PISANjE ME ISTINSKI ISPUNjAVA
Predstavljamo vam Aleksandru Popović, mladu autorku za koju možda još niste čuli, ali sigurno ćete u budućnosti čuti. Piše pjesme i priče, a prije oko tri godine objavila je i svoj prvi roman ,,Ostani“.
Aleksandra je rođena 1991. godine u Jajcu, diplomirala na Fakultetu poslovne ekonomije u Bijeljini. Radi u RiTE Ugljevik. Od malena je voljela pisanu riječ i čitanje knjiga, iako svoje školovanje nije usmjerila u tom pravcu, uvijek je nastojala da ne zapostavi taj hobi koji je, kako kaže, istinski ispunjava.
Koliko dugo se bavite pisanjem i kako je sve to započelo?
-Još u osnovnoj školi sam pisala i jedan rokovnik pretvorila u početak romana koji je pomalo podsjećao na Robinzona Krusa, dok su pjesme iz tog perioda bile čista besmislena rima, koja i nema neku poentu. Ove godine četvrti put učestvujem na ,,Drinskim književnim suretima’’, koji se tradicionalno održavaju u Zvorniku i moja priča ili pjesma je dio Zbornika, na šta sam izuzetno ponosna, prevashodno što je velika čast dijeliti stranice sa ostalim, odavno afirmisanim autorima.
Šta Vas je navelo da napišete i objavite ovu knjigu?
-Oduvijek sam maštala da u ruci držim knjigu koju sam napisala. Sada, kada je to stvarnost, zapravo mi djeluje pomalo nestvarno. Pisala sam je prije par godina, iz sopstvenog zadovoljstva. Maštala sam da je objavim jednog dana, ali s obzirom na to da sam stvarno uživala pišući je, nisam se pretjerano zamarala time i pomalo mi je sve to djelovalo nedostižno. Kad sam, poslije, sasvim slučajno, stupila u kontakt sa budućim izdavačem (AS Oglas), i zahvljujući ljudima koji su mi pomogli u ostvarenju tog cilja, sve je postalo izvjesnije i približnije realiazciji. U tom periodu sam čitala čuvenog Robina Šarmu i ,,Kaluđera koji je prodao svoj ferari“. To je knjiga koju iskreno preporučujem svima, jer je veliki psihološki podstrek i u njoj stoji vjerovanje da ukoliko neku aktivnost ponavljamo 21 dan uzastopno, ona nam pređe u naviku. Tako da sam, podstaknuta tim romanom, odlučila da pišem svaki dan, makar to bio samo odlomak. I istrajala sam u tome. Kao posljedica je nastala junakinja romana, Mila i sva zbivanja koja su je zadesila u nekim neočekivanim životnim okolnostima. Ona je mlada djevojka koja se suočava sa nepredviđenom situacijom, koja pomjera temelje njene stabilnosti i mijenja životne navike, uči je da živi, ojača, uči je o bolu koji ljubav onekad nosi sa sobom, ali i o životu kakav je čovjek ponekad prinuđen da živi. Sam roman je, po mišljenju, profesorice srpskog jezika i književnosti iz Zvečana, Nevene Milosavljević, koja je autor recenzije, prilično psihološki jak, na šta sam ponosna.
Kakve su reakcije okoline?
-Iskreno, s obzirom da je ovo moj prvi roman, uopšte nisam očekivala takve reakcije. Uspjela sam, prije početka pandemije, 17. januara prošle godine, održati promociju ovog romana i bila sam više nego oduševljena brojem prisutnih ljudi u sali. U Plavoj sali Centra za kulturu u Ugljeviku, koja broji 160 mjesta, unošene su dodatne stolice. Cijela energija te večeri mi je toliko duboko ostala urezana u pamćenju da je nikada neću zaboraviti. Uprkos nevjerovatnoj magli koja bila te večeri, sala je bila ispunjena do poslednjeg mjesta i to mi je bio veliki vjetar u leđa. Zaista je poseban osjećaj kad vam neko porukom prenese utiske poslije pročitane knjige, a bila sam iznenađena i brojem takvih poruka i ispunjena njihovim sadržajem.
Šta planirate u budućnosti?
-Čovjek koji je ljubitelj pisane riječi, kroz nju i sazrijeva i svaka godina posvećena čitanju nosi napredak. S obzirom da je ovaj roman nastao prije neke tri godine, nadam se da sam u tom smislu odmakla još nekoliko koraka, a činjenica da sam reakcijama okoline i više nego zadovoljna i podstaknuta, nadam se da će neke nove stranice ostaviti bar približan utisak.
