana, oštrica je dotjerivana belegijom, posebnim kamenom, koji je stajao u posudi sa vodom – vodjeru. Kosac je vodjer nosio zakačen za pojas i kad god bi osjetio da se kosa istupila, naoštrio bi je belegijom.
Na nekim mjestima, naročito u brdovitim i za mašine nepristupačnim predjelima, još uvijek se trava ručno kosi i organizuju mobe. Na mobu dođu rodbina, komšije, prijatelji, a svakako, poželjno je da su što bolji kosci, jer dobar kosac zlata vrijedi.
U pojedinim dijelovima RS i BiH, npr. na Kupresu, na Romaniji... još uvijek se organizuju takmičenja u kosidbi. Koliko je na Kupresu važan posao košenja trave i sakupljanja sijena, govori i činjenica da je ,,Kupreška kosidba'' upisana na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Ova manifestacija svake godine okupi veliki broj vrhunskih majstora kosaca, te mnogo posmatrača i navijača. Događaj je to o kojem se danima priča i dugo pamti.
Semberija info
Nekada je dobar kosac na ovim prostorima mnogo poštovan, kako na njivi i livadi, tako i u društvu, naročito u periodu kada je za obavljanje velikih sezonskih poslova na selu bilo malo mašina i priključaka.
Sada je prava rijetkost u selima u okruženju vidjeti nekoga da ručnom kosom kosi djetelinu ili travu, a pšenicu pogotovo... Fotografija starine sa ručnom kosom podsjeća na neko, već lagano zaboravljeno vrijeme. Ručne kose u Semberiji i na Majevici uveliko su zaboravljene, mobe izumrle... Nema kosaca, nema mobe, nema pjesme... Umjesto kosačke pjesme, kud god krenete, čuju se ,,trimeri'' - kose modernog doba.
Većina mladih nikada nije ni čula, a kamoli vidjela obavezan alat koji je, gotovo svaki seoski domaćin imao, kako bi otkovao i naoštrio svoju kosu da bude, kako su kosci govorili ,,kao ljuta guja u travi''... Riječ je o babici, predmetu koji se stavljao na zemlju da bi se na njemu čakancem, posebnim malim čekićem, otkovala kosa. Kada je kosa otkovana, oštrica je dotjerivana belegijom, posebnim kamenom, koji je stajao u posudi sa vodom – vodjeru. Kosac je vodjer nosio zakačen za pojas i kad god bi osjetio da se kosa istupila, naoštrio bi je belegijom.
Na nekim mjestima, naročito u brdovitim i za mašine nepristupačnim predjelima, još uvijek se trava ručno kosi i organizuju mobe. Na mobu dođu rodbina, komšije, prijatelji, a svakako, poželjno je da su što bolji kosci, jer dobar kosac zlata vrijedi.
U pojedinim dijelovima RS i BiH, npr. na Kupresu, na Romaniji... još uvijek se organizuju takmičenja u kosidbi. Koliko je na Kupresu važan posao košenja trave i sakupljanja sijena, govori i činjenica da je ,,Kupreška kosidba'' upisana na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Ova manifestacija svake godine okupi veliki broj vrhunskih majstora kosaca, te mnogo posmatrača i navijača. Događaj je to o kojem se danima priča i dugo pamti.
Semberija info
