PROFESOR DR BORISLAV STANOJLOVIĆ O VAŽNOM JUBILEJU :: Semberija INFO ::

 

PROFESOR DR BORISLAV STANOJLOVIĆ O VAŽNOM JUBILEJU


Učitelj
Nikola Tepavac
STODVADESET GODINA OSNOVNE ŠKOLE U AMAJLIJAMA
 
 
 Prošlo je stodvadeset godina od kada je na inicijativu mještana sela Amajlija davne školske 1901/1902. godine počela da radi Osnovna škola u Amajlijama. Nastava je organizovana u zgradi nekadašnje žandarmerije i finansija koja se nalazila na periferiji sela. Ovaj datum označava i početak institucionalnog osnovnoškolskog obrazovanja i vaspitanja djece sela Amajlija, Popova i zaseoka Kovanluk. Obilježavanje stodvadeset godina postojanja i uspješnog rada ove škole je veliki kulturni događaj, ne samo za mještane sela Amajlija, već i za građane Semberije i Republike Srpske. Jubilej je i trenutak za podsjećanje na vrijeme i društveno-istorijske prilike u kojima je počela sa radom i stasala ova škola.

U toku dvanaest decenija uspješnog rada ove škole kroz njene školske klupe, stičući nova znanja i umijenja, prošlo je nekoliko hiljada dječaka i djevojčica, danas vrijednih i naprednih poljoprivrednika, uspješnih stručnjaka različitih profila: učitelja, profesora, ljekara, inženjera, ekonomista, među kojima su i magistri i doktori nauka. Neki od njih danas su priznati stručnjaci i naučni radnici, autori zapaženih udžbenika, stručnih i naučnih studija i knjiga. To, svakako čini ponos ove škole i sredine iz koje su ponikli.
Evocirajući uspomene vezane za život i rad ove škole u proteklih dvanaest decenija njenog postojanja mi, istovremeno, odajemo priznanje bivšim i sadašnjim najvrednijim učenicima, učiteljima i učeničkim roditeljima i svima koji su doprinijeli razvoju i unapređivanju djelatnosti ove škole i njenoj sredini u cjelini. Posebno se sjećamo njenih bivših učenika koji više nisu među nama, a posebno onih koji su na bojištima, zatvorima i logorima dali svoje živote za odbranu svoje Otadžbine. Njima neka je večna slava i hvala!

Sa društveno-istorijskog stanovišta postojanje i rad ove škole moguće je podijeliti u tri vremenska perioda: period rada škole do Prvog svjetskog rata, rad škole između dva svjetska rata – za vrijeme Kraljevine SHS – Jugoslavije i period poslije Drugog svjetskog rata.
 
Svaki period ima svoje specifičnosti. Ukazaćemo samo na neke značajnije momente i događaje u okviru navedenih perioda. Škola je počela da radi u vrijeme okupacije BiH od strane Austro-Ugarske monarhije. Po preuzimanju vlasti u BiH 1878. godine Austro-Ugarska je izdala naredbu o obaveznom uključivanju sve djece u školu. Umjesto dotadašnjih konfesionalnih organizuju se interkonfensionalne škole za djecu svih konfesija. Izmenama Nastavnog plana i programa (1882.) ove škole počinju da rade pod nazivom Narodne osnovne škole. Među osnovnim obilježjima ovih škola ukazuje se da je uvedeno obavezno pohađanje osnovne škole, odvajanje škole od crkve. Zatim, predviđeni su školski nadzornici koji bi rukovodili osnovnim školstvom…, što bi bilo od koristi ne samo za bolju budućnost naroda, već i za interese monarhije“ (V. Bogićević). Ove škole, prema pomenutom autoru, ma koliko da su utvrđenim izmjenama trebalo da budu naprednije, u njima je provijavao austrougarski duh. Austrougarske vlasti nastojale su da preko škola vaspitavaju djecu u duhu lojalnosti Monarhiji.

U takvim društveno-istorijskim i političkim prilikama prije dvanaest decenija počela je sa radom Osnovna škola u Amajlijama pod nazivom Narodna osnovna škola.

Dokumentacija o početku rada i razvoja ove škole u toku Prvog i Drugog svjetskog rata nije u cjelosti sačuvana. U prikupljanju podataka o njenom razvoju i radu oslonili smo se na dostupnu, sačuvanu, ali nepotpunu dokumentaciju iz arhiva Narodnog muzeja u Sarajevu, BiH, na zapise bivših učenika ove škole Branka Tomića i Stanka Savića, te kazivanja bivših učenika škole, Vlade Stanojlovića, učenika iz prve generacije i Drage Stanojlovića, učenika iz posljednje generacije rada škole iz perioda do Prvog svjetskog rata. Zatim, kazivanja, takođe, bivših učenika škole iz međuratnog perioda Lazara Dubajića i Proke Stanojlovića i dr. Takođe, i autor ovih redova je bivši učenik škole u Amajlijama iz perioda njenog rada poslije Drugog svjetskog rata.

