Borka Vlačić iz Lopara od malih nogu bavi se izradom ručnih radova, pletenjem, heklanjem, šivenjem. Ipak, kako kaže, u njoj je tinjala želja da nauči tkati na razboju i da ovu staru vještinu otrgne od zaborava. Nije to bio nimalo lagan zadatak. Sve je bilo izuzetno teško i mukotrpno, ali Borka nije odustajala.
 
-Tkanje je i vještina i umjetnost, prilično je dug proces savladavanja tog zanata. Bila sam uporna. Preovladala je ljubav i želja, bez ikakvog interesa. Tek sada, nakon sedam godina rada i učenja, uslijedile su ozbiljnije porudžbine. Od tkanja mogu zaraditi solidnu platu. Planiram da se još dugo bavim tkanjem, naravno, ukoliko zdravlje posluži. Najveća mi je želja da na nekoga mlađeg prenesem ovo znanje. Uzaludan bi bio moj rad i trud, ukoliko ovo neko od mlađih ne nastavi da njeguje”, priča za ,,Semberija info’’ Borka, ističući da je tkanje i vezenje naučila od majke i bake.


 
-Djetinjstvo sam provela u Rastošnici, zaselak Čaira, što s ponosom uvijek ističem. Jako sam vezana za rodni kraj. Odrastala sam uz izuzetne žene domaćice koje su bile vrijedne i talentovane. Obavljale su težačke poslove, a noću su se bavile ručnim radom. Šile su odjevne predmete, posteljine, jastuke. Uz njih sam učila i nešto sam i naučila. Tkački zanat je pred izumiranjem. Loše sam se osjećala kada bih vidjela da neko odbacuje te stare predmete iz seoskih kuća, razboje, preslice, vretena. Moj djed je ručno, sjekirom, tesao dijelove za razboj, ručno je izrađivao kosišta i druge alatke. To su bili sposobni i vrijedni ljudi”.
 
Borka kaže da žene na selu nisu bile školovane, ali su bile izuzetno vrijedne i kreativne.


 
-To se ne smije zaboraviti. Što se tiče tkanja danas, ljude najviše zanimaju tkane torbe koje su korištene za više namjena. Nosila su ih djeca u školu, pastiri na ispasišta, čaje su ih nosili kada bi pozivali na veselja i svadbe. Uz plosku, nezaobilazna je bila i šarena tkana torbica. Ponovo se sada to vraća u upotrebu. Traže mi nošnje za krštenje djece, za vjenčanja mladih parova traže haljine i košulje sa etno - motivima. Za te odjevne predmete koristi se platno od prirodnih materijala, lana i pamuka. I dan danas, najviše se obradujem kada vidim starinske mustre i uzorke. Postoje mustre koje su stare više od stotinu godina”.


 
Borka kaže da su opštini Lopare prepoznali njen napor i želju da sačuva od zaborava  tkački zanat. S ponosom je predstavljala opštinu Lopare na raznim turističkim manifestacijama, sajmovima i smotrama narodnog stvaralaštva.
 
-Pomažu mi oko organizacije puta za te manifestacije, tako da bih se ovom prilikom zahvalila načelniku Radi Saviću, Željku Keroviću i Turističkoj organizaciji Lopare. Uzaludan je rad, ukoliko nema medijske promocije. Puno nam znači pažnja i interesovanje medija za ove manifestacije. Dobitnik sam Zlatne značke opštine Lopare i Plakete za originalni domaći proizvod sa Sajma domaćih proizvoda i kućne radinosti  u okviru manifestacije ,,Dani dijaspore 2019”. Lijepo je kada neko naš rad cijeni, jer je to za nas, kako se kaže, vjetar u leđa i vid podrške koja pojačava našu želju za radom i dokazivanjem’’, ističe za ,,Semberija info’’ Borka Vlačić.


 

Odakle mi snaga?
 
Moje nošnje i brojni tkani predmeti otišli su i u inostranstvo. Puno sam toga uradila u proteklih sedam godina. Ponekad se pitam, odakle mi snaga za sve ovo. Mladi se moraju vratiti tradiciji, korijenima, neka pokušaju raditi ono što vole, što ih veže za rodni kraj. To je zadovoljstvo, a i finansijski može da se isplati”, poručuje Borka Vlačić, vrijedna tkalja s Majevice.

(Semberija info)