Bakin sok od višnje, sendviči sa paprikom za užinu, njeni maniri, radoznalost, tvrdoglavost i neočekivano dovođenje nepoznatih ljudi u stan da nešto pojedu, ako bi ona zaključila da nisu siti ili im treba predah od teškog života. Šetnje sa dedom po Kalemegdanu, kriške jabuke bez kore na tanjiriću, knjiga u njegovom krilu, vježbe koje je radio svako jutro, a što danas radim i ja. Toga se sjećam. Naši seniori su zauvijek dio nas, svi ih imamo u sebi. Život nije bio isti dok smo ih imali i nije moguće da ne volimo stare. Moguće je da je teško prihvatiti sve što život donosi i da nas oni podsjećaju na to što nas neminovno čeka. Da li smo zbog toga često netrpeljivi, nestrpljivi, arogantni prema starima?
 
Živimo u vremenu u kojem je sve što spada pod starost ili starenje postalo neprihvatljivo, gotovo sramota, kao da treba nekom da se izvinimo za godine koje imamo, za svoje bore, podočnjake, opuštenu kožu... Izborite se sa starenjem - poručuju nam sajtovi koji nude antiejdž tretmane, uz opis da se oni bave problemom starenja. Zašto bi se starenje uopšte svrstavalo u problem? Protiv čega tačno treba da se borim? Uz to se nudi niz tretmana, među kojima npr. i vampirski tretman – okej, bar mu je naziv vjeran, jer čini mi se da će ovaj trend bukvalno isisati svaku ljudskost iz nas! Starenje je privilegija, problem je ne dočekati starost.
 
Svi smo skloni ejdžizmu - diskriminaciji (ono što radimo), sterotipima (ono što mislimo) i predrasudama (ono što osjećamo) prema sebi ili prema drugima zasnovanim na starosti. Svaka diskriminacija je bazirana na percepciji različitosti ,,nas’’ od ,,drugih’’. Samo što je ,,onaj drugi’’ baš isto što i ,,ja’’ u ovom slučaju. Svi ćemo biti stari i svi smo nekada bili mladi.
 
I dok se starosna granica za odlazak u penziju pomjera na jednu stranu, kriterijum za starost, čini mi se, ide u suprotnom smjeru. Kako onda dobaciti do penzije? Mlađe osobe u svojoj percepciji pomjeraju granicu starosti ka 50-im, a kad nas oni otpišu, ne znam ima li nam spasa. Čim nismo do sad postali digitalni nomadi, programeri, blogeri, gejmeri, influenseri i sl. biće da smo odavno prevaziđeni.
 
Ejdžizam se, istina, javlja i prema ljudima koji su mladi, kada je to npr. jedini razlog zbog kog ne dobijaju više odgovornosti ili unapređenje na poslu, ili im se zbog toga osporava učešće u donošenju nekih odluka i sl. Trenutak u kojem živimo, čini mi se, dodaje tas na vagi u korist diskriminacije starijih, čemu u velikoj meri doprinosi i digitalna ekspanzija. Kako se neka kultura odnosi prema starenju, starima i starosti je važno, budući da ejdžizam značajno utiče na samo iskustvo starenja.
 
Iskustvo starenja nije isto u različitim kulturama. Ovaj indeks rangira zemlje na osnovu četiri kriterijuma, za koje stariji ljudi kažu da su neophodni kako bi mogli samostalno da funkcionišu a to su: sigurnost prihoda, zdravstveni status, sposobnost i podrška okruženja.
 
Najpoželjnije zemlje za starenje su  Švajcarska, koja se našla na samom vrhu, nakon čega slijedi Norveška (2), dok je Avganistan (96) ostao na dnu. Srbija je bila na 66. mjestu ove liste.
 
Možda treba da razmislimo i o činjenici da u Srbiji samo 15 posto populacije kaže da ih proces starenja raduje, dok globalno ovako odgovara, čak, 57 posto stanovništva. Kako je moguć ovakav rezultat. Možda se negdje ovo doba povezuje sa odmorom, slobodom, putovanjima, ali kod nas bi prva asocijacija bila vjerovatno nemoć, nedovoljno novca, bolest...
 
Paradoks ove diskriminacije je u tome što je ona u suštini otpor prema sebi, svojoj prirodi i neminovnosti koja će sačekati svakog od nas.  Upravo u tom smislu ona je moćna, jer negativna društvena uvjerenja o starenju koja dolaze spolja, bivaju internalizovana i počinju da utiču na našu sliku o sebi, pa nije rijetkost da postajemo sami svoji cenzori, jer nešto ,,ne priliči’’ našim godinama, iako bi nam možda uljepšalo dan ili ispunilo život.
 
Bilo bi još bolje kada društvo ne bi dodavalo teret na uzbrdici i kada bi svi malo oladili sa stavovima tipa:,,Kuda su pošli svi ovi matorci?’’, kad je gužva u prevozu. Imajte na umu činjenicu da je samo 15 odsto starijih od 55 godina u nekoj mjeri zadovoljno svojom finansijskom situacijom u Srbiji, ali da 64 odsto njih podržava finansijski djecu i unuke. Imajte na umu i činjenicu da svjetska populacija stari, zbog produžetka životnog vijeka i manjeg nataliteta, tako da je tržište za antiejdžing sve unosnije.
 
Dobro, priznajem – antiejdž stvarno dobro zazvuči, mami i mene i dobro se prodaje! Samo što taj biznis ne odrađuje posao za nas, već samo za one koji od toga pokupe kajmak.