Maja Pupovac iz Bijeljine, rođena je, kako kaže, na veče otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Do 18. godine živjela je u Dvorovima, gdje je stekla svoj identitet. Nakon završene Gimnazije u Bijeljini, otišla je u Beograd na studije prava i završila ih sa prosjekom 9.06. Dvije godine je radila kao pravnik u službi za ljudske resurse u Telekomu, odakle je otišla u Grčku na postdiplomske studije. U tom momentu bila je nezadovoljna stanjem u Srbiji i BiH, nemogućnosti da se dođe do adekvatnog zaposlenja, nemogućnosti napredovanja u poslovnom, ali i ličnom smislu, pa je htjela promjene, neki ,,dodatni rad na sebi’’.
 
-Od prijateljice iz Bijeljine sam saznala za interdisciplinarni master program na Nacionalnom i Kapodistrijskom Univerzitetu u Atini koji se fokusira na region Balkana. Uz stipendiju koju sam dobila i koja je pomogla moje školovanje u inostranstvu, zvanje master politikološkinje stekla sam 2012. godine, gdje sam sa prosjekom 9.13 bila i studentkinja generacije. Ovaj master program pružao je odstup iz okvira prava koga sam završila i u kome se nisam istinski pronalazila, i korak ka nečemu za šta sam oduvijek bila zainteresovana, a to su političke nauke, istorija, sociologija i antropologija. Sa druge strane, otvorio mi je i mogućnost da steknem teorijska znanja o temama kao što su nacionalizam i problemi sa kojima se suočavaju post-konfliktna društva.Tamo sam upoznala vršnjake iz raznih zemalja i sa različitih kontinenata, i sa nekima i danas održavam veoma bliske prijateljske odnose. Zahvaljujući tim prijateljstvima, i moji vidici su se proširili – pored klasičnog, „školskog“ znanja koje mi je master pružio, takođe mi je omogućio i da upoznam različite kulture, kuhinje, načine života, jezike, običaje. Sva pozitivna iskustva koja sam stekla na postdiplomskim studijama, u tada izuzetno kriznoj Grčkoj, ali, svakako, prelijepoj za život i studije, navela su me da nastavim dalje sa svojim školovanjem i upišem doktorske studije na Univerzitetu Makedonija u Solunu. Taj Univerzitet imao je posebnu katedru za Balkanske, slovenske i orijentalne studije, i izvrsne profesore antropologije koji su bili voljni da sa mnom rade na temu odnosa Semberaca i tzv. „izbjeglica“ u Bijeljini. Posebno ih je radovala činjenica da sam odlučila pisati ozbiljnu i obimnu studiju o svom rodnom gradu, o sredini koja mi je bliska i poznata, o društvu u kom sam i sama rasla i razvijala se u intelektualnom smislu. Bavljenje antropologijom „kod kuće“ nije baš toliko česta pojava kod istraživača, naročito na našem području. Stekla sam utisak da su se moji mentori, profesori i kolege posebno radovali ovoj studiji, jer sam, u neku ruku, bijeljinsko društvo mogla sagledati i iz perspektive „insajdera“.

Istovremeno, dok su tekle moje doktorske studije, radila sam i kao istraživač-saradnik u prestižnoj grčkoj think-tank pod imenom Helenska fondacija za evropsku i spoljnu politiku sa sjedištem u Atini. U sklopu svog sedmogodišnjeg rada u ELIAMEP-u, objavljeni su i moji prvi pisani radovi, bilo da su to bili kraći osvrti na aktuelne političke, ekonomske i socijalne teme u zemljama Jugoistočne Evrope, ili akademski radovi objavljeni u međunarodnim časopisima. Neke od tema kojima sam se bavila ticale su se izbornih procesa, spoljne politike, ali i kolektivnog sjećanja u (našim) post-konfliktnim društvima, značaja kolektivnih identiteta i politizacije popisa stanovništva u BiH 2013. godine, kao i razne studije o političkim i društvenim fenomenima na području bivše Jugoslavije, poput fenomena jugonostalgije. Tokom doktorskih studija svoj rad sam predstavljala i na konferencijama u Kembridžu i Berlinu, i dodatno se usavršavala na seminarima u Grčkoj, Poljskoj i njemačkom gradu Lajpcigu, u kome sam provela dva mjeseca kao gostujući istraživač’’, pojašnjava Maja Pupovac i podsjeća da zvanje doktorice nauka stekla u julu 2019. godine.
 
