Milorad Stević, izvršni direktor Gradskog zanatsko-preduzetničkog udruženja Preduzetnik Bijeljina i Područne zanatsko - preduzetničke komore Bijeljina :: Semberija INFO ::

 

Milorad Stević, izvršni direktor Gradskog zanatsko-preduzetničkog udruženja Preduzetnik Bijeljina i Područne zanatsko - preduzetničke komore Bijeljina


Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?
 
 - Svojim najvećim uspjehom u životu, bez dileme, smatram svoju porodicu. To je i inače nešto najznačajnije, najvrednije i najljepše što čovjek sebi može da priušti i ostvari. Ono toplo i sigurno gnijezdo, utočište kome se uvijek vraćamo poslije svih životnih pobjeda i poraza, uspjeha i razočarenja. To je mjesto u kome se najljepše osjećam, najpotpunije i najsveobuhvatnije opuštam, odmaram, relaksiram, skupljam energiju i punim baterije za nove životne izazove. Ono što porodica pruža ničim se ne može niti kupiti, niti zamijeniti, niti nadomjestiti. Naprotiv. Uspjeh u izgradnji čvrste, homogene i harmonične porodice je zaista neizmjerno i neprocjenjivo bogatstvo u svakom smislu, a ja mislim da sam u tome uspio. Sa druge strane kućni odgoj i vaspitanje, ono što ponesete iz kuće je temelj ličnosti, rekao bih čojstva i karaktera svakoga od nas, a, kao što je poznato, ne gradi se dobra kuća na lošem temelju. To je ta druga, po meni, veoma bitna uloga porodice u životu svakog čovjeka. Stoga sam beskrajno zahvalan pokojnim roditeljima što su brata i mene vaspitavali na tim osnovnim ljudskim principima  - čestitosti, tolerancije i dobročinstva. Ova surova i turbulentna vremena novopečenih biznismena, tajkuna i profitera, te srozavanja i obezvređivanje osnovnih moralnih i ljudskih vrijednosti kojima smo kao društvo realno izloženi, su me povremeno stavljala u dilemu da li je trebalo baš tako, ali sam na kraju uvijek dobijao potvrdan odgovor. Stoga sam ponosan na činjenicu da smo supruga i ja, čini mi se, uspjeli da te elementarne životne postulate prenesemo i na našu djecu, zadojimo ih takvim stavovima i opredjeljenjima, naoružamo ljubavlju i vjerom u ljude i izvedemo na neizvjesne, izazovne, ali i zahvalne životne staze kojima su, hvala Bogu, već čvrsto zagazili.
 
Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što Vam je danas posao?
 
- Eh, mladost… To divno, raskošno, bajkovito, lepršavo, idealističko, nezaboravno, ali kao i sve lijepo, prekratko doba. Ja sam se u mladosti intenzivno bavio recitovanjem, glumom, pa pomalo i pisanjem. Ali, kazivanjem stihova prvenstveno. Napamet sam govorio sve značajnije bisere tadašnje jugoslovenske i svjetske poezije počev od gotovo cjelokupnog Šantićevog opusa, preko čuvenih Zupčevih Mostarskih kiša, Arsenove Ines, Preverove Barbare i tako redom. Bio sam aktivni učesnik mnogih takmičenja tog tipa, poetskih susreta, večeri i sličnih manifestacija, ali i većine kulturnih dešavanja u gradu do pred sam rat. Kao član tadašnjeg KUD „Semberija“, Amaterskog pozorišta „Scena“ i Književnog kluba, sa zadovoljstvom mogu i moram reći da je Bijeljina tog doba, uz Muzičku omladinu, te nezaboravne „Večeri pod lipom“, imala zaista bogat i raznovrsan kulturni život, kojim su se teško mogli podičiti i mnogo veći gradovi od nje. Sa druge strane u to vrijeme bez interneta, mobilnih telefona, fejsa, instagrama i drugih savremenih čuda, flaša vina, gitara, poezija i muzika u parku, na stepeništu bivše SDK ili kućnim druženjima, bili su nezaobilazni dio gradskog života po zatvaranju kafića, sve tamo do zore i prvih, vrućih kifli Mileta pekara koje smo čekali i donosili… Stara, vrijeme je pokazalo, dobra i divna vremena… Svim tim sam se, na neki način, usmjerio, predodredio i, na osnovu toga, čvrsto odlučio da ću studirati tadašnju jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik. I to me držalo sve do pred sam završetak Gimnazije, a onda su me mladalačke zablude i ideali ubijedili da mi je to ljubav i da tako treba i da ostane, samo za mene i moju dušu, da tu ljubav ne treba da profesionalizujem, da od nje živim, da će u tom slučaju ljubav zamijeniti mehanika i monotonija… Tako sam i zato sam otišao na pravo, a poeziju ostavio za svoju dušu i svoj groš i danas joj se „… u časima tijem“, što bi rekao Šantić, često i rado vraćam. Koliko se razlikuje? Mnogo. Mada ja u svemu pokušavam da nađem neku sličnost. I ovdje morate dosta čitati, stalno pratiti nove i nove zakonske izmjene i dopune, koje su kod nas, itekako, česte, morate imati bogat vokabular, skladno, tečno i argumentovano vezati i izlagati misli i riječi. Eto, to su te neke dodirne tačke, ako se o njima ovdje, pored brojnih i očiglednih razlika, uopšte može govoriti.
 
Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak poslednjih godina?
 
- Poseban utisak posljednjih godina na me-ne je ostavio roman Ljiljane Habjanović Đurović „So zemlji“. Baš po svemu. To je jedna pitka, slikovita i argumentovana priča o životu i djelu, mučeništvu i žrtvovanju, porukama i čudotvorenju Svetog Vasilija Ostroškog. Sveca i Čudotvorca koga inače, kao i većina drugih, veoma cijenim i poštujem. Impresivna je, očigledno temeljita priprema, pristup i postupnost u izlaganju autorke koja izbija iz svakog segmenta ovog, zaista interesantnog i dobrodošlog štiva. Naime, Habjanovićka neusiljeno i skladno gotovo kao savremenik, nijemi posmatrač ili svjedok čitaocu spontano i živopisno, detaljno slaže sličice, kao nepobitne istorijske i biografske činjenice, iz života budućeg sveca svjetovnog imena Stojan Jovanović, počev od njegovog rođenja, preko djetinjstva u selu Mrkonjići, u Popovom polju, nedaleko od Trebinja, pa sve do njegovog kraja, prateći predano onaj svjetovni, ali još više duhovni dio njegovog izuzetno bogatog, stradalničkog života posvećenog Bogu i tumačenju volje Božije. Molbe koje mu je upućivao, ali i molbe i poruke svom narodu i danas su, rekao bih, aktuelne i biće uvijek, očigledno. One o očuvanju vjere svoje pogotovo. Autorka nas sve vrijeme, suptilno i nenametljivo, vodi do sopstvene spoznaje o tome, kao i kako i zašto je Sveti Vasilije Ostroški zadobio čudotvorenje kao dar Božiji.Imao sam sreću da ovdje u Bijeljini prisustvujem promociji predmetnog romana i iz prve ruke saznam motive i dodatna tumačenja književnice kojasu tako upotpunila moj utisak i sud o ovom izuzetnom djelu  koje svakako treba pročitati.
 
Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
 
- Naravno. Samo, moj hobi, odnosno interesovanje su možda malo drugačiji od drugih. Naime, ja na mojoj očevini u Gornjoj Čađavici imam jedan, ne baš mali voćnjak, tačnije šljivik koga sa posebnom ljubavlju i upornošću gajim i održavam već godinama. Ovaj poprilično zahtjevan posao traži kontinuirani angažman tokom cijele godine, izuzimajući zimu, naravno. Pošto djeca nisu tu, a supruga nema nikakav afinitet za to, sve ove poslove radim, uglavnom sam, jer je danas, na selu pogotovo, izuzetno teško naći adekvatnu radnu snagu kao ispomoć.  I tako, dok drugi čekaju vikend i slobodno vrijeme da putuju, šetaju, odmaraju, love, pecaju, roštiljaju… ja čekam da idem u moj voćnjak. I ne pada mi teško. Naprotiv, sve to čini mi svojevrsno, specifično, jedinstveno zadovoljstvo i relaksaciju. Inače tamo nikada ne idem bez ića i pića, pa kada odradim planirano i malo se umorim, ja sjednem pod moju šljivu, malo založim i zalijem i, zaista, zaboravim na sve probleme, planove, obaveze, dileme… Sve u svemu, za mene je ovo veoma efikasan, provjeren i dokazan sigurnosni ventil, čistilište duše koje nikada nije omanulo. Naprotiv. Zato sam već počeo da zanavljam moj voćnjak.
 
