PROFESOR CVIJETIN RISTANOVIĆ O Manuskriptu Stjepana Tonkovića
Neobična knjiga posvećena prirodi, čovjeku i umjetnosti
Slikar Stjepan Tonković je, i prije objavljivanja manuskripta Između neba i zemlje, pokazao da se istrajno posvećuje likovnoj umjetnosti. Bijeljinske ljubitelje slikarstva prijatno je iznenadio izložbom samo jedne slike – Portret djevojke – koju je radio pune tri godine.
Pri otkrivanju navedene slike u Muzeju Semberije u Bijeljini, krajem novembra 2018. godine, Tonković je, između ostalog, rekao:„Sve što mogu reći o samoj slici je slabije od same slike i onog utiska kada se ona pogleda. Ako je pravo umjetničko djelo, ono je slično živom biću. Ima svoju priču i mudrost permanentnog pričanja. Ima svoju misao, san i mnogostruko dejstvo“ i dodao da je kao slikar nastojao da uradi „nešto što je živo i lijepo i da iz te ljepote zrači dobrota“.
Manuskriptom Između neba i zemlje Tonković je pružio novi dokaz stvaralačke predanosti i nemjerljivog strpljenja pri transformaciji misli i emocija u verbalno-likovnu formu, koja je, u vremenu moderne tehnologije, prava rijetkost. Riječ je o ručno urađenoj knjizi od 90 stranica A4 formata i to 45 stranica rukom (verzalom) pisanog teksta i u nekoliko boja i isto toliko stranica popunjenih „botanički vjernim crtežima biljaka“.
Rukopisna knjiga Između neba i zemlje je sačinjena od govornih i likovnih elemenata koji se skladno dopunjuju i ostvaruju dobro koncipiranu i majstorski realizovanu zamisao. Njena sadržina izložena je u četiri poglavlja. Prvo poglavlje (1-45. str.) obuhvata prozu i poeziju; drugo poglavlje (51-62, str.) je posvećeno prirodi, treće (63-80. str.) govori o čovjeku i četvrto (81-95. str.) tretira umjetnost. Verbalna komponenta navedene knjige sastoji se od kratkih priča, poezije i maksima, koje su rezultat autorovog promišljanja prirode, čovjeka i umjetnosti. Prva tekstualna cjelina (kratke priče i pjesme) pripadaju književnosti, dok druga (u kojoj su maksime i sentencije) sadrži podosta građe za filozofski traktat o složenim odnosima između priorde, čovjeka i umjetnosti. To, naravno, ne znači da u Tonkovićevim poetskim i proznim tekstovima nema suvislih misli, vrijednih zaključaka i mudrih poruka.
Tonkovićevo literarno stvaralaštvo nastajalo je, kako navodi autor, „s vremena na vrijeme“ u proteklih 50 godina. Iako je sadržina priča i pjesama prije stavljanja na papir mjerena preciznim vagama, autor svoje literarne tvorevine skromno imenuje „mrvicama“, ali s pravom ističe da te njegove „mrvice“ posjeduju ono što je vrlo bitno za svaku granu umjetnosti, a to je kakvoća. A kad je riječ o kvalitetu napisanog, nužno je naglasiti da je ono što je ovom knjigom ponuđeno čitaocu, prosijano kroz mnogo sita i da ništa među njene korice nije stavljeno pod dejstvom trenutne inspiracije ili nekog pragmatičnog poriva.
Potrebno je, takođe, istaći da su Tonkovićeve misli o prirodi, čovjeku i umjetnosti plod zrelog promišljanja o povezanosti i međuzavisnosti tih fenomena kao i to da je autor uspješno pronalazio prave riječi za jednostavno, jasno i koncizno iskazivanje svojih duhovnih preokupacija. Središnja tema Tonkovićevog književno-likovnog djela jeste ljubav, koja je, svojim najvećim dijelom, rasprostrta na prirodu. Slikar Tonković prirodu i njene darove doživljava kao najizdašniji božanski dar čovjeku, mada čovjek nije svjestan važnosti tog dara za njegov opstanak. Uviđajući veliku opasnost koja prijeti od nemarnog odnosa čovjeka prema prirodi, autor manuskripta ukazuje na nužnost promjene ponašanja čovjeka u cilju zaštite i očuvanja prirode.
Na skali Tonkovićevih ljubavi drugo mjesto pripalo je umjetnosti. Za Tonkovića umjetnost, posebno likovna, predstavlja najviši smisao egzistencije, pošto u njoj najpotpunije ispoljava snagu svoga stvaralačkog dara. Doživjeti ljepotu i pronaći odgovarajuću formu njenog ovaploćenja, kojom će se oduševljavati, krepiti i duhovno obogaćivati i dugi ljudi – to je vrhunski zadatak svakog umjetnika. Po Tonkovićevom mišljenju, nijedna žrtva za umjetničko djelo nije prevelika. U svojim iskrenim ispovijestima o odnosu prema umjetnosti, slikar je sasvim određen: „Umjetničko djelo ja pretpostavljam svemu – istini i životu“ (Između neba i zemlje, str. 93).
