Ja lično - Master prof. srpskog jezika i književnosti Stojanka Đokić: TREBA DA SHVATIMO ŠTA JE VAŽNO
Master prof. srpskog jezika i književnosti Stojanka Đokić, saradnik SPKD ,,Prosvjeta’’ i autor 4. bibliografije ,,Srpske vile’’
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?
- Da ste me ovo pitali prije deset godina, vjerovatno bih pobjedonosno mogla svašta istaći. Međutim, u tridesetoj godini života - na kraju jednoga doba i na početku drugoga, shvatam da čovjek ništa ne može sam. Nijedan moj uspjeh nije samo moj i ništa ne mogu izdvojiti, a da to pripada samo meni. Prva sam u svojoj porodici u posljednjih 170 godina, koliko pamtimo, koja je završila fakultet, i to kao beogradski student. Potičem iz radničke (seljačke) porodice i bili smo veoma ponosni kada se naše prezime urezalo na prvoj katedri Velike škole (Licej, Filološki fakultet) na kojoj je predavao Đura Daničić i kada sam tamo ostavila svoj prvi naučni članak, i to o akcentu Semberaca. Za one kod kojih je porodična fakultetska diploma uobičajena, možda ovo zvuči kao izražaj kompleksa maloga čovjeka, ali ja to ne doživljavam tako. Uspjehe tek želim da uzmem iz budućnosti, prije svega želim da postanem majka. Smatraću da sam uspješna kada budem bila u mogućnosti da pomognem bar jednoj osobi - onako kako su pojedinci u ovom gradu pomagali meni, a i dalje susretljivo i nesebično pomažu.
Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao?
- Nisam se mnogo dvoumila kao gimnazijalka po pitanju profesionalnog opredjeljenja. Pored toga što sam se mogla u svakom trenutku zamisliti kao nastavnik i predavač, imala sam na umu i žurnalistiku. U trenutku kada sam za sebe shvatila razliku između posla i životnog poziva, nedvosmisleno sam odlučila da studiram srpski jezik i književnost. Svojim učenicima govorim da izaberu ono što ih tjera da ponekad vrisnu ili od radosti ili od bijesa, jer kada se budu suočavali sa nedaćama, ta strast će ih držati u životu.
Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
- Šesti put čitam roman ,,Peščanik” Danila Kiša. Tu više ne mogu govoriti samo o utisku, već o svojevrsnoj identifikaciji, ali od novijih, to je roman ,,Divotnice” Jelene Pilipović. Gledam različite filmove, izdvojiću film ,,Žena u zlatu” zbog mog najdražeg slikara Gustava Klimta, ali i zbog istine o slici Adele Bloh-Bauer. Često sam posjećivala Narodno pozorište u Beogradu i poseban su utisak na mene ostavile dvije predstave: „Hasanaginica” i „Derviš i smrt”.
Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
- Pišem poeziju i prozu i to zaista smatram samo svojim interesovanjem, shvatam to kao nešto intimno i za sada nemam nikakve niti pjesničke, niti romansijerske ambicije. Naročito se povučem kada neko insistira da nešto od toga objavim. Volim prirodu i životinje, živim na selu, tako da slobodnog vremena možda i nemam.
Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
- Treba da shvatimo šta je važno, a kada se nešto proglasi važnim, od tog trenutka ono to i postaje, iako do juče nije bilo. Dugotrajni procesi su u pitanju, a treba unaprijediti mnogo toga. Bijeljina je mlad grad, ali i grad budućnosti. Mnogi ovdje dolaze u potrazi za poslom, dolaze da studiraju i ovdje ostaju. Sve je to lijepo, ali ovdje prvo nedostaje prava građanska svijest i kad to kažem, ne mislim na to da živite u zgradi, pa da ste zato građanin. Živjeti u zgradi, to samo po sebi ništa ne znači. Dakle, građanskom sviješću potvrditi ko smo i šta smo, a onda raditi u dva smjera: proizvodnja i kultura. Japanci i Kinezi znaju ko su i šta su, pamte hiljadama godina unazad i na tu tradiciju kaleme tehnologije i proizvodnju. Jer, lijepo kažu knjige starostavne: ,,Nema ničega novog pod Suncem”. Mi imamo i istoriju i kulturu, a imali smo i kasabu bar u 15. vijeku. Jednako tako, lako zaboravljamo naš kukuruz ili crnjelovački kupus, a radije kupimo uvezeni. Stanje u kome se nalazi kuća Mage Živanović je slika i prilika našeg palanačkog duha. Stvar je u tome da mi zaboravljamo i nemamo kulturu pamćenja i, iznova i iznova, krećemo ispočetka. Nedostaje nam pozorište, kao mjesto stvaralačke i imaginativne, ali i kritičke misli.
Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
-Više volim da mislim o tome šta će Bijeljina biti, a ne o tome šta je ona trenutno. Kao što rekoh, Bijeljina jeste grad budućnosti. To praktično znači da će Bijeljina postati veliki trgovački centar, ali i čvorište svih važnih puteva sa svih strana svijeta. Imamo taj geografski potencijal, a Semberci su veoma vrijedan narod, kao i njihova djeca. Nova generacija, to su vizionari, oni koji shvataju da su vrijeme i prostor relativni i da se za svoj grad može raditi i iz Australije, a da sastanak možete držati preko video-bima. Konačno, Bijeljinu vidim kao grad u kome će se u budućnosti riješiti pitanje kuće Mage Živanović. To je naš kulturno- istorijski spomenik od neprocjenjive vrijednosti, ona oronula kuća koja svjedoči da je bijeljinska pjesnikinja bila ovdje, živjela i voljela i da je Dučić možda drhtao pod tim prozorom. Bez obzira na to koliko smo mali, kad poštujemo sebe i veliki će nas poštovati. Restauracija ove kuće je pozitivno rješenje za naš grad i jedino u takvu budućnost želim da vjerujem.
Semberske novine - Semberija info
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?
- Da ste me ovo pitali prije deset godina, vjerovatno bih pobjedonosno mogla svašta istaći. Međutim, u tridesetoj godini života - na kraju jednoga doba i na početku drugoga, shvatam da čovjek ništa ne može sam. Nijedan moj uspjeh nije samo moj i ništa ne mogu izdvojiti, a da to pripada samo meni. Prva sam u svojoj porodici u posljednjih 170 godina, koliko pamtimo, koja je završila fakultet, i to kao beogradski student. Potičem iz radničke (seljačke) porodice i bili smo veoma ponosni kada se naše prezime urezalo na prvoj katedri Velike škole (Licej, Filološki fakultet) na kojoj je predavao Đura Daničić i kada sam tamo ostavila svoj prvi naučni članak, i to o akcentu Semberaca. Za one kod kojih je porodična fakultetska diploma uobičajena, možda ovo zvuči kao izražaj kompleksa maloga čovjeka, ali ja to ne doživljavam tako. Uspjehe tek želim da uzmem iz budućnosti, prije svega želim da postanem majka. Smatraću da sam uspješna kada budem bila u mogućnosti da pomognem bar jednoj osobi - onako kako su pojedinci u ovom gradu pomagali meni, a i dalje susretljivo i nesebično pomažu.
Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao?
- Nisam se mnogo dvoumila kao gimnazijalka po pitanju profesionalnog opredjeljenja. Pored toga što sam se mogla u svakom trenutku zamisliti kao nastavnik i predavač, imala sam na umu i žurnalistiku. U trenutku kada sam za sebe shvatila razliku između posla i životnog poziva, nedvosmisleno sam odlučila da studiram srpski jezik i književnost. Svojim učenicima govorim da izaberu ono što ih tjera da ponekad vrisnu ili od radosti ili od bijesa, jer kada se budu suočavali sa nedaćama, ta strast će ih držati u životu.
Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
- Šesti put čitam roman ,,Peščanik” Danila Kiša. Tu više ne mogu govoriti samo o utisku, već o svojevrsnoj identifikaciji, ali od novijih, to je roman ,,Divotnice” Jelene Pilipović. Gledam različite filmove, izdvojiću film ,,Žena u zlatu” zbog mog najdražeg slikara Gustava Klimta, ali i zbog istine o slici Adele Bloh-Bauer. Često sam posjećivala Narodno pozorište u Beogradu i poseban su utisak na mene ostavile dvije predstave: „Hasanaginica” i „Derviš i smrt”.
Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
- Pišem poeziju i prozu i to zaista smatram samo svojim interesovanjem, shvatam to kao nešto intimno i za sada nemam nikakve niti pjesničke, niti romansijerske ambicije. Naročito se povučem kada neko insistira da nešto od toga objavim. Volim prirodu i životinje, živim na selu, tako da slobodnog vremena možda i nemam.
Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
- Treba da shvatimo šta je važno, a kada se nešto proglasi važnim, od tog trenutka ono to i postaje, iako do juče nije bilo. Dugotrajni procesi su u pitanju, a treba unaprijediti mnogo toga. Bijeljina je mlad grad, ali i grad budućnosti. Mnogi ovdje dolaze u potrazi za poslom, dolaze da studiraju i ovdje ostaju. Sve je to lijepo, ali ovdje prvo nedostaje prava građanska svijest i kad to kažem, ne mislim na to da živite u zgradi, pa da ste zato građanin. Živjeti u zgradi, to samo po sebi ništa ne znači. Dakle, građanskom sviješću potvrditi ko smo i šta smo, a onda raditi u dva smjera: proizvodnja i kultura. Japanci i Kinezi znaju ko su i šta su, pamte hiljadama godina unazad i na tu tradiciju kaleme tehnologije i proizvodnju. Jer, lijepo kažu knjige starostavne: ,,Nema ničega novog pod Suncem”. Mi imamo i istoriju i kulturu, a imali smo i kasabu bar u 15. vijeku. Jednako tako, lako zaboravljamo naš kukuruz ili crnjelovački kupus, a radije kupimo uvezeni. Stanje u kome se nalazi kuća Mage Živanović je slika i prilika našeg palanačkog duha. Stvar je u tome da mi zaboravljamo i nemamo kulturu pamćenja i, iznova i iznova, krećemo ispočetka. Nedostaje nam pozorište, kao mjesto stvaralačke i imaginativne, ali i kritičke misli.
Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
-Više volim da mislim o tome šta će Bijeljina biti, a ne o tome šta je ona trenutno. Kao što rekoh, Bijeljina jeste grad budućnosti. To praktično znači da će Bijeljina postati veliki trgovački centar, ali i čvorište svih važnih puteva sa svih strana svijeta. Imamo taj geografski potencijal, a Semberci su veoma vrijedan narod, kao i njihova djeca. Nova generacija, to su vizionari, oni koji shvataju da su vrijeme i prostor relativni i da se za svoj grad može raditi i iz Australije, a da sastanak možete držati preko video-bima. Konačno, Bijeljinu vidim kao grad u kome će se u budućnosti riješiti pitanje kuće Mage Živanović. To je naš kulturno- istorijski spomenik od neprocjenjive vrijednosti, ona oronula kuća koja svjedoči da je bijeljinska pjesnikinja bila ovdje, živjela i voljela i da je Dučić možda drhtao pod tim prozorom. Bez obzira na to koliko smo mali, kad poštujemo sebe i veliki će nas poštovati. Restauracija ove kuće je pozitivno rješenje za naš grad i jedino u takvu budućnost želim da vjerujem.
Semberske novine - Semberija info