Šta bi po Vašem mišljenju trebalo unaprijediti u Bijeljini?
 
- Saobraćajnu infrastrukturu prvenstveno. Grad se mora rasteretiti velikih, iritirajućih gužvi, naročito u užoj gradskoj zoni u vrijeme tzv. „špiceva“.
Sa druge strane takva situacija mogla se i očekivati ako se ima u vidu činjenica da je predratni broj stanovnika našeg grada realno utrostručen, pri čemu neke porodice imaju i po dva automobila, a saobraćajna infrastruktura u širem centru grada je ostala gotovo ista!!! Prosto je nevjerovatno da ovoliki grad nema ni jedan bulevar koji bi praktično bio njegova kičma, žila kucavica u tom saobraćajnom, ali i svakom drugom smislu, koji bi uredio, ustrojio, kanalisao i preuzeo gro saobraćaja i značajno rasteretio sve ostale gradske zone i manje ulice. Zato smatram da bi svaka buduća aktivnost na tom planu, u bilo kom dijelu grada, u vidu prosijecanja i otvaranja novih ulica, proširenja postojećih, dogradnje saobraćajnih traka i slično, bila potrebna, djelotvorna, neophodna i dobrodošla. O parkingu da i ne govorim. Mislim da je to najveći nedostatak koji posjetioci našeg grada mogu da nam pripišu. Često se pitam kako se ti ljudi ovdje uopšte i snađu kad meni ponekad za pronalazak slobodnog parking mjesta treba i po 15-ak minuta. Stoga smatram da su najavljene javne garaže adekvatno i korisno rješenje koje će konačno, kvalitetno i efikasno riješiti ovaj veliki problem našeg grada. 
 
Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
 
- Bijeljinu u budućnosti vidim kao lijep, moderan, uređen grad, još ljepši, razvijeniji i brojniji. Kao privredni, društveno-politički, kulturni, turistički, sportski i svaki drugi centar naše regije. Iskreno se nadam da će ovaj grad i Semberija u cjelini najzad iskoristiti izuzetan geo-strateški položaj koji ima na tromeđi BiH, Srbije i Hrvatske, kao i sve druge Bogom dane blagodeti i pogodnosti. Sve do početka 90-ih godina prošlog vijeka Semberija je, objektivno, bila „krava muzara“ ondašnjih viših nivoa vlasti, područje sa koga se odnosilo, a malo toga vraćalo i donosilo. Došlo je vrijeme da se ta praksa okrene u suprotnom smjeru i da ovaj kraj najzad živi i razvija se od svojih potencijala. Iskreno se nadam da će dolazeći auto-put široko otvoriti vrata razvijenog svijeta Bijeljini i Semberiji, da će nam ga sasvim približiti, povezati nas i integrisati sa njim, da nam on više neće biti tako blizu, a tako daleko, da ćemo najzad u tom svijetu dobiti mjesto koje nam i pripada.
Očekujem da će to biti izuzetno snažan impuls i podsticaj prvenstveno privrednog razvoja, konačnom dolasku stranih investitora, izgradnji novih industrijskih zona i proizvodnih kapaciteta, što će značiti nova radna mjesta prvenstveno za mlade koji će tako ostajati ovdje i ovdje graditi svoju egzistenciju, a time i grad. Nadam se da će u budućnosti, nasuprot postojećim raštrkanim novoizgrađenim naseljima, biti izgrađen novi dio grada, Nova Bijeljina sa modernim saobraćajnicama, parkovima, trgovima, zdravstvenim, prosvjetnim, kulturnim i sportskim ustanovama i svim drugim elementima savremenog grada. Bijeljinu zaista vidim kao grad budućnosti koji ima šta da pokaže, u koji se rado dolazi i ponovo vraća.

Semberske novine - Semberija info