Vrlo važno mjesto u Tonkovićevoj knjizi zauzima ljubav prema ženi, idealizovanom simbolu duhovne i fizičke ljepote. Iskazivao ju je autor senzibilnim stihovima, lepršavim proznim pasažima, uzvišenim mislima, ali i slikama prožetim toplinom i nježnošću te manjim brojem portreta ozarenih prigušenim sjajem istočenim iz dubine umjetnikove duše. Neminovnost povezanosti prirode i umjetnosti slikar osjeća svim bićem i nastoji da to u knjizi što potpunije iskaže i riječima i bojama. Da bi pojačao izražajnost svojih književnih tekstova, slikar ih je obogatio raznim likovnim formama: slikama, crtežima, ilustracijama, vinjetama, inicijalima. U navedenim formama došle su do potpunog izraza odlike ovog autora: predanost, koncentrisanost, preciznost, iznijansiranost boja i tonova, kao i efektnost i funkcionalnost linija.
Likovne minijature daju poseban kvalitet ovoj knjizi. Na koricama i u sklopu manuskripta ih je zadivljujuće mnogo a svaka od njih na svoj način pokazuje visok nivo Tonkovićevog likovnog umijeća. Knjigu života Između neba i zemlje autor je posvetio svome ocu Ivanu Tonkoviću, za koga je u posveti naveo da je on „bio svetac, i to rijetka kova“.
Manuskriptom Između neba i zemlje slikar Stjepan Tonković je nastojao i, u velkoj mjeri, uspio da riječju i slikom osmisli haotično, osvijetli mračno, premosti nepremostivo... U tim realijama koncizno je ispisao i oslikao istoriju svoga dosadašnjeg ovozemaljskog postojanja i djelanja.
Nezadovoljan stvarnim, otuđenim, iščašenim poretkom, Tonković mu je pretpostavio izmaštani, idealizovani, romantični svijet koji je otkrio u umjetnosti. U njoj je u ranoj mladosti naslutio mogućnost osvajanja ljepote i tome cilju se predao potpuno. Svjestan visoke cijene dokučivanja i objelodanjivanja ljepote, on je nesebično trošio snagu na verbalne i likovne detalje kojima je dugi niz godina stvarao jedinstvenu knjigu – spomenik umjetnosti i umjetniku.
Semberske novine - Semberija info
Slikar Stjepan Tonković je, i prije objavljivanja manuskripta Između neba i zemlje, pokazao da se istrajno posvećuje likovnoj umjetnosti. Bijeljinske ljubitelje slikarstva prijatno je iznenadio izložbom samo jedne slike – Portret djevojke – koju je radio pune tri godine.
Pri otkrivanju navedene slike u Muzeju Semberije u Bijeljini, krajem novembra 2018. godine, Tonković je, između ostalog, rekao:„Sve što mogu reći o samoj slici je slabije od same slike i onog utiska kada se ona pogleda. Ako je pravo umjetničko djelo, ono je slično živom biću. Ima svoju priču i mudrost permanentnog pričanja. Ima svoju misao, san i mnogostruko dejstvo“ i dodao da je kao slikar nastojao da uradi „nešto što je živo i lijepo i da iz te ljepote zrači dobrota“.
Manuskriptom Između neba i zemlje Tonković je pružio novi dokaz stvaralačke predanosti i nemjerljivog strpljenja pri transformaciji misli i emocija u verbalno-likovnu formu, koja je, u vremenu moderne tehnologije, prava rijetkost. Riječ je o ručno urađenoj knjizi od 90 stranica A4 formata i to 45 stranica rukom (verzalom) pisanog teksta i u nekoliko boja i isto toliko stranica popunjenih „botanički vjernim crtežima biljaka“.
Rukopisna knjiga Između neba i zemlje je sačinjena od govornih i likovnih elemenata koji se skladno dopunjuju i ostvaruju dobro koncipiranu i majstorski realizovanu zamisao. Njena sadržina izložena je u četiri poglavlja. Prvo poglavlje (1-45. str.) obuhvata prozu i poeziju; drugo poglavlje (51-62, str.) je posvećeno prirodi, treće (63-80. str.) govori o čovjeku i četvrto (81-95. str.) tretira umjetnost. Verbalna komponenta navedene knjige sastoji se od kratkih priča, poezije i maksima, koje su rezultat autorovog promišljanja prirode, čovjeka i umjetnosti. Prva tekstualna cjelina (kratke priče i pjesme) pripadaju književnosti, dok druga (u kojoj su maksime i sentencije) sadrži podosta građe za filozofski traktat o složenim odnosima između priorde, čovjeka i umjetnosti. To, naravno, ne znači da u Tonkovićevim poetskim i proznim tekstovima nema suvislih misli, vrijednih zaključaka i mudrih poruka.
