Spasenija Jovanović, rođena 29. februara: Biti dobar čovjek, važnije je od datuma rođenja
Šta je to što vas čini mlađim, kad punoljetstvo slavite sa punih 72 godine, a 20 godina po datumu rođenja, na dan kad slavite 80 godina? To sigurno nije vaš izbor, ali je vaš datum rođenja 29. februar, datum koji u kalendaru postoji tek svake četvrte godine. Ljudi rođeni 29. februara svake četvrte godine imaju priliku da rođendan proslave na dan kada su zaista rođeni, kao što to svake godine čine ljudi rođeni u preostalih 365 dana u godini.
Iako je rođena pre 80 godina, moglo bi se reći da, danas Bijeljinka, penzionerka Spasenija (Dukić) Jovanović, ima tek 20 godina, jer, toliko puta se dan kad je rođena, nalazio u kalendaru. Rođena je 29. februara 1940. godine u zaseoku Đukići kod Šekovića, od oca Đorđa i majke Cvije, a ime su joj dali njeni djedovi. Ime je dobila po jednoj od njenih baka koja se zvala Spasa. Imala je i dva brata, Matiju i Mihajla.
- U periodu kad sam rođena, rođendanima se nije pridavalo mnogo značaja, a posebno što je period mog odrastanja obilježio Drugi svjetski rat. Umjesto radosti odrastanja i proslava rođendana, pamtim dom za ratnu siročad, jer moj otac je poginuo u ratu. Bio je to težak period, pun neizvjesnosti i straha, ali život je život. Pripremi vam scenario kakav ne biste mogli ni sanjati. Kao da gledate epizode serije u kojima ima, koliko lijepih, toliko i teških doživljaja i događaja. A ja sam ih baš imala”, priča Spasenija sa tugom i sjetom, ali i posebnom vedrinom koja krasi lice, upravo ljudima koje život nije mazio, koji su uprkos nedaćama preživjeli, izborili se, a nisu klonuli duhom. Trnovit put odrastanja u teškim ratnim i poratnim godinama, nije je omeo u želji da uči, da se bori, niti su je slomili duhovi prošlosti.
- Po završetku školovanja, počela sam da radim kao prva službenica u računovodstvu u Šekovićima, što je u tom periodu bila rijetkost, ali i velika odgovornost i obaveza. Sjećam se da sam, zbog nedostatka kadrova, morala pješke ići u Vlasenicu, koja je udaljena 20 kilometara, a sve da bih uradila završne račune. Nije bilo lako, ali sve živ čovjek izdrži. Moja porodica je i prije rata važila za vrijednu i domaćinsku, majka je bila obrazovana, a bila je i odbornik u poratnom periodu. Vjerovatno sam, s obzirom na sve što nam je učinio Drugi svjetski rat, ojačala u želji da očuvam uspomenu na porijeklo, da pokažem da se upornošću može uspjeti”, kaže teta Spasenija koja nas još uvijek može mnogo čemu dobrom naučiti.
Red, rad i disciplina
Kroz život su je vodili red, rad i disciplina, a 1964. godine upoznaje, tada profesora Marijana Jovanovića, potom se nakon udaje za njega, seli u Banoviće, gdje su otpočeli zajednički život. Jedno drugom su bili potpora u svemu. Zajednički život postao je još čvršći i bolji rođenjem prve kćerke Ljiljane, a nekoliko godina kasnije i kćerke Nataše.
- Porodica nam je uvijek bila na prvom mjestu, bez obzira na obaveze, ali nikad nismo zapostavljaji naš doprinos društvenoj zajednici, njegovanju familijarnih, prijateljskih i komšijskih odnosa. Tada su nam i rođendani postali važni datumi, a moji najdraži, suprug i naše kćerke, moj rođendan smo obilježavali 28. februara, kako ne bih bila u “zaostatku” u odnosu na druge. Meni lično, datum rođenja danas predstavlja mogućnost da se našalim, pa sam prošle godine bila kod doktora zbog problema sa koljenom. Rekao mi je, “nije strašno s obzirom na godine”. Pa doktore, kako to mislite, s obzirom na godine? Meni je ove godine tek 19!”, sa osmjehom kaže teta Spasenija i ovom šalom na svoj račun pokazuje koliko vedrine još uvijek ima u sebi, bez obzira na sve što je doživjela tokom osam decenija.
- Moj Marijan i ja smo sa djecom preselili u Tuzlu 1978. godine, a u tom periodu je imenovan za finansijskog direktora tadašnjeg SIZ-a usmjerenog obrazovanja. Mi smo radili, djeca su rasla, školovala se, sve je bilo idilično, ali dođoše devedesete godine i opet rat koji me ponovo nije poštedio gubitaka. Na početku rata, moj brat Matija je poginuo, a bez mog Marijana smo ostali u oktobru 1994. godine”, sa suzama kaže teta Spasenija i pokazuje fotografiju iz aprila 1994. godine.
