ZANIMLjIVOSTI O ZRNU S PEDIGREOM KOJE (MOŽDA) NISTE ZNALI
Kafa je, zapravo, voće. Ako nikad niste uživo vidjeli grm kafe i bobice na njemu, pa, plod je, za naše uslove, najsličniji trešnjama ili višnjama.
Ako slučajno niste znali, iz samo jedne stabljike ove biljke je 1723. godine, kada je iz Pariza donesena na ostrvo Martinik, za nešto više od pola vijeka izniklo čak osam miliona grmova kafe!
Vjerujemo da o svom omiljenom napitku znate mnogo važnih podataka, o kojima smo, uostalom, i sami pisali u nekim prethodnim tekstovima, ali donekle smo vam ostali dužni neke zanimljivosti koje se odnose na kafu. Istorija ih je puna, počevši od podataka kada je i gdje otvoren prvi ugostiteljski objekat u kojem je služena isključivo kafa, preko toga kada je sve i zbog čega bila zabranjivana, pa sve do, recimo, toga koje su poznate ličnosti bile istinski kafoljupci.
No, krenimo (nekim našim) redom.
Prva kafana (kafić) na svijetu otvorena je 1475. godine u današnjem Istanbulu, što i ne čudi, ako znamo da ih Turci i danas nazivaju „škole za mudre”. Prva pržionica kafe proradila je, pak, u Zagrebu, 1892. godine.
Međutim, kada je 1652. godine u Engleskoj (u čijem se glavnom gradu, Londonu, godinu ranije pojavila prva reklama o kafi) otvorena prva kafana, ženska noga nije smjela preko njenog praga, osim ako je došljakinja bila konobarica. Dvadeset i dvije godine kasnije, tamo je pokrenuta „Peticija žena protiv kafe“, jer su pokušale uvesti zabranu kafe muškarcima mlađim od 60 godina, tvrdeći da zanemaruju svoje dužnosti i da su počeli tračati više od pripadnica nježnijeg pola. Naredne godine je tamošnji kralj Čarls II čak zabranio ispijanje kafe u barovima, jer je smatrao da su se ljudi tamo sastajali kako bi kovali zavjere protiv njega.
Ipak, kada smo kod žena, one su u drevnoj arapskoj kulturi mogle zatražiti razvod od muža ako on nije obezbjeđivao dovoljne količine kafe. Slično pravo i danas ima žena u Saudijskoj Arabiji i to ako joj muž ne donosi svježu kafu svako jutro, mada, s obzirom na rijetkost brakorazvodnih parnica u ovoj zemlji, sve to se najčešće svede samo na postojeću klauzulu u zakonu.
Zabilježeno je još nekoliko pokušaja da se zabrani konzumiranje kafe; poput onog u Saudijskoj Arabiji, 1511. godine, kada je „protjerana“ usljed straha da podstiče radikalno razmišljanje, a sve zapravo iz razloga što se tadašnji vlastodržac plašio da bi razgovori uz crni napitak mogli ujediniti njegove protivnike i koštati ga vlasti.
Kafa je u Švedskoj bila zabranjena 1746. godine, a danas krajnje nestvarno zvuči „ekspriment“ koji je tadašnji kralj Gustav III sproveo naredivši da od dvojice braće blizanaca osuđenih na smrt jedan pije kafu, a drugi čaj, dok ljekari prate koliko će šoljica morati da popiju dok ih to ne usmrti. Sve je okončano tako što su oba osuđenika nadživjeli i kralja i ljekare.
Ako je samo jedna stabiljka kafe bila dovoljna za osam miliona novih, onda je samo jedan gutljaj kafe bio dovoljan da uvjeri papu da se ne radi o đavoljem piću. Doduše, nije poznato koji je papa bio u pitanju – papa Klement, Klement VII ili Klement VIII, ni da li je ovaj podatak više od legende, ali ćemo vjerovati da u njemu ima bar zrno istine.
Inače, prvi grm kafe, poznat kao „plementito drvo“ zasađen u Francuskoj je bio onaj u prvoj staklenoj bašti u Evropi, čiji je idejni tvorac bio kralj Luj XIV, koji, međutim, nije želio da u njoj gaji cvijeće i ukrasno bilje, već upravo kafa.
