Otome kako sebi možemo pomoći u kriznim situaciajma govori dipl. psiholog, psihoterapeut Slađana Cvjetković koja je i predsjednica Podružnice za Semberiju i Majevicu Društva psihologa RS.
 

- Od kada traje kriza udvostručen je broj poziva na Plavi telefon za besplatnu psihološku pomoć (0800 50 305) koju je pokrenulo Društvo psihologa Republike Srpske u saradnju sa udruženjem građana ,,Nova generacije’’ iz Banja Luke, a vjerujemo da će ovaj broj rasti kako vrijeme odmiče, što je očekivano u krizama ovih razmjera, krizama koje značajno narušavaju svakodnevnicu, koje duže traju.
 

- U vrijeme vanrednih situacija, kriza, prirodno je da ljudi u početku budu zatečeni predloženim mjerama, da budu u šoku zbog svih zbivanja i da zatim produkuju različite emocije od straha do tuge, ljutnje u različitim intezitetima. Individualne su reakcije, jer mi ne reagujemo na situaciju kao takvu, već na naše tumačenje te situacije, što zavisi od unutrašnjih faktora ličnosti, uvjerenja koja smo usvojili tokom odrastanja. Ukoliko smo skloniji da događaje tumačimo u krajnostima (od strašno, katastrofa do ,,pretjeruje se’’, bezopasno je) emocionalne reakcije će se kretati od paničnih do ravnodušnosti i u skladu sa time ćemo prihvatati i primjenjivati predložene mjere. Neki će se pridržavati svih mjera, pa i više od očekivanog, a neki neće, što je uobičajeno u svakoj populaciji. Međutim, kako vrijeme prolazi, kako se suočavamo sa posljedicama nepoštavanja mjera, upoznajemo opasnost koja nam prijeti, razumijemo razloge uvođenja mjera, tada ih lakše prihvatamo i primjenjujemo, svjesni razloga svog odricanja. Generalno govoreći, značajan broj građana je nakon prvobitnog šoka prihvatio promjenu u načinu života i sada se navikava na nove uslove života.
 

- I to je individualno, teško je generalizovati. Mada, ako ćemo uopšteno da govorimo, nakon stanja šoka zbog promjene stila života, različitih emocionalnih reakcija koje prate ovaj period, zatim preispitivanja, razumijevanja situacije vremenom kreće navikavanje na postojeću situaciju. Značajan broj ljudi će na početku ovu, prije bih rekla, fizičku izolaciju od drugih (širih društvenih grupa kojim pripadaju..prijatelja, poznanika, poslovnog okruženja i sl.) doživjeti kao priliku da se odmori od prenatrpane svakodnevice, da predahnu, da uspore, jer neće morati da ,,jure’’ od mjesta do mjesta. Nekima, posebno mlađima i fizički aktivnima, to će biti teško (ili strašno) što ne mogu da se kreću, starijima što ne mogu da ispoštuju svoju svakodnevnu rutinu, da prošetaju, odu do pijace, na kafu kod svojih, pričuvaju unučiće i sl. U svakom slučaju od pojedinca zavisi kako će doživjeti koju mjeru i da li će i u kojoj mjeri će je primjenjivati. Treba znati da su svima nama značajne te naše svakodnevne rutine, jer nas čine sigurnim, daju nam doživljaj predvidljivosti i kontrole nad životom. Gubitkom njih lakše se uznemiravamo, pogotovo što imamo doživljaja gubitka kontrole i preispitujemo svoje dosadašnje vrijednosti. Kako vrijeme odmiče, neki pojedinci će početi da osjećaju dosadu, frustraciju zbog nemogućnosti izlaska i kretanja pogotovo kada je lijepo vrijeme, a zatim ljutnju, dok će se neki osjećati nemoćno klizeći ka depresivnosti. Ponavljam sve je individualno. Iz ovih razloga je značajno uvesti novu rutinu u funkcionisanje u skladu sa zahtjevima situacije, jer ovo nije vrijeme odmora i raspusta kako je većina na početku doživjela trenutnu situaciju. Posebno je važno shvatiti da to što smo fizički izolovani od drugih da to ne znači da smo socijalno izolovani od njih, jer postoje različiti kanali komunikacije koji nam omogućavaju da budemo u kontaktu. Srećom informativne tehnologije nam to omogućavaju. Tako da možemo ,,piti kafu’’ sa dragom osobom ako smo na video pozivu preko vibera ili neke druge aplikacije, voditi poslovne razgovore preko konferencijskih poziva i sl. Znači komunikacija je tu, opstaje, ali se odvija putem tehnologije. Jeste da nema snagu kontakta ,,uživo’’, ali može da zadovolji naše potrebe za kontaktom sa drugim ljudima. Shodno tome, socijalne izolacije nema, već samo fizičke izolovanosti sa smanjenim brojem kontakata ,,uživo’’.
 