- Na ovoj fotografiji je moj Marijan sa našom prvom unukom Vladanom. Slikao se, kao da je predosjećao šta može da se dogodi, jer sve to vrijeme nije se moglo izaći iz Tuzle. Sjećam se kad je rekao, “hajde Spaso da se slikamo sa unukom, ko zna šta može sutra da bude. Neka ostane uspomena”. Nisam se slikala, a danas mi je žao zbog toga, jer u oktobru je moj Marijan stradao u Tuzli”! Rođenje druge unuke Nede nije doživio!”, suznim očima kaže teta Spasenija i na trenutak odluta mislima u period kad se njena porodica suočila sa svim nevoljama proteklog rata.
Sjećanja i fotografije
Ponovo je smogla snage da se suoči sa životnim nedaćama, da pronađe put spasa. Da li je upravo simbolika imena Spasenija vezana za ovu hrabru, dostojanstvenu ženu, da li je datum rođenja obilježio njen životni put, to ne znam, ali znam da sam imala zadovoljstvo da je upoznam i poslušam šta ima da kaže, ali i da shvatim da traganje za osobama koje su rođene 29. februara, nije samo priča o jednom datumu. To je priča o rađanju, odrastanju, životu, vaspitanju, o stradanjima, o borbama, priča protkana suzama, osmijehom, tugom i sjetom, ali i srećom što je ova porodica danas na sigurnom i u istom gradu.
Ostala su im sjećanja i uspomene na život prije ovog života u gradu gdje su svile gnijezdo pod budnim okom majke Spasenije. Mnoge priče o životu ove porodice, najbolje ilustruju brojne fotografije na zidu, koje su, pored njenih goblena, najljepši ukras u stanu. Rođendani su danas za ovu porodicu postali još važniji, jer su jedna od prilika da evociraju uspomene, da majka Spasenija, nakon bezbroj pročitanih knjiga i časopisa posvećenih pravljenju krema i tinktura od biljaka, pojasni šta je dobro za zdravlje i vitalnost, da se našale, da krijući obrišu suzu s lica, da s ljubavlju gledaju jedni u druge.
Na suvoparno pitanje, šta za Vas znači što ste rođeni 29. februara i što slavite rođendan svake četiri godine, dobila sam odgovor koji dijelim sa čitaocima ovog teksta:
“Nije važan datum. To je samo broj. Važnije od toga, da li ću dan rođenja obilježiti svake četvrte godine ili svake godine 28. februara, je, da svakog dana u godini budem čovjek, da svi živimo život kao dobri ljudi, okrenuti jedni drugima, sa razumijevanjem, poštovanjem i ljubavlju”.
Semberske novine - Semberija INFO - O. Stjepanović
Iako je rođena pre 80 godina, moglo bi se reći da, danas Bijeljinka, penzionerka Spasenija (Dukić) Jovanović, ima tek 20 godina, jer, toliko puta se dan kad je rođena, nalazio u kalendaru. Rođena je 29. februara 1940. godine u zaseoku Đukići kod Šekovića, od oca Đorđa i majke Cvije, a ime su joj dali njeni djedovi. Ime je dobila po jednoj od njenih baka koja se zvala Spasa. Imala je i dva brata, Matiju i Mihajla.
- U periodu kad sam rođena, rođendanima se nije pridavalo mnogo značaja, a posebno što je period mog odrastanja obilježio Drugi svjetski rat. Umjesto radosti odrastanja i proslava rođendana, pamtim dom za ratnu siročad, jer moj otac je poginuo u ratu. Bio je to težak period, pun neizvjesnosti i straha, ali život je život. Pripremi vam scenario kakav ne biste mogli ni sanjati. Kao da gledate epizode serije u kojima ima, koliko lijepih, toliko i teških doživljaja i događaja. A ja sam ih baš imala”, priča Spasenija sa tugom i sjetom, ali i posebnom vedrinom koja krasi lice, upravo ljudima koje život nije mazio, koji su uprkos nedaćama preživjeli, izborili se, a nisu klonuli duhom. Trnovit put odrastanja u teškim ratnim i poratnim godinama, nije je omeo u želji da uči, da se bori, niti su je slomili duhovi prošlosti.
- Po završetku školovanja, počela sam da radim kao prva službenica u računovodstvu u Šekovićima, što je u tom periodu bila rijetkost, ali i velika odgovornost i obaveza. Sjećam se da sam, zbog nedostatka kadrova, morala pješke ići u Vlasenicu, koja je udaljena 20 kilometara, a sve da bih uradila završne račune. Nije bilo lako, ali sve živ čovjek izdrži. Moja porodica je i prije rata važila za vrijednu i domaćinsku, majka je bila obrazovana, a bila je i odbornik u poratnom periodu. Vjerovatno sam, s obzirom na sve što nam je učinio Drugi svjetski rat, ojačala u želji da očuvam uspomenu na porijeklo, da pokažem da se upornošću može uspjeti”, kaže teta Spasenija koja nas još uvijek može mnogo čemu dobrom naučiti.
