EMOCIJE IZAZIVAJU BOLESTI
Foto
Srce strada od briga, jetra od bijesa, želudac od nesažvakanih dijela, a štitna žlijezda od neizgovorenih riječi!
To što se u nama gomila vremenom se pretvori u bolest koja je u stanju da nas ubije.
Rak je povezan sa podsvjesnom željom za smrću – nekada se dogodi da u određenoj situaciji reagujemo tako što poželimo umrijeti, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti s nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um automatski sačuva.
Svi se, uglavnom, počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija, dok se neka od njih dogode u najranijem djetinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu, tako da imamo dosta nejasnih emocija koje ne možemo prepoznati, jer nam nije jasan njihov uzrok.
Nekada je jedan život prekratak da se sve te emocije prepoznaju, često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se očistili. To se posebno događa kada uzimamo antidepresive i sedative, jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja, a i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest.
Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela i rezultat je naših misaonih i emocionalnih investicija. Naš život je sačinjen od samo 1% događaja, preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se, ustvari, cijeli život bavimo prerađivanjem i varenjem određenih životnih udaraca i trauma.
Objektivno, ono što mi doživljavamo kao udarce jesu životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, s osnovnom porukom da ne možemo izaći napolje dok ne prihvatimo sebe iznutra.
U ranom djetinjstvu smo vrlo smo osjetljivi i sve što roditelji misle i osećaju naš nesvjesni um preuzima kao program, isto kao što smo prethodno preuzeli genetsko nasleđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija. U skladu s tim nesvjesnim programima su i naši životni izbori, pa biramo, upravo, takve partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam donijeti štetu.
Često imamo slučaj da beba ima tumor na mozgu ili neku drugu neizlječivu bolest, i mnogi će se zapitati kako je beba mogla misliti ili potisnuti emocije da bi privukla bolest.
Rak je povezan sa podsvjesnom željom za smrću – nekada se desi da u određenoj situaciji reagujemo tako što poželimo umrijeti, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti s nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju.Takvu misao um automatski pohrani. Treba znati da je naš um veoma ljepljiv i da se za njega misao vrlo lako zalijepi, ali teško odvoji. Zato imamo naviku da stalno vrtimo istu misao, jer je ne možemo odlijepiti iako nam smeta. Bolest uvijek napada onaj dio tijela koji je najslabija karika, odnosno gdje su se akumulirale negativne emocije i naša želja da ih blokiramo, sakrijemo i zaboravimo.
Naš vid ne slabi zbog starosti, već zbog toga što neke očigledne stvari ne želimo vidjeti i nesvjesno slabimo i blokiramo svoj vid, bježimo od stvarnosti i zabijamo glavu u pijesak. Kada iskrivljujemo istinu u situaciji koja nam ne ide na ruku, imamo neku vlastitu viziju i sl., naš unutrašnji vid će biti zamagljen, a rezultat će biti gubitak spoljnog vida.
Kada sebe ,,počastimo” čirom na želucu, dođemo u situaciju da moramo selektovati ishranu, što predstavlja potrebu kontrole i selekcije na emocionalnom nivou. Štitna žlijezda se puni neizgovorenim riječima koje smo ,,progutali” na svoju štetu, uopšteno poremećaj štitne žlijezde, odnosno grlene čakre predstavlja problem komunikacije i verbalnog izražavanja.
Uglavnom, tek kada dobro uništimo svoje tijelo, sjetimo se da se moramo čuvati stresa, ne smijemo se zamarati, ljekar nam je zabranio alkohol, cigarete, masnu i tešku hranu, nadajući se da će nam tablete pomoći da popravimo oštećene strukture u našem energetskom tijelu, što se nikada neće desiti. Lijekovi ne djeluju na programe. Programi su samo informacije iz potisnutih emocija koje ćelijama daju uputstva kako da se ponašaju.
(Semberija info)
To što se u nama gomila vremenom se pretvori u bolest koja je u stanju da nas ubije.
Rak je povezan sa podsvjesnom željom za smrću – nekada se dogodi da u određenoj situaciji reagujemo tako što poželimo umrijeti, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti s nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um automatski sačuva.
Svi se, uglavnom, počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija, dok se neka od njih dogode u najranijem djetinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu, tako da imamo dosta nejasnih emocija koje ne možemo prepoznati, jer nam nije jasan njihov uzrok.
Nekada je jedan život prekratak da se sve te emocije prepoznaju, često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se očistili. To se posebno događa kada uzimamo antidepresive i sedative, jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja, a i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest.
Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela i rezultat je naših misaonih i emocionalnih investicija. Naš život je sačinjen od samo 1% događaja, preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se, ustvari, cijeli život bavimo prerađivanjem i varenjem određenih životnih udaraca i trauma.
Objektivno, ono što mi doživljavamo kao udarce jesu životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, s osnovnom porukom da ne možemo izaći napolje dok ne prihvatimo sebe iznutra.
U ranom djetinjstvu smo vrlo smo osjetljivi i sve što roditelji misle i osećaju naš nesvjesni um preuzima kao program, isto kao što smo prethodno preuzeli genetsko nasleđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija. U skladu s tim nesvjesnim programima su i naši životni izbori, pa biramo, upravo, takve partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam donijeti štetu.
Često imamo slučaj da beba ima tumor na mozgu ili neku drugu neizlječivu bolest, i mnogi će se zapitati kako je beba mogla misliti ili potisnuti emocije da bi privukla bolest.
Rak je povezan sa podsvjesnom željom za smrću – nekada se desi da u određenoj situaciji reagujemo tako što poželimo umrijeti, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti s nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju.Takvu misao um automatski pohrani. Treba znati da je naš um veoma ljepljiv i da se za njega misao vrlo lako zalijepi, ali teško odvoji. Zato imamo naviku da stalno vrtimo istu misao, jer je ne možemo odlijepiti iako nam smeta. Bolest uvijek napada onaj dio tijela koji je najslabija karika, odnosno gdje su se akumulirale negativne emocije i naša želja da ih blokiramo, sakrijemo i zaboravimo.
Naš vid ne slabi zbog starosti, već zbog toga što neke očigledne stvari ne želimo vidjeti i nesvjesno slabimo i blokiramo svoj vid, bježimo od stvarnosti i zabijamo glavu u pijesak. Kada iskrivljujemo istinu u situaciji koja nam ne ide na ruku, imamo neku vlastitu viziju i sl., naš unutrašnji vid će biti zamagljen, a rezultat će biti gubitak spoljnog vida.
Kada sebe ,,počastimo” čirom na želucu, dođemo u situaciju da moramo selektovati ishranu, što predstavlja potrebu kontrole i selekcije na emocionalnom nivou. Štitna žlijezda se puni neizgovorenim riječima koje smo ,,progutali” na svoju štetu, uopšteno poremećaj štitne žlijezde, odnosno grlene čakre predstavlja problem komunikacije i verbalnog izražavanja.
Uglavnom, tek kada dobro uništimo svoje tijelo, sjetimo se da se moramo čuvati stresa, ne smijemo se zamarati, ljekar nam je zabranio alkohol, cigarete, masnu i tešku hranu, nadajući se da će nam tablete pomoći da popravimo oštećene strukture u našem energetskom tijelu, što se nikada neće desiti. Lijekovi ne djeluju na programe. Programi su samo informacije iz potisnutih emocija koje ćelijama daju uputstva kako da se ponašaju.
(Semberija info)
