VOJISLAV STEVIĆ (87) IZ SUVOG POLjA: OVDJE NAM OSTAJE PUSTOLOVINA :: Semberija INFO ::

 

VOJISLAV STEVIĆ (87) IZ SUVOG POLjA: OVDJE NAM OSTAJE PUSTOLOVINA


Sve do prije godinu dana, Vojislav Stević iz Suvog Polja sjedao je za volan traktora i obavljao radove na njivi. Vozačka dozvola je istekla, vid je malo oslabio, te  Vojislav sada uglavnom obavlja radove na porodičnom imanju.
 
-Navukla se i katarakta na oči, te mi ljekari ne daju dozvolu. Sjednem na traktor povremeno i obavim najneophodnije poslove oko kuće. Sa suprugom Stankom (91) u braku sam već 64 godine. Puno smo tereta preko leđa preturili. Sami smo sve složno radili i međusobno se poštovali. Nekada sam izrađivao ciglu, obavljao teške poslove. Gdje god se dinar mogao zaraditi, tu sam i ja bio. Izvlačio sam kamen i šljunak iz vode, nasipao puteve. Imanje sam po propisima obrađivao. Nekada nije bilo hemije i sve je zdravo bilo. Sijao sam kukuruz, pšenicu, djetelinu, imao dobar voćnjak, uzgajao stoku. Imamo šest kćerki, šest zetova, četrnaestoro unučadi i desetoro praunučadi. Najmlađa Radmila živi s nama, na zajedničkom imanju, sa svojom porodicom, mužem i tri sina. Jedan od njenih sinova, moj unuk, očekuje prinovu. U zajednici trenutno živi nas osmoro, tri generacije, a biće uskoro, akobogda, i četvrta”.
 
Sjeća se djed Vojislav još uvijek i godina koje je proveo u Titovoj armiji, u Metljici, u Sloveniji, kasnije u Črnomelju, u konjičkom puku, VES telegrafista.
 


- U vojsku sam otišao 1953. godine, 22. jula, a vratio sam se kući petog marta 1955. godine. Bilo je to skraćenje od nekoliko mjeseci. Kao što rekoh, puno sam radio, ali sam nešto i stekao. Pošteno sam radio, nikad nisam ništa od nekoga oteo, niti sam išao po sudovima. Bježao sam od toga. Neumjereno sam radio, ali sam znao i uživati u životu, jer sam išao i na svadbe i na veselja, na radost i na žalost, ništa nisam izbjegavao. Bio sam najveći majstor za pripremu i pečenje cigle u okolini. Moja supruga je po cijeli dan pripremala i isijecala ciglu za našu kuću, a ja sam radio kod drugih. Tokom dana sam znao složiti po 30.000 komada cigle i pripremiti za pečenje. Tako je to trajalo i danju i noću, poraniš i omrkneš. Završio sam i tesarski kurs, ali mi vlasti nisu dale da odem u inostranstvo. Vidio sam koliko je sati, braća bila u četnicima, plašili su se da ne postanem špijun. I moji roditelji su imali šestoro djece. Naš narod kaže, vrijeme donijelo, vrijeme odnijelo. Danas, mladi neće da se žene i udaju, da djecu rađaju. To mi nikako nije jasno. Ukoliko se neko i oženi, rađa jedno dijete. Ima puno neoženjenih i neudatih. U šta im život prolazi? Neki se dignu, pa odoše u inostranstvo. Tamo izrode djecu i ta djeca nikada više neće ovdje doći da žive. Ostaje nam pustolovina, pusta zemlja. Kad sam krenuo u školu, bilo nas je 110 u prvom razredu. Sada se jedno ili dvoje djece godišnje upisuje u prvi razred, a imamo selo od četiri stotine kuća. Čujem da će u Modranu na jesen dvoje djece krenuti u prvi razred. Nema djece, nema priraštaja. Bježi narod, korona nas opkolila, kriza iz dana u dan sve veća. Sve je skuplje, od đubriva, sjemena, hemije, goriva. Naš proizvod stoji kako stoji”, zaključuje svoju životnu ispovijest starina Vojislav Stević iz semberskog sela Suvo Polje, ističući da su djeca najveće bogatstvo i najveće čovjekovo blago, te kako posebno naglasi, ,,djeca su opstanak svijeta”.

Semberija info