Red, rad i disciplina
Kroz život su je vodili red, rad i disciplina, a 1964. godine upoznaje, tada profesora Marijana Jovanovića, potom se nakon udaje za njega, seli u Banoviće, gdje su otpočeli zajednički život. Jedno drugom su bili potpora u svemu. Zajednički život postao je još čvršći i bolji rođenjem prve kćerke Ljiljane, a nekoliko godina kasnije i kćerke Nataše.
- Porodica nam je uvijek bila na prvom mjestu, bez obzira na obaveze, ali nikad nismo zapostavljaji naš doprinos društvenoj zajednici, njegovanju familijarnih, prijateljskih i komšijskih odnosa. Tada su nam i rođendani postali važni datumi, a moji najdraži, suprug i naše kćerke, moj rođendan smo obilježavali 28. februara, kako ne bih bila u “zaostatku” u odnosu na druge. Meni lično, datum rođenja danas predstavlja mogućnost da se našalim, pa sam prošle godine bila kod doktora zbog problema sa koljenom. Rekao mi je, “nije strašno s obzirom na godine”. Pa doktore, kako to mislite, s obzirom na godine? Meni je ove godine tek 19!”, sa osmjehom kaže teta Spasenija i ovom šalom na svoj račun pokazuje koliko vedrine još uvijek ima u sebi, bez obzira na sve što je doživjela tokom osam decenija.
- Moj Marijan i ja smo sa djecom preselili u Tuzlu 1978. godine, a u tom periodu je imenovan za finansijskog direktora tadašnjeg SIZ-a usmjerenog obrazovanja. Mi smo radili, djeca su rasla, školovala se, sve je bilo idilično, ali dođoše devedesete godine i opet rat koji me ponovo nije poštedio gubitaka. Na početku rata, moj brat Matija je poginuo, a bez mog Marijana smo ostali u oktobru 1994. godine”, sa suzama kaže teta Spasenija i pokazuje fotografiju iz aprila 1994. godine.
- Na ovoj fotografiji je moj Marijan sa našom prvom unukom Vladanom. Slikao se, kao da je predosjećao šta može da se dogodi, jer sve to vrijeme nije se moglo izaći iz Tuzle. Sjećam se kad je rekao, “hajde Spaso da se slikamo sa unukom, ko zna šta može sutra da bude. Neka ostane uspomena”. Nisam se slikala, a danas mi je žao zbog toga, jer u oktobru je moj Marijan stradao u Tuzli”! Rođenje druge unuke Nede nije doživio!”, suznim očima kaže teta Spasenija i na trenutak odluta mislima u period kad se njena porodica suočila sa svim nevoljama proteklog rata.
Sjećanja i fotografije
Ponovo je smogla snage da se suoči sa životnim nedaćama, da pronađe put spasa. Da li je upravo simbolika imena Spasenija vezana za ovu hrabru, dostojanstvenu ženu, da li je datum rođenja obilježio njen životni put, to ne znam, ali znam da sam imala zadovoljstvo da je upoznam i poslušam šta ima da kaže, ali i da shvatim da traganje za osobama koje su rođene 29. februara, nije samo priča o jednom datumu. To je priča o rađanju, odrastanju, životu, vaspitanju, o stradanjima, o borbama, priča protkana suzama, osmijehom, tugom i sjetom, ali i srećom što je ova porodica danas na sigurnom i u istom gradu.
Ostala su im sjećanja i uspomene na život prije ovog života u gradu gdje su svile gnijezdo pod budnim okom majke Spasenije. Mnoge priče o životu ove porodice, najbolje ilustruju brojne fotografije na zidu, koje su, pored njenih goblena, najljepši ukras u stanu. Rođendani su danas za ovu porodicu postali još važniji, jer su jedna od prilika da evociraju uspomene, da majka Spasenija, nakon bezbroj pročitanih knjiga i časopisa posvećenih pravljenju krema i tinktura od biljaka, pojasni šta je dobro za zdravlje i vitalnost, da se našale, da krijući obrišu suzu s lica, da s ljubavlju gledaju jedni u druge.
Na suvoparno pitanje, šta za Vas znači što ste rođeni 29. februara i što slavite rođendan svake četiri godine, dobila sam odgovor koji dijelim sa čitaocima ovog teksta:
“Nije važan datum. To je samo broj. Važnije od toga, da li ću dan rođenja obilježiti svake četvrte godine ili svake godine 28. februara, je, da svakog dana u godini budem čovjek, da svi živimo život kao dobri ljudi, okrenuti jedni drugima, sa razumijevanjem, poštovanjem i ljubavlju”.
Semberske novine - Semberija INFO - O. Stjepanović
