SVESTRANI DOKTOR BRANIMIR VUKOVIĆ, ČLAN HILANDARSKOG LjEKARSKOG DRUŠTVA, SLIKA, PIŠE KNjIGU, TRENIRA JOGU... :: Semberija INFO ::

 

SVESTRANI DOKTOR BRANIMIR VUKOVIĆ, ČLAN HILANDARSKOG LjEKARSKOG DRUŠTVA, SLIKA, PIŠE KNjIGU, TRENIRA JOGU...


Čovjek koji može da pomogne drugome je srećan čovjek
 
Bjeloševac je brežuljkasto mjesto u kojem ljudi žive, osluškujući i poštujući prirodu. Takvo je mjesto moglo ,,dati’’ čovjeka kakav je dr Branimir Vuković. Da biste bili dobar ljekar nije dovoljno samo uložiti deceniju i po u obrazovanje, naporno raditi i odricati se mnogo čega, nego je potrebno biti Čovjek, sa velikim Č, neko ko ne odstupa od visokih moralnih načela i kome je utilitarizam strana riječ’’, stav je dr Vukovića.
 

 
- Kada pitate mališane šta žele da budu kada odrastu, najčešće odgovaraju: pilot, vatrogasac, doktor, policajac... Ja sam od svoje šeste godine znao da ću buti ljekar i o tome se nije ni polemisalo, mada sam tek kasnije shvatio da me okolina i nije doživljavala baš ozbiljno. Kao dijete imao sam potrebu da pružim pomoć drugima, naročito svojim bližnjima i sve što sam radio bilo je iz čiste ljubavi i potrebe da pomognem. Odrastao sam u selu Bjeloševac, gdje i danas živim i gdje sa svojom suprugom planiram da osnujem porodicu i da ostanem tu da živim. Do 12-te godine živjeli smo u maloj kući, koja je imala jednu prostoriju, od 10.5 kvadrata stambenog prostora, plus terasa, a nju su sagradili moji roditelji. Kasnije smo se preselili u veliku kuću u istom dvorištu, koja je građena postepeno, godinama. Prvi novac zaradio sam, sa nekih 11 godina, prodajući krastavce sa stricem na pijaci u Loznici, još krajem 90-tih. Ljetnje raspuste sam, uglavnom, provodio na njivi sa roditeljima, najviše sa majkom i bratom, pošto je otac često bio odsutan zbog posla u inostranstvu'', počinje svoju životnu priču dr Branimir Vuković i naglašava da kada je došlo vrijeme za upis u srednju školu, bez razmišljanja je odabrao medicinsku.

- Upisao sam smjer fizioterapeutski tehničar u Bijeljini. Nakon završene srednje škole moj san je bio da upišem medicinski fakultet. Roditelji su me u svemu podržavali, ali su bili stava da, ipak, razmislim, jer je to poprilično težak fakultet, a na kraju i vrlo odgovoran i stresan posao. Kazali su, da je odluka koju tad donesem za čitav život. Ja sam ostao pri svome i počeo da se spremam za prijemni. Medicinski fakultet u Foči bio je period sazrijevanja i odrastanja i to vrijeme studiranja mogao bih uporediti sa vojskom. Sami ste, u drugom gradu, morate da donosite pametne odluke, da mnogo radite, ali se rad i nagrađuje. Bio je to jedan sjajan period iz kog sam izašao kao formirana ličnost, ali i kao mlad ljekar koji je tek trebalo da se ostvari u svom poslu. Tokom studiranja sam se pronalazio u mnogim granama medicine, kada volite ovaj posao znate da biste bili dobri šta god da specijalizirate, negdje na petoj godini je psihijatrija ušla u sferu mog interesovanja’’.  
 
Nakon završenog fakulteta u Foči, Vuković se vraća u rodnu Semberiju, sa željom da svoje znanje i energiju usmjeri ka liječenju svojih sugrađana. Ono što je nesvakidašnje, je odlazak u  manastir Hilandar, gdje postaje član Hilandarskog ljekarskog društva, te sa kolegama iz raznih dijelova naše zemlje i okoline pruža zdravstvenu zaštitu monasima, ali i svima onima kojima je pomoć bila neophodna. Duhovno oplemenjivanje i učvršćivanje vjere određuju mu dalji životni put i rad.
 
