Sigurno je, da umirući Stari hrast u bijeljinskom naselju Dašnica, kod nekadašnje Željezničke stanice, zaslužuje još jednom divljenje i poštovanje svih onih koji su ga godinama gledali. A, gledale su ga i kraj njega prolazile generacije i generacije i mladih i starih još od osmanskih vremena, pa do današnjih dana, do dvadesetih godina dvadeset i prvog stoljeća.
 
Dok su se generacije mijenjale, Stari hrast je preko svoje krošnje preturao i lijepe i ružne stvari i ljudi i prirode. Samo on zna da je iznikao u šumama koje su prekrivale ovo područje.
 
Sve svoje vršnjake i mnoge mlađe je nadživio i ostao usamljen da ponoso predstavlja snagu i ljepotu prirode. Svi koji su uz njega živjeli čuvali su ga i pazili kao dragog člana porodice. U njegovom hladu osvježavale su se porodice Hamidović, potom Frank, pa Zovko, zatim Pazarac i na kraju Lazić, a i mnogi prolaznici, koji su godinama dolazili da vide to čudo prirode, jedinstveno u ovom kraju.
 
Svojim gorostasnim izgledom, krošnjom od preko trideset metara u prečniku, visinom od više od dvadeset metara i obimom stabla od pet metara, odavao je utisak da će na istom mjestu ostati još godinama.
 
No, priroda je ukazala da su i takvi divovi prolazni.
 
Nedavni olujni vjetar bio je jači od gorostasa i otkinuo mu je veliku račvu sa dijelom stabla. Račva je bila duga oko dvadeset metara sa prečnikom od jednog metra. Pukotina na stablu pokazala je da Stari hrast ozbiljno boluje i da mu je srce počelo da trune. I prije samog čovjeka, priroda se postarala da ukaže na bolest gorostasa i da čovjeka zamoli da ga dostojanstveno isprati, onako kao što je i on tokom svojih dvjestotinjak godina pozdravljao i ispraćao brojne generacije.
 
Semberija info