BORIM SE ZA PRAVO NA NAŠU RAVNOPRAVNOST :: Semberija INFO ::

 

BORIM SE ZA PRAVO NA NAŠU RAVNOPRAVNOST


БОРИМ СЕ ЗА ПРАВО НА НАШУ РАВНОПРАВНОСТ
Slavena Rajić rođena je novembra 1991. godine Sarajevu. Sa roditeljima je do četvrte godine živjela u Ilijašu, a potom su jedan period živjeli u Vlasenici i na kraju su utočište pronašli u Bijeljini, gdje je Slavena završila Gimnaziju, a potom je na Filozofskom fakultetu Istočno Sarajevo diplomira psiholigiju. Na osnovu ugovora o   djelu, radi u Dnevnom centru za djecu u riziku. Udata je i majka djevojčice Anđele.

Ništa neuobičajeno, s obzirom daje riječ o ambicioznoj mladoj osobi, koja u životu zna šta neće i ne želi.
Razgovorati sa Slavenom Rajić posebno je zadovoljstvo, tim prije što vas razgovor sa njom tjera da se preispitate i razmislite šta želite da postignete u životu. Zašto? Zato što Slavena nije obična mlada osoba, kćerka, supruga, majka… Slavena je hrabra mlada žena, dokazani borac i osoba koja se bori za ravnopravnost osoba sa invaliditetom. Da u toj borbi mogu biti pobjednici, dokazuje njen lični primjer.

- Kada sam imala 14 mjeseci, moji roditelji su primjetili da imam zdravstvene poteškoće, a dijagnoza je Hemipareza desne strane, odnosno blagi oblik Cerebralne paralize (djelimična oduzetost desne noge i ruke). Zahvaljujući upornosti roditelja, kreću posjete stručnjacima širom regije, operacije, terapije i rehabilitacija. Ta borba i danas traje, ali roditelji su me naučili da se, upornošću, sve može i da se svaka životna prepreka može preći. Kad imate vjetar u leđa od porodice, volja vam ne nedostaje. Uz podršku porodice, prijatelja, učitelja i nastavnika, danas sam tu gdje jesam, ne osjećam se manje vrijednom od ostalih, a ono na čemu uporno radim je, posvećenost osobama sa invaliditetom.
 
Kakav je položaj mladih sa invaliditetom?

-Položaj mladih sa invaliditetom u društvu je marginalizovan, nema izraženih pokušaja da se da mogućnost mladima sa invaliditetom da pokažu i dokažu šta mogu. Predrasude o nama su i dalje prisutne, a to sam najbolje osjetila na svojoj koži. Pet godina sam tražila šansu da odradim pripravnički staž, a za taj period sam jedino dobila 15 odbijenica. Veća razočaranost od odbijenica bila su pitanja na intervujima, gdje su moj invaliditet doživljavali kao minus, a posebno me zateklo pitanje na jednom od intervjua: ,,Jesi li ti to zrikava!?’’ Moj odgovor je bio:,,Završila sam Gimnaziju, imala sam pet iz srpskog jezika. Možete li mi, molim vas, reći šta znači ta riječ zrikava, jer nikada za nju nisam čula?! Nisam je nikad vidjela ni u rječniku, ni u leksikonu’’. Oni su oborili glave, a ja sam, ipak, dobila odbijenicu! E, upravo protiv ovog želim da se borim, da društvo shvati da mi hoćemo, znamo i možemo! Želim da se izborim protiv predrasuda da su osobe sa invaliditetom manje vrijedne od drugih i da dokažem da smo sposobni da kvalitetno obavljamo svoje radne obaveze! U ovoj borbi imam maksimalnu podršku Koalicije KOLOSI, organizacije od opšteg interesa u našem gradu, gdje sam predsjednica Aktiva mladih sa invaliditetom. Činjenica je da bez pravilno prezentovanih potreba osoba sa invaliditetom, drugi, odnosno nadležni, ne mogu shvatiti i pronaći adekvatna rješenja, da bi se problemi počeli rješavati. Takođe, često je potrebno dokazivanje i u privatnom životu, a nije rijetkost da se osobe s invaliditetom, upravo zbog predrasuda, nikada ne ostvare kao bračni partneri i roditelji. Svoje opredjeljenje i posao shavatam ozbiljno i neću odustati dok se ne izborim! Kao što sam to radila i nakon operacija i rehabilitacija, ako ne mogu učiniti kvalitetan korak iz prvog pokušaja, biću uporna i uspjeti nakon, drugog, trećeg i koliko god koraka za to bude potrebno!