- U prvim danima značajno je dogovoriti se kako će izgledati dan i šta su čije obaveze u toku trajanja ove situacije npr. vrijeme ustajanja, lijeganja, kada su obroci, zajedničke aktivnosti, vrijeme za svakog pojedinca (vrijeme za sebe), vrijeme za rad (ako se radi od kuće), vrijeme za školu, učenje, slanje zadataka, ko ide u kupovinu, baca smeće, odnosi potrepštine starijim članovima porodice (ako se ima obaveza prema njima) i sl. Ovaj raspored se može prilagođavati svakom danu, ali određeni ,,kostur’’ je važno da postoji oko kojeg ćemo da ubacujemo i izbacujemo aktivnosti. Možete odrediti sedmično i ,,pidžama dan’’ kada će se biti bez dnevnog rasporeda. Sada je krenula interaktivna nastava tako da organizacija dana za djecu može se prilagoditi njoj. S obzirom na toliku usmjerenost članova porodice jednih prema drugima, što najčešće nije dio svakodnevice, očekivano je da će dolaziti do neslaganja i konflikata. Uopšteno je nemoguće da kroz život prolazimo bez njih, jer često će se naše želje, zahtjevi, stavovi, mišljenje ukrštati sa drugima. Očekivati je da će vremenom broj konflikta u ovoj situaciji rasti, jer će kod pojedinaca jačati frustracija zbog fizičke izolacije, biće nezadovoljni i manje tolerantni. Važno je razumjeti razloge nezadovoljstva i dati prostora svakom od članova porodice da ih iskaže na način koji neće ugroziti drugog (bez agresivnosti). Ponekad je značajno skloniti se, izaći iz situacije (u ovom slučaju otići u drugu prostoriju u stanu). Međutim, ukoliko prerastu u fizičko nasilje, neophodno ga je prijaviti nadležnim organima. To što smo fizički izolovani od drugih i frustrirani situacijom nije razlog agresivnog ugrožavanja drugog. Postoje drugi, adekvatni načini redukcije stresa (fizičke vježbe, rad po kući, humor...). Takođe, značajno je imati vrijeme za sebe, kada se povlačimo iz kontakata sa članovima porodice, izlazimo iz uloga i kada smo upućeni na sebe. Ukoliko imamo ovo vrijeme lakše ćemo se nositi sa izazovima svakodnevnog intenzivnog kontakta sa članovima porodice i nemogućnosti izlaska iz stambenog prostora.
 

- Da koriste prednosti savremenih tehnologija, da preko njih budu u kontaktu sa dragim ljudima, članovima porodice, prijateljima, da traže pomoć u dostavi namirnica i ostalog što im je neophodno (stariji od 65 godina, hronično bolesni i sl.), da ne gledaju stalno vijesti, traže informacije, ograniče korištenje društvenih mreža, da se informišu preko relevantnih institucija o trenutnoj epidemiološkoj situaciji i preporučenim mjerama (Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, MUP RS, Institut za javno zdravstvo RS...), da se fokusiraju na informacije sa našeg područja i sl. Ukoliko su uznemireni da pozovu broj besplatne psihološke pomoći –Plavi telefon 0800 50 305. Poziv je besplatan za sve mreže u BiH i anoniman. Nisu sami u ovoj situaciji, značajan je broj servisa koji je usmjeren ka njima. Važno je da ih koriste. Sa druge strane, ukoliko znamo da naši prijatelji, poznanici, komšije žive sami, pozovimo ih mi, češće nego što smo to ranije radili. Pokažimo im da smo tu za njih, da nisu sami.
 

- Prirodno je da u ovoj situaciji budemo uznemireni i da s vremena na vrijeme osjećamo strah i tjeskobu. Različite su prognoze trajanja, inteziteta što može dodatno da provocira ova osjećanja jer lokus kontrole nije u nama nego je vani. Međutim, strah je korisna emocija koja nas motiviše da preduzmemo mjere koje će nas zaštiti i koje će zaštiti druge nama značajne ljude. Mi ih imamo preporučene od nadležnih organa, te nam ostaje da ih se pridržavamo, iako su po svojoj prirodi neprijatne, ograničavajuće. I to je taj dio koji mi možemo da kontrolišemo. Primjenu mjera u našem ličnom prostoru, našem mikro svijetu. Tu je naša moć, to je mjesto gdje mi upravljamo. Takođe, budimo strpljivi prema sebi, dopustimo da osjećamo ove emocije jer važne su nam, govore nam kako doživljavamo ovo što se dešava, što je vanredno, izvan dosadašnjeg iskustva. Razumljivo je i da budete tužni jer ste trenutno izgubili život koji ste vodili, da se ljutite, jer smatrate da sve ovo nije fer. Sve je to razumljivo u situaciji u kojoj se nalazimo. Ne može nam biti dobro u okolnostima koje nisu dobre. Ali, budite svjesni da je ovo prolazno, a da nam naše iskustvo govori da imamo sposobnost i vještinu da ovo prevaziđemo. Značajno je da budete u kontaktu sa ljudima koji vam prijaju, da smanjite upotrebu društvenih mreža, pratite informacije relavantnih institucija jednom do dva puta dnevno. Zovite drage ljude, napravite spisak stvari za koje niste imali vremena ranije, vidite šta možete sa tog spiska sada uraditi i krenite.

Organizujte vrijeme, okupirajte se aktivnostima u mjeri koja vam odgovara. Ukoliko doživite intenzivne tjelesne simptome uznemirenosti (srce jače lupa, teško dišete, znoje vam se ruke, doživljavate žarenje po rukama, torzu, glavi, imate osjećaj ,,vakuma’’ u glavi, gušenje u grudima i sl.), pri tome ste fizički zdravi, a prvu pomoć - zastanite i fokusirajte se na svoje disanje, osvjestite kako udišete i izdišete, stavite ruku na stomak i zatim počnite polako da udišete (kroz nos) dok vam se stomak ne napuni vazduhom, zatim zadržite dah par sekundi i krenite još sporije da izdišete (kroz usta) nego što ste udisali, gurajući prvo vazduh iz stomaka i zatim to ponovite više puta. Ukoliko se ovo češće dešava i ne možeta da uspostavite kontrolu tada pozovite Plavi telefon 0800 50 305, odnosno potražite besplatnu psihološku prvu pomoć. I ponavljam, ne zaboravite sve će ovo proći, trenutna je promjena, doduše neprijatna. Radujte se onom što dolazi poslije nje. Sjetite se da život uvijek pobjeđuje. 
                   
​Semberija info - M.Rešidović