Prema sačuvanoj dokumentaciji i sećanjima bivših učenika može se zaključiti da su u početku rada škole nastavu pohađala samo muška, a nešto kasnije postepeno se uključuju i ženska djeca. Nastava je izvođena u jednom kombinovanom odjeljenju (I-IV). Nastavni rad organizovan je (od 8-15/16 časova), kao neki vid današnjeg produženog boravka učenika. Četvrtkom je organizovana poludnevna nastava. Nastava je, uglavnom, organizovana u prijepodnevnim časovima, a u poslijepodnevnim ručni rad, fizičko vaspitanje, izrada domaćih zadataka i praktičan rad u školskom vrtu i sl.

U prvom periodu rada u školi je radilo osam učitelja. Kao prvi pominje se učitelj Garić, a kao posljednji iz ovog perioda Vaso Marijanović (1912-1914.) koji ostaje u selu i za vrijeme Prvog svjetskog rata, iako škola nije radila. O ovom vrijednom učitelju veoma su pohvalno govorili njegovi bivši učenici. Takođe, i u Izvještaju o pregledu rada škole 17.03.1913. godine zapisano je „…da je rad ovog učitelja racionalan, da oblagodarava rad našeg težaka. Stoga je dobro da on i dalje učiteljuje i ne bi ga trebalo odavde kretati“.

U tom periodu nastava je bila organizovana u skladu sa uputstvima koje je propisala Zemaljska vlada (Organizacija narodnih osnovnih škola u BiH). Vaspitno obrazovnu djelatnost škole kontrolisali su školski inspektori.  Na kraju školske godine, uz prisustvo roditelja, organa vlasti, organizovano je polaganje ispita. To je istovremeno bio i svečani dan u školi.

Uvidom u zapisnike o pregledu rada škole od strane školskih inspektora može se zaključiti da je, pored zapažanja o kvalitetu nastavnog rada ukazivano i na potrebu poboljšavanja prostornih uslova rada škole, odnosno izgradnji novog školskog objekta u centru sela.
Početkom Prvog svjetskog rata, poglavar Bosne O. Potjorek je naredio da se u oktobru 1914. godine srpske škole u BiH potpuno ukinu. Zatvorene su 122 srpske škole i otpušteno zbog „veleizdaje“ i uhapšeno 102 srpska učitelja (V. Bogićević). Tako je prestala da radi i Osnovna škola u Amajlijama. U Izvještaju državne vlade u Sarajevu od 11.12.1914. godine stoji da je Osnovna škola u Amajlijama na osnovu ratnih dejstava nekoliko puta korišćena u vojne svrhe i da je cijeli enterijer, uključujući nastavna sredstva, biblioteku i školski arhiv uništen.
Po završetku Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS – Jugoslavije u postojećoj školskoj zgradi ponovo je počela da radi škola. Zbog nepovoljnih prostornih uslova (učionica 40m2, a veliki broj učenika) organizovana je prekodnevna nastava. Uništeni veći deo školskog nameštaja i učila tokom Prvog svetskog rata dodatno je otežavao organizaciju nastave. U takvim okolnostima za učitelja je septembra 1918. godine postavljen Nikola Tepavac (1918-1932.) gde je ostao da radi do odlaska u penziju.

Za ime ovog veoma popularnog učitelja i narodnog prosvetitelja vezan je značajan dio života i rada ove škole i sela u cjelini. Njegovim angažovanjem otvara se narodna knjižnica i biblioteka (1924.). Organizuju se popularna predavanja za mještane sela o savremenoj obradi zemljišta, gajenju stoke, voćarstvu, povrltlarstvu, pčelarstvu i sl. U to vrijeme (1925.) prvi put se organizuje proslava Svetog Save u čemu je učitelj Tepavac imao značajnu ulogu.
O ovom vrijednom učitelju i narodnom prosvetitelju, sa ponosom su govorili njegovi bivši učenici Proko Stanojlović i Lazar Dubajić.

U Ljetopisu sela koji je vodio Branko Tomić, zemljoradnik iz Amajlija, ostalo je zapisano da je u to vrijeme podignut voćnjak raznovrsnog voća površine jednog hektara u dvorištu škole. Voćnjak je predstavljao uzornu baštu u kojoj su se učenici praktično osposobljavali u njegovanju voća i povrća i sticali praktična znanja o savremenoj obradi zemljišta. Dio prihoda od voćnjaka korišćen je za nabavku odjeće, obuće i đačkog pribora siromašnim učenicima. Ova škola bila je primjer za ugled u pogledu praktičnog osposobljavanja učenika u primjeni teorijskih i praktičnih znanja u neposrednoj životnoj praksi.