-Zahvaljujući društvenim mrežama, vijest o tom doktoratu, naročito zbog teme koju sam obradila, brzo je dospjela i do moje rodne Bijeljine i mojih bivših sugrađana. Iako je pažnja prevashodno bila poklonjena saznanjima do kojih sam došla po pitanju odnosa između Semberaca i „izbjeglica“, istakla bih da to nije bila primarna tema mog istraživačkog rada. Glavni subjekti ove studije, da ih tako nazovem, su nekadašnja interno raseljena lica srpske nacionalnosti koja su tokom i nakon ratnih sukoba izbjegla iz svojih domova, uglavnom, sa područja današnje Federacije u Bijeljinu, a potom i odlučila da se ne vrate svojim predratnim domovima, već stalno nastane na području Semberije. Stoga sam ih ja nazivala „preseljenim“ Srbima. Dvije i po decenije od okončanja rata u BiH, postavila sam sebi zadatak da otkrijem kakva su bila njihova iskustva raseljenja, kako je to uticalo na njihove (kolektivne) identitete i u kojim sferama je to i danas vidljivo, kakav odnos prema iskustvu raseljenja imaju danas (naročito kada su u pitanju druge etničke grupe, osjećaj (ne)pripadnosti sopstvenoj etničkoj grupi i teritoriji, nostalgija za napuštenim domovima, etiketa „izbjeglice“ koju sa sobom nose i sl.), pa i na koji način su bili prihvaćeni od lokalnog stanovništva u različitim vremenskim epohama ali i kakav su oni stav zauzeli u odnosu na svoje tadašnje „domaćine“ a današnje sugrađane – Semberce’’, objašnjava Maja Pupovac.
 
Kaže da je, intervjuišući, razgovarajući i provodeći vrijeme sa „preseljenim“ Srbima u Bijeljini, otkrila sva ona osjećanja koja se u međunarodnoj literaturi sreću i kod drugih izbjeglica i interno raseljenih lica, poput osjećanja poniženja, neprihvaćenosti, nesnađenosti, snažnog osjećanja gubitka ne samo materijalnih dobara već i ličnog statusa, ugleda, rodbinskih i prijateljskih veza. Razgovarajući sa njima o tome zašto su odlučili da se ne vrate predratnim domovima, saznala je da ne možemo govoriti isključivo o etničkom inženjeringu, tj. podsticaju lokalnih i entitetskih vlasti u RS da raseljeni Srbi ostanu na toj teritoriji, nego da postoji cijeli niz faktora koji su uticali na ovu odluku, koja je bila teška i za neke od njenih ispitanika.
 
