Mala djeca nemaju veze s destruktivnom agresijom
Teorija o agresivnoj djeci koja odrastaju u agresivne odrasle osobe u pozadini je suzbijanja bilo kakvog oblika agresije, posebno unazad petnaestak godina, ne samo u roditeljskim domovima već i u vrtićima.
Međutim, koliko je uopšte istine u toj teoriji preispitao je danski porodični terapeut Jesper Jul. Jul ne samo da preispituje suzbijanje agresije, već takvo vaspitanje smatra izuzetno štetnim.
- Glavna je pretpostavka da ako ne želimo rat, ne želimo nasilje, a samim tim ne želimo ni agresiju, ali agresija djeteta od dvije, tri ili pet godina, nema nikakve veze s agresijom na primjer navijačkih grupa, objašnjava Jul autor brojnih knjiga o djeci i vaspitanju, te dodaje kako se sputavanjem djece da izbace frustracije iz sebe dobiva to da su sve više, posebno dječaci u dobi od tri do 6 godina, marginalizovani, a čak i to da ih se ne smatra normalnim, pa i to da im predstoji neki oblik terapije. Naravno, zato ne čudi da su i istraživanja pokazala kako se djeca, posebno dječaci ne osjećaju dobro u vrtićima.
- Ono čega se svi žele riješiti je destruktivno nasilje, ali ono nema smisla ako je riječ o malom djetetu, jer je kod djece od 3-6 godina ta agresivnost odraz frustracije. U toj dobi razmišljaju brže no što mogu govoriti pa postaju frustrirani i ne znaju kako drugačije da to izraze., pojašnjava Jesper Jul upozorivši kako u slučaju da od toga roditelji ili vaspitačice u vrtiću rade problem dijete postaje još isfrustriranije. Idealna reakcija u tom slučaju, kako savjetuje ovaj porodični terapeut, je reći djetetu da to ne radi, ali ne kriviti ga zbog toga, već mu objasniti kako mama/tata/vaspitačica ne vole kada ih se grize/udara te da im pokuša reći u čemu je zapravo problem.
Često ovakvo agresivno ponašanje kulminira upravo u vrtićima gdje većina djece zbog roditeljskih obaveza kreće s navršenih godinu dana. Jul za to ima objašnjenje.
- Vrtići su u većini slučajeva napravljeni tako da u njima nema prostora pa se djeca počinju ponašati kao kokoši stisnute u kokošinjcu., kaže Jesper Jul i dodaje kako bi prema njegovom iskustvo bilo idealno da djeca prve tri godine ne idu u vrtić već da ih čuvaju u idealnoj verziji roditelji ili bliske osobe.
Za onu djecu koja ipak nemaju izbora te krenu u vrtić, Jul savjetuje da im se dopustiti da se više svađaju.
- Provjeren sistem iz Skandinavije je uvođenje pravila u vrtiće da dijete koje se ne želi više svađati samo podigne ruku i zaustavi drugo dijete. To se pokazalo jako uspješnim jer je vaspitačima omugućeno da otkriju kod koje djece bi agresija mogla biti problem - kod one koja ne prestaju nakon upozorenja drugog djeteta.
Što se tiče roditeljskih pogreški Jul izdvaja dva ekstrema - roditelje koji djecu drže u redu nasiljem i one koji ih toliko hvale bez obzira na to šta rade.
Večernji list
Međutim, koliko je uopšte istine u toj teoriji preispitao je danski porodični terapeut Jesper Jul. Jul ne samo da preispituje suzbijanje agresije, već takvo vaspitanje smatra izuzetno štetnim.
- Glavna je pretpostavka da ako ne želimo rat, ne želimo nasilje, a samim tim ne želimo ni agresiju, ali agresija djeteta od dvije, tri ili pet godina, nema nikakve veze s agresijom na primjer navijačkih grupa, objašnjava Jul autor brojnih knjiga o djeci i vaspitanju, te dodaje kako se sputavanjem djece da izbace frustracije iz sebe dobiva to da su sve više, posebno dječaci u dobi od tri do 6 godina, marginalizovani, a čak i to da ih se ne smatra normalnim, pa i to da im predstoji neki oblik terapije. Naravno, zato ne čudi da su i istraživanja pokazala kako se djeca, posebno dječaci ne osjećaju dobro u vrtićima.
- Ono čega se svi žele riješiti je destruktivno nasilje, ali ono nema smisla ako je riječ o malom djetetu, jer je kod djece od 3-6 godina ta agresivnost odraz frustracije. U toj dobi razmišljaju brže no što mogu govoriti pa postaju frustrirani i ne znaju kako drugačije da to izraze., pojašnjava Jesper Jul upozorivši kako u slučaju da od toga roditelji ili vaspitačice u vrtiću rade problem dijete postaje još isfrustriranije. Idealna reakcija u tom slučaju, kako savjetuje ovaj porodični terapeut, je reći djetetu da to ne radi, ali ne kriviti ga zbog toga, već mu objasniti kako mama/tata/vaspitačica ne vole kada ih se grize/udara te da im pokuša reći u čemu je zapravo problem.
Često ovakvo agresivno ponašanje kulminira upravo u vrtićima gdje većina djece zbog roditeljskih obaveza kreće s navršenih godinu dana. Jul za to ima objašnjenje.
- Vrtići su u većini slučajeva napravljeni tako da u njima nema prostora pa se djeca počinju ponašati kao kokoši stisnute u kokošinjcu., kaže Jesper Jul i dodaje kako bi prema njegovom iskustvo bilo idealno da djeca prve tri godine ne idu u vrtić već da ih čuvaju u idealnoj verziji roditelji ili bliske osobe.
Za onu djecu koja ipak nemaju izbora te krenu u vrtić, Jul savjetuje da im se dopustiti da se više svađaju.
- Provjeren sistem iz Skandinavije je uvođenje pravila u vrtiće da dijete koje se ne želi više svađati samo podigne ruku i zaustavi drugo dijete. To se pokazalo jako uspješnim jer je vaspitačima omugućeno da otkriju kod koje djece bi agresija mogla biti problem - kod one koja ne prestaju nakon upozorenja drugog djeteta.
Što se tiče roditeljskih pogreški Jul izdvaja dva ekstrema - roditelje koji djecu drže u redu nasiljem i one koji ih toliko hvale bez obzira na to šta rade.
Večernji list