- Moje prvo radno mjesto bilo je Hitna pomoć u Bijeljini, gdje sam radio skoro pet godina. Tu sam stekao dragocjeno iskustvo i kao ljekar, i kao čovjek. Upoznao sam dosta divnih ljudi, stekao brojna prijateljstva i tu sreo svoju suprugu. Trenutno sam na specijalizaciji iz psihijarije i vjerujem, da koliko pomažemo ljudima da riješe svoj organski problem, toliko je značajno da pomognemo da riješe svoje duševne, mentalne probleme, kojih je, nažalost, sve više. Čovjeka je potrebno posmatrati kao cjelinu - i dušu i tijelo. Mentalno zdravlje je, nekako, osnova kvalitetnog života, naročito u današnje vrijeme gdje je sve više anksioznih stanja zbog aktuelne epidemiološke situacije, a, inače, živimo na Balkanu gdje iza sebe imamo ratove, ekonomsku krizu, što sve doprinosi diskomforu ljudskog života. Lično smatram da srećan čovjek je i zdrav čovjek, a samo duševno zdrava osoba može biti srećna, a to nam je osnova za kvalitetan razvoj ove naše sredine''.
 
Dr Vuković je odabrao da ga ujutru bude zraci sunca, da uživa u cvrkutu ptica  i da u polju često sreće jelene i srne. Kaže da to seosko okruženje ne bi zamijenio urbanom gužvom, a ni ljude oko sebe.
- Ja sam neko ko svakodnevno radi na sebi i trudim se da motivišem i ljude oko sebe da čine isto. Pored svakodnevnog posla i obaveza, obavezno izdvajam vrijeme za sebe. Trudim se da povremeno treniram, trčim u prirodi, vježbam jogu, slikam, najčešće akrilnim i voštanim bojama, gdje kao alate koristim sunđer, fen za kosu ili peglu. Povremeno pišem i aktivan sam na društvenim mrežama. Trenutno radim na knjizi, koja je po žanru misterija, triler sa elementima moderne sapunice. Nadam se da ću je do kraja specijalizacije završiti, jer se ne forsiram i pišem kada mi dođe inspiracija. Na taj način iz stresa odlazim u drugu dimenziju gdje restartujem svoj um, pišući’’, objašnjava ovaj mladi čovjek.


 
Svi koji ga poznaju reći će da njegova predanost poslu i pomaganje nije rezervisano samo za ljekarski poziv i radno vrijeme. Njegove komšije i poznanici znaju da mu se za pomoć mogu obratiti u bilo koje doba dana i noći.
- Moj brat Dalibor i ja smo često organizatori lokalnih humanitarnih akcija. Nekada sami pokrenemo akciju, a nekada nas neko zamoli, jer je, prosto, nemoguće biti upoznat sa svačijom situacijom i životnom pričom, ali imamo prijatelje i ljude koji nas kontaktiraju ako znaju da nekome treba neka pomoć i mi onda reagujemo’’, kaže Vuković i naglašava da život na selu i odrastanje u zdravoj porodici, gdje se obaveze dijele i poslovi završavaju u zajedništvu, ne može, a da ne utiče na formiranje čovjeka i njegovo ponašanje.

- Obožavam selo i prirodu, obožavam životinje, tako da svojoj porodici često pomažem oko životinja na farmi i poslova oko kuće. Dosta  vremena provodim sa svojim psima. Tri stvari koje najviše volim su moja porodica, medicina i moje selo. Dakle, moje imanje je mjesto gdje punim baterije, odakle dobijam snagu i idem u nove pobjede. Dajem sve od sebe da motivišem mlade ljude da zajedno poboljšamo kvalitet života na selu'', naglašava ovaj mladi, a svestrani doktor.
 
I dok svijet, a i Semberiju, nažalost, i dalje potresa pandemija korona virusa, doktor Branimir Vuković nastavlja putevima dobre ljekarske prakse i moralnih, ljudskih vrijednosti, a na njegovu bezrezervnu pomoć, obećava, može se računati i ubuduće.
 
Semberske novine - Semberija info