Možda je najteže suočiti se sa strahom, atavističkom dimenzijom čovjeka. Rekli bi antropolozi i najdistinktivnijom. Kaže se ,,u strahu su velike oči“. Odatle i riječi suočiti se, suočavanje. I slična, sučeliti se. Obuzima čovjeka strah u različitim aspektima njegova postojanja.
 
Strah od škole, od odrastanja, od roditelja, od boga, od života. Od bolesti i smrti. Različito reagiramo na strah. Na neki odgovaramo suprotstavljajući se, suočavajući se s nenadanom situacijom. Na drugi bježimo. Rijetko možemo biti ravnodušni, indiferentni, suočeni sa činjenicama spoznaje. Gorki plodovi ljudskog iskustva svakodnevno nam se nameću kao sažetak istorije, lične i kolektivne.
 
Nije li borba, umjesto nade, druga strana, naličje straha?
 
Strah od drugih povezan je s našim identitetom. Bivajući s drugima ,,učimo se strahu“. Strah od prolaznosti i konačnosti dominantan je već s prvim sjedinama.
 
Borimo se protiv straha prkoseći vremenu. Sučeljavajući, suočavajući se, mi se izlažemo neprestanoj borbi.
 
Ponekad strah prerasta u paniku. Posebno u turbulentnim vremenima koja živimo neprekidno od 90-ih godina prošlog stoljeća.
 
Mnogi se kao i ja, boje mase, gomile. Oduvijek sam zazirala od mnoštva.
 
Koji je trenutak kad mnoštvo postaje rulja? Gotovo da se ne može reflektirati, jer ne postoji ,,strah po sebi“, kao što ne postoji  ,,nada po sebi“ ili ,,borba po sebi“. Pojmovi koji prije ulaze u sociologiju, antropologiju, psihologiju ili psihijatriju, nego što bi stali u filozofska razmatranja.
 
Filozof ili filozofkinja ne bi trebali imati straha. Jer filozofija uliva strahopoštovanje svojom pojmovnom igrom koja je osnova svakoj teoriji.
 
A teorijska igra je dobar analgetik protiv vanjske stvarnosti.
 
Bi li smjeli filozofi suočavanjem sa stvarnošću imati straha? Ne, jer racio im nalaže da se klone emocija.
 
Ipak, mnogi su evropski filozofi zanijemili pred bujicom zla koje se kao zaraza ludila valjalo stvarnošću. Nisu mu se suprotstavlili suočavajući se, boreći se sučeljavanje, filozofskim dijalogom. Vjerojatno stoga što su čuvali svoj status univerzitetskih nastavnika, s mukom stečene katedre i polja djelovanja u institutima i časopisima.
 
Za filozofima stoje, od prosvijećenosti naovamo, duhovni prostori koji bi morali pružati neku vrstu intelektualne utjehe. Od njemačke klasične filozofije do Ničea, od marksizma do egzistencijalizma, od Paskala do Bašlara...
Da bismo opstajali kao ljudska bića, trebali bismo na većinu izazova znati odgovoriti racionalno. No, može li se biti logično u vremenima koja slave iracionalno, koja podstiču strah i dovode do kraha? Najprije kraha intelektualnih vrijednosti, na ličnom i kolektivnom planu.
 
Imala sam sreću intelektualno odrastati 70-ih godina kad je postojala filozofska škola okupljena oko časopisa Praksis. Gajo Petrović, Milan Kangrga, Danko Grlić, Branko Bošnjak, Danilo Pejović, bili su moji profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kod njih sam polagala predmete i kolege od predsokratika do Vitgenštajna, od njemačke klasične filozofije do estetike. Ispiti su bili prilika da se izbjegne studentska trema, ali i strah od dijaloga. I da se razgovara s profesorima u gotovo uvijek ravnopravnom dijalogu. Nismo imali straha, jer je početna godina studija 1972/73. bila godina nakon burne 1971. u kojoj su se iznjedrili žreci nacionalizma. Najbučniji su bili hrvatski i srpski. No o tom, potom.
 
Vratimo se strahu na koji odgovaramo borbom. Atavizmima koja smo sačuvali milenijima godina. Otad, ne prestajemo se boriti, ne prestajemo se strašiti, ne prestajemo zastrašivati jedni druge. Ne prestajemo se sučeljavati sa samima sobom ili s drugima. Čak i onda kad volimo, kako bi rekli hrišćanski mislioci, plivajući uzvodno. Ne samo ratom i ratovanjem, mi se suočavamo i s vratolomnim iskustvima ekstremnih sportova, iskušavanjem granica naše izdržljivosti. Ne liči li na ekstremizam i fanatizam svih vjera, svih fela?
 
Jesu li strah i otpor zadaci našeg uma, onome što nazivamo duh? Duhu koji se razbolijeva od prevelikog straha, koji se rasipa od žestine borbe. I koji se iscjeljuje unutrašnjim mirom. No, kako steći hrabrost unutrašnjim mirom kad nerijetko sami proizvodimo svoje strahove, bezrazložno ili s valjanim razlogom? I živimo svoje bezrazložne borbe. Jer je korijen straha, pa i otpora, u neznanju. Čini se da se ne bojimo i ne borimo uzalud.
 
Zašto aktuelna pandemija stvara toliko nemir, toliko strah? Može li se izbjeći razložnošću? Ili joj prkosimo otporom prema vakcinisanju zato što se bojimo posledica?
 
Vjera je utočište mnogima. I kao disciplina duha, vjera može biti sredstvo samosavladavanja. Da ne prerastemo u čudovišta koja se ne boje ničega, koja nemaju straha. I koja zaskače vlastiti um, idući ispred vremena.
 
Nećemo reći da je vjera ujedno i umjetnost mišljenja. Ona je najprije emotivno utočište. Kolektivno umijeće opstajanja. I bar donekle, umješnost nadvladavanja strahova. Prestrašen čovjek se odupire. Ustvari, on traži utjehu u bogu jer je nema u sebi. Time izbjegava nelagodu. Iako može zvučati kontradiktorno, idući u susret strahu od boga čovjek se susreće s vlastitim bićem.
 
Pred njegovim očima svijet se mijenja. Ništa ne ostaje isto.Ne može se uprijeti o sebe jer je izgubio svoje sepstvo i svoje bivstvo.
 
Postavimo li stvari drugačije pitamo se: nije li ljudska priroda sazdana upravo na strahovima i otporima? Izloživši svoje biće strahu čovjek se brani herojstvom. Pokreće ga onaj isti nemir koji pokreće takozvane slobode.
 
Ne samo jedini dvonožac evolucije i onaj koji misli, čovjek je i uspravljena zvijer koja se otima istoriji, zakonu, slobodama. I one su privremene i nestabilne.
 
Do juče su to bile revolucije, danas su trome i nemušte, mukle strahovlade.
 
U njima se može opirati, protestirati, suočavati samo razumom, samo smislom.
 
( Lidija Vukčević, naučnica, književnica i fotografkinja. Tekst preuzet iz lista Pobjeda)