-Za mnoge „preseljene“ Srbe u Bijeljini povratak predratnim domovima bio je nemoguć, jer su im domovi bili spaljeni i razrušeni, dok su za druge primarni bili bezbjednosni ili ekonomski razlozi. Većina mojih sagovornika istakla je i stav da „dom“ nije tek puki fizički objekat za koga se pojedinac vezuje, već prije skup bezbjednosnih, ekonomskih, društvenih i kulturnih faktora, koje je rat poremetio ili potpuno uništio. Naročito se isticala ta društvena dimenzija, tačnije ratom izmijenjena populacijska struktura ali i kolektivna svijest u lokalnim sredinama širom BiH, koja je narušila nekadašnju instituciju „komšiluka“ i bliskosti koju su ljudi osjećali sa svojim sugrađanima bez obzira na to kojoj etničkoj ili religijskoj grupi pripadaju.
Ipak, čitaocima je najzanimljivije da čuju do kakvih sam saznanja došla po pitanju odnosa Semberaca i „izbjeglica“, imajući u vidu da je većina stanovnika Semberije, itekako, svjesna da taj odnos, barem na nivou generalizacija, tj. stereotipnih prikaza onog „drugog“, i nije baš najsjajniji. Stereotipi jesu važni, jer stvaraju izvijesne podjele ili razvrstavanje stanovništva određene sredine na „ovakve“ ili „onakve“, što može proizvesti i niz drugih negativnih posljedica. U Bijeljini su oni bazirani na dihotomiji urbano-ruralno, pri čemu i Semberci i „izbjeglice“ nastoje predstaviti drugu grupu kao ruralniju, odnosno manje obrazovanu, sofisticiranu, elokventnu, uspješnu, kulturnu. U svojoj disertaciji sam to poglavlje jednostavno nazvala „Ko je veći seljak?“.
Međutim, na nivou svakodnevnog života, Semberci i „izbjeglice“ ostvaruju bliske poslovne, prijateljske i porodične odnose i u tome naročito prednjače mlađe generacije. Čim se nivo spusti na pojedinačne odnose, generalizacije i stereotipi gube na značaju, postajući više predmet zabave i izvor šala jednih na račun drugih, nego izazivači stvarnih razdora u bijeljinskoj lokalnoj sredini. S tim u vezi, mnogo više značaja treba dati nekim drugim podjelama o čijoj važnosti sam saznala tokom svog istraživanja, poput statusne podjele na „ratne profitere“ i „običan narod“ koja je daleko moćnija u stvaranju društvenih raslojavanja, čega smo i sami svjesni čim se osvrnemo oko sebe i osmotrimo društvo u kome trenutno živimo. 
Kada sam jednoj poznanici, koja je po profesiji psihijatar, objašnjavala čime se to moj rad bavi, dobila sam odgovor da „čeprkanje“ po nečemu lošem i traženje i isticanje podjela ne vodi ničemu dobrom, i da ću, ovim radom, samo otežati odnose među stanovnicima sredine iz koje sam potekla. Veoma mi je drago što je vrijeme pokazalo da ipak nije bila u pravu. Iznenadilo me je ne samo interesovanje koje su stanovnici Semberije iskazali prema mom istraživanju, nego i to što su mnogi tražili da im pošaljem cijelu disertaciju na čitanje. Potom su mi se javljali dijeleći sopstvena iskustva u onim sferama kojima se rad bavio, ali i utiske koje je sâma tema rada na njih ostavila.
I „Semberci“ i „izbjeglice“ su mi se zahvaljivali jer sam im, pričajući o iskustvima i nevoljama raznih grupacija stanovnika u Bijeljini, pomogla da bolje razumiju poziciju i stav „onih drugih“. Moje istraživanje, odnosno samo iznošenje već postojećih činjenica na vidjelo, mnogim današnjim stanovnicima Semberije pomoglo je i da saznaju šta se to dešavalo njihovim komšijama Muslimanima/Bošnjacima tokom i nakon rata, te da razviju svijest o tome da je našem savremenom društvu potrebno više otvorenosti, samokritike i poštovanja prema drugom i drugačijem. Najviše me raduje to što su mi pojedini čitaoci priznali da do sada nisu uviđali koliko su i sami znali biti diskriminatorski orjentisani upravo prema tom „drugom“ i „drugačijem“, i da im je ovaj rad pomogao da shvate šta to ne valja u bijeljinskoj sredini i šta bi valjalo mijenjati nabolje’’, priznaje Maja.
 
-Mijenjati svijest i odnos među ljudima nabolje (po njihovom sopstvenom priznanju), i to jednom doktorskom disertacijom – ja bih to nazvala uspjehom. Međutim, taj uspjeh nije samo moj. Hvala svim mojim divnim ispitanicima, udruženjima izbjeglih i raseljenih lica,  prijateljima, poznanicima, zaposlenima u bijeljinskim kulturnim i drugim institucijama, pa evo i medijima, koji su mi pomogli da i sâma bolje razumijem grad u kome sam rođena i ljude koji u njemu žive. Bez svega onoga čemu su me oni naučili, ne bih bila u poziciji da sada ja učim druge’’, zaključuje Maja Pupovac.

Semberija info