Tonkovićevo literarno stvaralaštvo nastajalo je, kako navodi autor, „s vremena na vrijeme“ u proteklih 50 godina. Iako je sadržina priča i pjesama prije stavljanja na papir mjerena preciznim vagama, autor svoje literarne tvorevine skromno imenuje „mrvicama“, ali s pravom ističe da te njegove „mrvice“ posjeduju ono što je vrlo bitno za svaku granu umjetnosti, a to je kakvoća. A kad je riječ o kvalitetu napisanog, nužno je naglasiti da je ono što je ovom knjigom ponuđeno čitaocu, prosijano kroz mnogo sita i da ništa među njene korice nije stavljeno pod dejstvom trenutne inspiracije ili nekog pragmatičnog poriva.
Potrebno je, takođe, istaći da su Tonkovićeve misli o prirodi, čovjeku i umjetnosti plod zrelog promišljanja o povezanosti i međuzavisnosti tih fenomena kao i to da je autor uspješno pronalazio prave riječi za jednostavno, jasno i koncizno iskazivanje svojih duhovnih preokupacija. Središnja tema Tonkovićevog književno-likovnog djela jeste ljubav, koja je, svojim najvećim dijelom, rasprostrta na prirodu. Slikar Tonković prirodu i njene darove doživljava kao najizdašniji božanski dar čovjeku, mada čovjek nije svjestan važnosti tog dara za njegov opstanak. Uviđajući veliku opasnost koja prijeti od nemarnog odnosa čovjeka prema prirodi, autor manuskripta ukazuje na nužnost promjene ponašanja čovjeka u cilju zaštite i očuvanja prirode.
Na skali Tonkovićevih ljubavi drugo mjesto pripalo je umjetnosti. Za Tonkovića umjetnost, posebno likovna, predstavlja najviši smisao egzistencije, pošto u njoj najpotpunije ispoljava snagu svoga stvaralačkog dara. Doživjeti ljepotu i pronaći odgovarajuću formu njenog ovaploćenja, kojom će se oduševljavati, krepiti i duhovno obogaćivati i dugi ljudi – to je vrhunski zadatak svakog umjetnika. Po Tonkovićevom mišljenju, nijedna žrtva za umjetničko djelo nije prevelika. U svojim iskrenim ispovijestima o odnosu prema umjetnosti, slikar je sasvim određen: „Umjetničko djelo ja pretpostavljam svemu – istini i životu“ (Između neba i zemlje, str. 93).
Vrlo važno mjesto u Tonkovićevoj knjizi zauzima ljubav prema ženi, idealizovanom simbolu duhovne i fizičke ljepote. Iskazivao ju je autor senzibilnim stihovima, lepršavim proznim pasažima, uzvišenim mislima, ali i slikama prožetim toplinom i nježnošću te manjim brojem portreta ozarenih prigušenim sjajem istočenim iz dubine umjetnikove duše. Neminovnost povezanosti prirode i umjetnosti slikar osjeća svim bićem i nastoji da to u knjizi što potpunije iskaže i riječima i bojama. Da bi pojačao izražajnost svojih književnih tekstova, slikar ih je obogatio raznim likovnim formama: slikama, crtežima, ilustracijama, vinjetama, inicijalima. U navedenim formama došle su do potpunog izraza odlike ovog autora: predanost, koncentrisanost, preciznost, iznijansiranost boja i tonova, kao i efektnost i funkcionalnost linija.
Likovne minijature daju poseban kvalitet ovoj knjizi. Na koricama i u sklopu manuskripta ih je zadivljujuće mnogo a svaka od njih na svoj način pokazuje visok nivo Tonkovićevog likovnog umijeća. Knjigu života Između neba i zemlje autor je posvetio svome ocu Ivanu Tonkoviću, za koga je u posveti naveo da je on „bio svetac, i to rijetka kova“.
Manuskriptom Između neba i zemlje slikar Stjepan Tonković je nastojao i, u velkoj mjeri, uspio da riječju i slikom osmisli haotično, osvijetli mračno, premosti nepremostivo... U tim realijama koncizno je ispisao i oslikao istoriju svoga dosadašnjeg ovozemaljskog postojanja i djelanja.
Nezadovoljan stvarnim, otuđenim, iščašenim poretkom, Tonković mu je pretpostavio izmaštani, idealizovani, romantični svijet koji je otkrio u umjetnosti. U njoj je u ranoj mladosti naslutio mogućnost osvajanja ljepote i tome cilju se predao potpuno. Svjestan visoke cijene dokučivanja i objelodanjivanja ljepote, on je nesebično trošio snagu na verbalne i likovne detalje kojima je dugi niz godina stvarao jedinstvenu knjigu – spomenik umjetnosti i umjetniku.
Semberske novine - Semberija info
