RADNI VIJEK POSVETILI UČITELjOVANjU, A SADA UŽIVAJU U PORODIČNOJ IDILI
Radojka i Momčilo Krasavac, oboje pri kraju devete decenije života, vjerovatno su među najstarijim bračnim parovima u Semberiji koji su čitav svoj radni vijek posvetili školstvu i prosvjećivanju stanovništva Bosne i Hercegovine u godinama i decenijama nakon Drugog svjetskog rata.
Momčilo i Radojka već 63 godine žive zajedno. Zdravlje ih još uvijek dobro služi, te dobro pamte sve detalje iz svoje mladosti, kada su po bosanskim bespućima od jutra do večeri opismenjavali generacije i generacije djece i odraslih. Odlikuje ih skromnost. Nakon, kako kaže Momčilo, osamdeset godina zajedničkog rada, izgradili su jednu plansku kuću, u kojoj danas žive. Stan su svojevremeno vratili opštini, računajući da i drugi ljudi treba da žive u normalnim uslovima.
- Po direktivi, 1947. godine, iz Loznice sam došao u Bosnu. Potrpaše nas u kamion i vozi za Sarajevo. Službovao sam u Ražljevu kod Gračanice, bio direktor škole u Šekovićima, da bih nakon toga bio raspoređen, opet po direktivi, u Učiteljsku školu u Bijeljini, za profesora. Predavao sam fiziku i matematiku. Sjećam se godina kada sam prije podne i popodne držao nastavu, a naveče analfabetski tečaj. Ništa mi nije padalo teško, jer sam bio mlad i pun elana. U bijeljinskoj Učiteljskoj školi službovao sam sedamnaest godina, nakon čega sam prešao u Prosvjetno – pedagoški zavod. Kasnije sam radio u Poljoprivrednoj školi, odakle sam i penzionisan uoči posljednjeg nesretnog rata. Radni vijek sam proveo sa djecom, sa omladinom i to me održalo“.
Momčilo kaže da je u tim prvim godinama učiteljevanja znao održati i po šezdeset časova sedmično. Sjeća se da su đaci imali kape na glavi, sa oznakom razreda koji pohađaju.
- Učenik je nekada bio u klupi, a profesor za katedrom. To se strogo poštovalo. Danas je obrazovno – vaspitni sistem izmijenjen. Nekada su u selu najviše poštovali učitelja, popa i šumara. Učenici su naveče, oko 20 sati, svi bili u kući ili u stanu. Nije bilo šetnji i izlazaka u kafane. Đaci su imali identične školske uniforme, bluze i mantile. Tako se prikrivala razlika između bogatih i siromašnih đaka. Bio sam principijelan, strog profesor. Učenici su puno bolje tada poštovali učitelje i nastavnike, nego što je to slučaj danas. Za mene su svi đaci bili isti. Znao sam reći učeniku:,,Pokušaj pet puta riješiti zadatak, šest put dođi meni, da ti pomognem“. Jedan učenik se nasmijao, pa mi kaže: „Profesore, ako pet puta pokušam da riješim zadatak, onda ću ga već nekako i riješiti“.
Profesor Krasavac ističe da je tokom radnog vijeka dobio tridesetak društvenih priznanja i zahvalnica, među kojima je i Orden rada trećeg reda. U bijeljinskoj Učiteljskoj školi formirao je sekcije radio i foto amatera, padobransku sekciju, kino klub. Ova škola je bila rasadnik kadrova koji su na bosanskohercegovačkom selu opismenjavali mlade generacije, „korisne članove društva“, kaže Momčilo Krasavac, odajući i svoj recept za dug život, a to je „skromnost, da ne budeš zavidan nikome, da budeš zadovoljan onim što imaš, a ne onim što želiš da imaš“. Momčilo ističe da smo, kao društvo, nakon posljednjeg rata naglo prešli u kapitalizam, za koji nismo bili spremni.
Dva zanimanja i duple smjene
Radojka, rođena u Stanarima kod Doboja, skojevka u Drugom svjetskom ratu, kaže da je imala dva zanimanja, prosvjetni i socijalni radnik. Provela je radni vijek u školi radeći duple smjene. Radojka i Momčilo vjenčali su se davne 1953. godine, upoznavši se u vozu između Tuzle i Doboja. Njeno učiteljevanje započelo je u Stanića Rijeci kod Doboja, gdje je radila pet godina, organizujući nastavu u mejtefu (islamskoj odnovnoj školi), jer su takva vremena bila. Nije bilo izgrađenih školskih objekata u svakom selu. Nastava se organizovala u objektima zemljoradničkih zadruga i u pomoćnim objektima. Djeca nisu imala udžbenike, školski pribor, nije bilo table i krede u prvim godinama nakon oslobođenja. Vladala je velika neimaština.