Kafa je poznata i kao prva prehrambena namirnica koja je sušena zamrzavanjem, tako što je svježa stavljana u sušaru, odnosno na ekstremno niske temperature. Taj proces je prvi put primijenjen tokom Drugog svjetskog rata.
Prije toga, Brazil nije mogao svoje sportiste, 1932. godine, poslati na Olimpijske igre u Los Anđeles, pa su se oni na takmičenje uputili brodom punim kafe, koja je usput prodavana. Poštanska markica koja je mirisala na kafu je takođe imala „potpis“ Brazila, a izdana je 2001. godine.
Kad već spominjemo miris, važno je znati da kafa nije istog ukusa kao mirisa, zato što naša pluća „brišu“ polovinu ukusa. To, međutim, nije smetalo, recimo, Onore de Balzaku koji je, navodno, dnevno pio 50 šoljica kafe kako bi ostao budan i mogao pisati. Isti broj šoljica kafe dnevno pripisuje se i francuskom filozofu Volteru.
Čuveni kompozitori Johan Sebastijan Bah i Ludvig van Betoven su takođe bili kafoljupci. Prvi je napisao i „Kantatu o kafi“, satirično djelo koje govori o ženi koja bez kafe ne može da živi, i koja se i danas izvodi, dok je potonji, navodno, za svaku šolju kafe koristio isam brojao tačno 60 zrna.
Instant kafa je otkriće Džordža Vašingtona, ali ne američkog predsjednika, već Belgijanca koji je te 1906. godine živio u Gvatemali. Ako ste slučajno na početak prethodne rečenice reagovali uzvikom, ne dočekavši da vam kažemo o kome se zapravo radi, onda treba i da znate da ćete, ako budete vikali osam godina, sedam mjeseci i šest dana proizvesti dovoljno energije za zagrijavanje jedne šolje kafe.
Ne znamo da li bi vam na tome bio zahvalan iko od 25 miliona ljudi, koliko ih širom svijeta danas zapošljava industrija kafe, ali vi, u svakom slučaju, sada starim provjerenim metodama sebi pripremite šolju Elixir kafe i uživajte u svim čarima zrna s pedigreom.
Ako slučajno niste znali, iz samo jedne stabljike ove biljke je 1723. godine, kada je iz Pariza donesena na ostrvo Martinik, za nešto više od pola vijeka izniklo čak osam miliona grmova kafe!
Vjerujemo da o svom omiljenom napitku znate mnogo važnih podataka, o kojima smo, uostalom, i sami pisali u nekim prethodnim tekstovima, ali donekle smo vam ostali dužni neke zanimljivosti koje se odnose na kafu. Istorija ih je puna, počevši od podataka kada je i gdje otvoren prvi ugostiteljski objekat u kojem je služena isključivo kafa, preko toga kada je sve i zbog čega bila zabranjivana, pa sve do, recimo, toga koje su poznate ličnosti bile istinski kafoljupci.
No, krenimo (nekim našim) redom.
Prva kafana (kafić) na svijetu otvorena je 1475. godine u današnjem Istanbulu, što i ne čudi, ako znamo da ih Turci i danas nazivaju „škole za mudre”. Prva pržionica kafe proradila je, pak, u Zagrebu, 1892. godine.
Međutim, kada je 1652. godine u Engleskoj (u čijem se glavnom gradu, Londonu, godinu ranije pojavila prva reklama o kafi) otvorena prva kafana, ženska noga nije smjela preko njenog praga, osim ako je došljakinja bila konobarica. Dvadeset i dvije godine kasnije, tamo je pokrenuta „Peticija žena protiv kafe“, jer su pokušale uvesti zabranu kafe muškarcima mlađim od 60 godina, tvrdeći da zanemaruju svoje dužnosti i da su počeli tračati više od pripadnica nježnijeg pola. Naredne godine je tamošnji kralj Čarls II čak zabranio ispijanje kafe u barovima, jer je smatrao da su se ljudi tamo sastajali kako bi kovali zavjere protiv njega.