Semberija info
Aleksandra je rođena 1991. godine u Jajcu, diplomirala na Fakultetu poslovne ekonomije u Bijeljini. Radi u RiTE Ugljevik. Od malena je voljela pisanu riječ i čitanje knjiga, iako svoje školovanje nije usmjerila u tom pravcu, uvijek je nastojala da ne zapostavi taj hobi koji je, kako kaže, istinski ispunjava.
Koliko dugo se bavite pisanjem i kako je sve to započelo?
-Još u osnovnoj školi sam pisala i jedan rokovnik pretvorila u početak romana koji je pomalo podsjećao na Robinzona Krusa, dok su pjesme iz tog perioda bile čista besmislena rima, koja i nema neku poentu. Ove godine četvrti put učestvujem na ,,Drinskim književnim suretima’’, koji se tradicionalno održavaju u Zvorniku i moja priča ili pjesma je dio Zbornika, na šta sam izuzetno ponosna, prevashodno što je velika čast dijeliti stranice sa ostalim, odavno afirmisanim autorima.
Šta Vas je navelo da napišete i objavite ovu knjigu?
-Oduvijek sam maštala da u ruci držim knjigu koju sam napisala. Sada, kada je to stvarnost, zapravo mi djeluje pomalo nestvarno. Pisala sam je prije par godina, iz sopstvenog zadovoljstva. Maštala sam da je objavim jednog dana, ali s obzirom na to da sam stvarno uživala pišući je, nisam se pretjerano zamarala time i pomalo mi je sve to djelovalo nedostižno. Kad sam, poslije, sasvim slučajno, stupila u kontakt sa budućim izdavačem (AS Oglas), i zahvljujući ljudima koji su mi pomogli u ostvarenju tog cilja, sve je postalo izvjesnije i približnije realiazciji. U tom periodu sam čitala čuvenog Robina Šarmu i ,,Kaluđera koji je prodao svoj ferari“. To je knjiga koju iskreno preporučujem svima, jer je veliki psihološki podstrek i u njoj stoji vjerovanje da ukoliko neku aktivnost ponavljamo 21 dan uzastopno, ona nam pređe u naviku. Tako da sam, podstaknuta tim romanom, odlučila da pišem svaki dan, makar to bio samo odlomak. I istrajala sam u tome. Kao posljedica je nastala junakinja romana, Mila i sva zbivanja koja su je zadesila u nekim neočekivanim životnim okolnostima. Ona je mlada djevojka koja se suočava sa nepredviđenom situacijom, koja pomjera temelje njene stabilnosti i mijenja životne navike, uči je da živi, ojača, uči je o bolu koji ljubav onekad nosi sa sobom, ali i o životu kakav je čovjek ponekad prinuđen da živi. Sam roman je, po mišljenju, profesorice srpskog jezika i književnosti iz Zvečana, Nevene Milosavljević, koja je autor recenzije, prilično psihološki jak, na šta sam ponosna.
Kakve su reakcije okoline?
-Iskreno, s obzirom da je ovo moj prvi roman, uopšte nisam očekivala takve reakcije. Uspjela sam, prije početka pandemije, 17. januara prošle godine, održati promociju ovog romana i bila sam više nego oduševljena brojem prisutnih ljudi u sali. U Plavoj sali Centra za kulturu u Ugljeviku, koja broji 160 mjesta, unošene su dodatne stolice. Cijela energija te večeri mi je toliko duboko ostala urezana u pamćenju da je nikada neću zaboraviti. Uprkos nevjerovatnoj magli koja bila te večeri, sala je bila ispunjena do poslednjeg mjesta i to mi je bio veliki vjetar u leđa. Zaista je poseban osjećaj kad vam neko porukom prenese utiske poslije pročitane knjige, a bila sam iznenađena i brojem takvih poruka i ispunjena njihovim sadržajem.
Šta planirate u budućnosti?
-Čovjek koji je ljubitelj pisane riječi, kroz nju i sazrijeva i svaka godina posvećena čitanju nosi napredak. S obzirom da je ovaj roman nastao prije neke tri godine, nadam se da sam u tom smislu odmakla još nekoliko koraka, a činjenica da sam reakcijama okoline i više nego zadovoljna i podstaknuta, nadam se da će neke nove stranice ostaviti bar približan utisak.
Semberija info