ARHIVA SEMBERSKIH NOVINA/Lj.Ljubojević
Momčilo i Radojka već 63 godine žive zajedno. Zdravlje ih još uvijek dobro služi, te dobro pamte sve detalje iz svoje mladosti, kada su po bosanskim bespućima od jutra do večeri opismenjavali generacije i generacije djece i odraslih. Odlikuje ih skromnost. Nakon, kako kaže Momčilo, osamdeset godina zajedničkog rada, izgradili su jednu plansku kuću, u kojoj danas žive. Stan su svojevremeno vratili opštini, računajući da i drugi ljudi treba da žive u normalnim uslovima.
- Po direktivi, 1947. godine, iz Loznice sam došao u Bosnu. Potrpaše nas u kamion i vozi za Sarajevo. Službovao sam u Ražljevu kod Gračanice, bio direktor škole u Šekovićima, da bih nakon toga bio raspoređen, opet po direktivi, u Učiteljsku školu u Bijeljini, za profesora. Predavao sam fiziku i matematiku. Sjećam se godina kada sam prije podne i popodne držao nastavu, a naveče analfabetski tečaj. Ništa mi nije padalo teško, jer sam bio mlad i pun elana. U bijeljinskoj Učiteljskoj školi službovao sam sedamnaest godina, nakon čega sam prešao u Prosvjetno – pedagoški zavod. Kasnije sam radio u Poljoprivrednoj školi, odakle sam i penzionisan uoči posljednjeg nesretnog rata. Radni vijek sam proveo sa djecom, sa omladinom i to me održalo“.
Momčilo kaže da je u tim prvim godinama učiteljevanja znao održati i po šezdeset časova sedmično. Sjeća se da su đaci imali kape na glavi, sa oznakom razreda koji pohađaju.
- Učenik je nekada bio u klupi, a profesor za katedrom. To se strogo poštovalo. Danas je obrazovno – vaspitni sistem izmijenjen. Nekada su u selu najviše poštovali učitelja, popa i šumara. Učenici su naveče, oko 20 sati, svi bili u kući ili u stanu. Nije bilo šetnji i izlazaka u kafane. Đaci su imali identične školske uniforme, bluze i mantile. Tako se prikrivala razlika između bogatih i siromašnih đaka. Bio sam principijelan, strog profesor. Učenici su puno bolje tada poštovali učitelje i nastavnike, nego što je to slučaj danas. Za mene su svi đaci bili isti. Znao sam reći učeniku:,,Pokušaj pet puta riješiti zadatak, šest put dođi meni, da ti pomognem“. Jedan učenik se nasmijao, pa mi kaže: „Profesore, ako pet puta pokušam da riješim zadatak, onda ću ga već nekako i riješiti“.
Profesor Krasavac ističe da je tokom radnog vijeka dobio tridesetak društvenih priznanja i zahvalnica, među kojima je i Orden rada trećeg reda. U bijeljinskoj Učiteljskoj školi formirao je sekcije radio i foto amatera, padobransku sekciju, kino klub. Ova škola je bila rasadnik kadrova koji su na bosanskohercegovačkom selu opismenjavali mlade generacije, „korisne članove društva“, kaže Momčilo Krasavac, odajući i svoj recept za dug život, a to je „skromnost, da ne budeš zavidan nikome, da budeš zadovoljan onim što imaš, a ne onim što želiš da imaš“. Momčilo ističe da smo, kao društvo, nakon posljednjeg rata naglo prešli u kapitalizam, za koji nismo bili spremni.
Dva zanimanja i duple smjene
Radojka, rođena u Stanarima kod Doboja, skojevka u Drugom svjetskom ratu, kaže da je imala dva zanimanja, prosvjetni i socijalni radnik. Provela je radni vijek u školi radeći duple smjene. Radojka i Momčilo vjenčali su se davne 1953. godine, upoznavši se u vozu između Tuzle i Doboja. Njeno učiteljevanje započelo je u Stanića Rijeci kod Doboja, gdje je radila pet godina, organizujući nastavu u mejtefu (islamskoj odnovnoj školi), jer su takva vremena bila. Nije bilo izgrađenih školskih objekata u svakom selu. Nastava se organizovala u objektima zemljoradničkih zadruga i u pomoćnim objektima. Djeca nisu imala udžbenike, školski pribor, nije bilo table i krede u prvim godinama nakon oslobođenja. Vladala je velika neimaština.
ARHIVA SEMBERSKIH NOVINA/Lj.Ljubojević