Da li se političkim angažovanjem može pomoći u rješavanju problema osoba sa invaliditetom?

-Politikom se nisam bavila, ali očigledno da je nezaobilazan faktor u društvu. Smatram da mogu doprinijeti boljem položaju mladih sa invaliditetom i to je ono za šta ću se istinski i srcem zalagati. S obzirom da je za nas u našem gradu učinjeno mnogo pozitivnog, zahvaljujući razumijevanju Gradske uprave na čelu sa gradonačelnikom Mićom Mićićem i njegovim odnosom prema Koaliciji KOLOSI, odlučila sam da se borim i za odbornički mandat. Ukoliko dobijem šansu, u skupštinskim klupama ću se zalagati za bolji položaj osoba sa invaliditetom. Želja mi je da budem kvalitetna spona između vladinog i nevladinog sektora, u smislu da nevladin sektor spozna da se kroz institucije može izboriti za pripadajuća prava osoba sa invaliditetom, a da taj drugi sektor, sektor vlasti, shvati da su osobe sa invaliditetom ravnopravni građani koji ne traže ništa što im po zakonu ne pripada. Mi smo vidljivi, naš glas se sve jače čuje, ne želimo da budemo na teret roditeljima, starateljima,  ni državi! Svaka osoba sa invaliditetom ima svoju kvalitetnu i očuvanu stranu ličnosti, kojom može ostvariti potrebno za svoj život. Potrebna nam je podrška i šansa da to dokažemo, da nas ne posmatraju kroz invaliditet, nego kroz druge kvalitete!

Invaliditet Slaveni Rajić nije bio nepremostiva prepreka u životu. Pobijedila je predrasude, formirala je i svoju porodicu, koja joj je podstrek da se i dalje hrabro bori.

-Kad sam odlučila da postanem majka, imala sam podršku supruga koji je rekao da, ako naše dijete bude imalo zdravstevnih poteškoća, ići ćemo putem kojim su išli i moji roditelji.  Prije četiri i po godine, dobili smo našu Anđelu, a nakon buđenja poslije carskog reza, moje prvo pitanje je bilo:,,Ima li Hemiparezu?’’ Rekli su mi: ,,NE! Jedna je od živahnijih rođenih djevojčica!’’ Nakon devet mjeseci straha, koji me izjedao, doživjela sam neopisivo olakšanje i neizmjernu sreću.
 
Nakon svega, do sada doživljenog, koja je poruka građanima?

-Ne želim da me iko posmatra kroz moj invaliditet! Imam druge strane ličnosti koje smatram da su kvalitetne i koje sam dokazala kao takve. Ne želim da mene, ni bilo koga drugog sa invaliditetom gledaju sa sažaljenjem, jer nama nije potrebno sažaljenje.  Potrebna nam je ravnopravnost, jer na to imamo pravo. Ako u naredne četiri godine budem imala mogućnost da sjednem u odborničku klupu, osnovno za šta ću se boriti je bolji položaj osoba sa invaliditetom i još jaču saradnju KOLOSA i predstavnika vlasti. Takođe ću se boriti za stvaranje uslova za prevoz osoba sa invaliditetom, jer u KOLOSIMA imamo više od 2.000 osoba, a njih 800 ima potrebu za vozilo koje bi bilo prilagođeno osobama sa invaliditetom. Time bi se riješio i problem prilikom zapošljavanja, jer postoje osobe koje bi mogle ostvariti pravo na rad, ali nemaju mogućnot prevoza do radnog mjesta. Takođe, želim da ohrabrim mlade ljude sa invaliditetom, ali i one starije, da se jave u našu Koaliciju KOLOSI, da budu naši članovi, da se družimo i razgovaramo, da zajedno pronalazimo rješenja. Mi se bolje razumijemo, jer hodamo u sličnim cipelama!

Semberija info