Ipak, kada smo kod žena, one su u drevnoj arapskoj kulturi mogle zatražiti razvod od muža ako on nije obezbjeđivao dovoljne količine kafe. Slično pravo i danas ima žena u Saudijskoj Arabiji i to ako joj muž ne donosi svježu kafu svako jutro, mada, s obzirom na rijetkost brakorazvodnih parnica u ovoj zemlji, sve to se najčešće svede samo na postojeću klauzulu u zakonu.
Zabilježeno je još nekoliko pokušaja da se zabrani konzumiranje kafe; poput onog u Saudijskoj Arabiji, 1511. godine, kada je „protjerana“ usljed straha da podstiče radikalno razmišljanje, a sve zapravo iz razloga što se tadašnji vlastodržac plašio da bi razgovori uz crni napitak mogli ujediniti njegove protivnike i koštati ga vlasti.
Kafa je u Švedskoj bila zabranjena 1746. godine, a danas krajnje nestvarno zvuči „ekspriment“ koji je tadašnji kralj Gustav III sproveo naredivši da od dvojice braće blizanaca osuđenih na smrt jedan pije kafu, a drugi čaj, dok ljekari prate koliko će šoljica morati da popiju dok ih to ne usmrti. Sve je okončano tako što su oba osuđenika nadživjeli i kralja i ljekare.
Ako je samo jedna stabiljka kafe bila dovoljna za osam miliona novih, onda je samo jedan gutljaj kafe bio dovoljan da uvjeri papu da se ne radi o đavoljem piću. Doduše, nije poznato koji je papa bio u pitanju – papa Klement, Klement VII ili Klement VIII, ni da li je ovaj podatak više od legende, ali ćemo vjerovati da u njemu ima bar zrno istine.
Inače, prvi grm kafe, poznat kao „plementito drvo“ zasađen u Francuskoj je bio onaj u prvoj staklenoj bašti u Evropi, čiji je idejni tvorac bio kralj Luj XIV, koji, međutim, nije želio da u njoj gaji cvijeće i ukrasno bilje, već upravo kafa.
Kafa je poznata i kao prva prehrambena namirnica koja je sušena zamrzavanjem, tako što je svježa stavljana u sušaru, odnosno na ekstremno niske temperature. Taj proces je prvi put primijenjen tokom Drugog svjetskog rata.
Prije toga, Brazil nije mogao svoje sportiste, 1932. godine, poslati na Olimpijske igre u Los Anđeles, pa su se oni na takmičenje uputili brodom punim kafe, koja je usput prodavana. Poštanska markica koja je mirisala na kafu je takođe imala „potpis“ Brazila, a izdana je 2001. godine.
Kad već spominjemo miris, važno je znati da kafa nije istog ukusa kao mirisa, zato što naša pluća „brišu“ polovinu ukusa. To, međutim, nije smetalo, recimo, Onore de Balzaku koji je, navodno, dnevno pio 50 šoljica kafe kako bi ostao budan i mogao pisati. Isti broj šoljica kafe dnevno pripisuje se i francuskom filozofu Volteru.
Čuveni kompozitori Johan Sebastijan Bah i Ludvig van Betoven su takođe bili kafoljupci. Prvi je napisao i „Kantatu o kafi“, satirično djelo koje govori o ženi koja bez kafe ne može da živi, i koja se i danas izvodi, dok je potonji, navodno, za svaku šolju kafe koristio isam brojao tačno 60 zrna.
Instant kafa je otkriće Džordža Vašingtona, ali ne američkog predsjednika, već Belgijanca koji je te 1906. godine živio u Gvatemali. Ako ste slučajno na početak prethodne rečenice reagovali uzvikom, ne dočekavši da vam kažemo o kome se zapravo radi, onda treba i da znate da ćete, ako budete vikali osam godina, sedam mjeseci i šest dana proizvesti dovoljno energije za zagrijavanje jedne šolje kafe.
Ne znamo da li bi vam na tome bio zahvalan iko od 25 miliona ljudi, koliko ih širom svijeta danas zapošljava industrija kafe, ali vi, u svakom slučaju, sada starim provjerenim metodama sebi pripremite šolju Elixir kafe i uživajte u svim čarima zrna s pedigreom.