Povećanjem broja djece nametnula se potreba za proširenjem djelatnosti škole. Dobrovoljnim radom i ličnim sredstvima mještana sela izvršeno je proširivanje objekta škole. Nakon toga školske 1932/33. otvoreno je još jedno kombinovano odjeljenje. Istovremeno učitelj Tepavac odlazi u penziju, a u školu dolaze dvije mlade učiteljice Velinka Bibić (1932-1939.) i Natalija Epih (1933-1937.). Zatim u školu dolazi učitelj Živko Milinković (1937-1939.), čiji je rad veoma brzo bio zapažen, ne samo u nastavnoj djelatnosti, već i na poslovima narodnog prosvećivanja.
U Izvještaju školskog nadzornika od 12.01.1938. o ovom mladom i vrijednom učitelju i njegovoj supruzi učiteljici Velinki zapisano je: „Učiteljski par Milinković odlikuje se svim dobrim osobinama kao nastavnik i kao građanin. U selu uživaju najveći ugled, zaslužen prosvjetnim radom, umjerenošću i vanrednim taktom. Sa puno vjere može se očekivati najbolji uspjeh u njihovom radu.“ Od školske 1939. do 05.05.1941. u školi radi mladi bračni par učitelja Smiljka i Milinko Luković za koje se u Izvještaju školskog nadzornika navodi da su: „taktični, predani u svom radu i da uživaju veliki ugled u selu“. Dakle, ovaj period rada škole bio je obilježen izuzetno vrijednim pedagoškim radom učitelja i njihovim aktivnostima u narodnom prosvjećivanju stanovništva.
U periodu od 1932/33. do 1941.  broj učenika se kretao uzlaznom linijom od 107 do 140 u prosjeku godišnje.
 
Kapitulacijom bivše Kraljevine Jugoslavije 1941. godine prestala je da radi i škola u Amajlijama. Učitelji su dobili otkaz od strane tzv. Nezavisne države Hrvatske. Školsku zgradu zaposjela je vojska tzv. NDH koja je čuvala granicu prema Srbiji. Aprila 1943. školska zgrada je zapaljena od strane partizanskih jedinica, i likvidirana domobranska posada. Tom prilikom uništen je značajan dio objekta i arhive škole. Škola je prestala da radi, a izvjestan broj učenika nastavio je da pohađa Osnovnu školu u Dijelovima gdje su radili učitelji Desanka i Trifko Marijanović.

U periodu Drugog svjetskog rata, tokom 1944. godine, bila su dva pokušaja organizovanja nastave u kući Petra Tadića, ali su ova odjeljenja prestala ubrzo da rade, tako da do kraja u selu nije organizovana nastava. 
Poslije oslobođenja 1945. organizovana je nastava sa dva kombinovana odjeljenja: prvo  I razred (114 učenika), a drugo odjeljenje (II, III, IV) 40 učenika u kući Pere Stevanovića, a učiteljica je bila Slava Vućićević (1945-1947). Zbog nepovoljnih prostornih uslova i velikog broja učenika, nastava je, u prvo vrijeme, bila organizovana prekodnevno. Zatim, nakon osposobljavanja seoske čitaonice, nastavni rad se u nekom stepenu poboljšava. U ovom periodu, pored redovne nastave, učiteljica Vućićević je bila angažovana i na kulturno-prosvjetnom planu. U izvještaju prosvetnog inspektora o pregledu škole 15.04.1946. godine stoji „da je ova učiteljica predana poslu, marljiva, primenjuje pravilan metodski postupak u radu, učestvuje u narodnom prosvećivanju i unapređivanju kulturnog života u sredini“.
 
Međutim, postojeći objekat nije mogao zadovoljiti sve veće potrebe za školovanjem djece i zahtjeve za savremenijom organizacijom nastave, stoga su mještani ovog sela putem dobrovoljnih akcija i priloga 1950. godine sagradili novu školsku zgradu na zemljištu Milana Maksića i Đorđa Vujevića u kojoj se i danas izvodi nastava.
Od 1947-1949. u školi radi nova učiteljica Ljubica Jeremić. Poslije toga dolaze učiteljice Anđelka Deronja i Milka Prodanović, koje su se i najduže zadržale u ovom periodu rada škole. U periodu od 1960. do danas u školi se promijenio veći broj učitelja. U ovom periodu rada škole broj učenika i odjeljenja bio je promjenljiv. Smanjenjem broja djece postepeno se gasilo jedno po jedno odjeljenje, pa su učenici nastavljali svoje osnovno obrazovanje od trećeg razreda u osnovnoj školi u Bijeljini. Sa povećanjem broja stanovnika u selu, a time i broja djece, ova škola ponovo radi kao petorazredna osnovna škola. Vaspitno-obrazovni rad škole imao je pozitivnu razvojnu liniju. Došlo je do poboljšanja prostornih i nastavno-tehničkih uslova rada, pa je za očekivati kvalitetnu i efikasnu nastavu i učenje učenika i u narednim periodima rada škole.
Ovaj kratak pregled postojanja i rada škole u Amajlijama jasno ukazuje da je ova škola u toku svog 120-tog godišnjeg postojanja i rada, uspješno izvršavala svoju osnovnu društvenu i vaspitno-obrazovnu funkciju u vaspitanju djecu i širenju prosvjete i kulture u sredini u kojoj se nalazi.
Svojom bogatom obrazovnom i kulturno-prosvjetnom tradicijom spada među veoma značajne vaspitno-obrazovne i kulturne institucije, ne samo mjesta u kome se nalazi, već i znatno šire Semberije i Republike Srpske.
 
Neka je srećan 120-ti jubilarni rođendan našoj školi u Amajlijama!