UBIJENE ŽENE: ISTORIJA ZLOČINA ,,IZ ČASTI'' :: Semberija INFO ::

 

UBIJENE ŽENE: ISTORIJA ZLOČINA ,,IZ ČASTI''


Ova ilustracija prikazuje kralja Henryja VIII kako stoji sa članovima svoga suda. Slijeva nadesno stoje kraljica Anne Boleyn, Henry VIII, kraljica Jane Seymour, kraljica Catharine Parr, princeza Elizabeth, Edward VI, i kraljica Mary Tudor. Ilustrovao i obojio Albert Kretschmer (1825-1891), a objavljena je u kolekciji svjetskih kostima iz 1882. (Getty Images)

Nasilje nad ženama zabilježeno je širom istorije. Većina drevnih civilizacija – među njima asirska, rimska i sumerska – imala je zakonike koji su osuđivali “žene preljubnice i njihove partnere”, dok su dozvoljavali muškarcima da javno imaju ljubavnice uz malu ili nikavu kaznu.
Dio Hamurabijevog zakonika, napisan 1780. g.p.n.e. u Mezopotamiji (drevni Irak). Zakonik određuje da žene koje budu proglašene krivim za preljubu budu svezane i bačene u rijeku da se utope.

Pokojna dr. Vivian Foks, američka univerzitetska profesorica koja je specijalizirala u oblasti porodične i ženske istorije, zastupala je stav da su judeo-hršćanske vjerske ideje, grčka filozofija i običajno pravo svi uticali na način na koji moderno zapadnjačko društvo vidi i tretira žene.

“Sve tri tradicije su pretpostavile patrijarhat kao prirodan – to jeste mušku dominaciju koja dolazi od stava da su muškarci superiorniji”, napisala je ona u Žurnalu međunarodnih ženskih studija. “Kao dio kulture koju su nastavljale ove ideologije, nasilje prema ženama je posmatrano kao prirodni izraz muške dominacije.”
“Naređeno od strane bogova, podržano od strane sveštenika, implementirano od strane zakona, pa su i žene prihvatile i psihološki internalizirale pokoravanje kao nužno. Nasilje prema ženama u svim oblicima cvjetalo je i i dalje cvjeta u takvom okruženju.”

Istoričar Goldštajn, koji je proučavao ubistva iz časti u Rimskom carstvu, objašnjava kako je u korijenu takvih ubistava – i samom konceptu “časti” – želja muškaraca da budu sigurni da su djeca koju su im supruge rodile njihova. Stavljanjem odgovornosti za ovu “čast” na pleća žena, te su žene lakše mogle biti kontrolisane i stoga su muškarci mogli biti sigurniji u svoje potomstvo. U suštini, najjednostavniji način da se osigura da muškarci imaju potomke iz svoje loze išao je kroz potiskivanje i kontrolu seksualnosti njihovih partnerki.

Očevi su imali kontrolu nad životom i smrću svojih kćerki. Kada se žena uda, očev autoritet se prenosi na muža. Ženska preljuba smatrana je krivičnim djelom po rimskom zakonu – kažnjiva smrću – i država je krivično gonila članove porodice i druge zato što nisu preduzeli mjere protiv preljubnice tako što su im konfiskovali imovinu.
Rimljani nisu prvi obuhvatili koncept “časti” – koju nose žene – zakonom. Hamurabijev zakonik, koji je napisan 1780 p.n.e i kojeg je zakonom učinio babilonski kralj Hamurabi, koji je vladao Mesopotamijom (današnjim Irakom) od 1792. do 1750. p.n.e, također je bio strog kada je u pitanju kažnjavanje preljubnica. Njihova kazna je bila da ih zavežu i bace u rijeku da se utope. Nije bilo predviđenih kazni za muške preljubnike u ovom zakoniku.
Manuov zakonik drevne Indije napisan je oko 200 p.n.e Tamo je pisalo: “Iako lišen vrlina ili ako traži zadovoljstvo na drugim mjestima, ili lišen dobrih osobina, svejedno vjerna supruga mora stalno obožavati muža kao boga.” S druge strane: “Ako supruga, ponosna na veličinu izuzetnosti svojih rođaka ili [svoju izuzetnost], prekrši dužnosti koju duguje svom gospodaru, kralj će odrediti da je prožderu psi na mjestu koje mnogi posjećuju.”
U prvom vijrku nove ere, čednost, djevičanstvo i “dobro ponašanje” žena veoma su cijenjeni širom Evrope.
“Bilo je uobičajeno širom Evrope da muškarci ubijaju svoje supruge zbog sumnje na nevjerstvo i da ubijaju kćerke jer su pobjegle i udale se. Takođe je bilo uobičajeno da braća ubijaju svoje sestre zato što su odbile da se udaju za muškarca koji je porodica odabrala za njih”, piše Barkhard.
Situacija je ostala ista u Evropi tokom Srednjeg vijeka.

Godine 1536, Ana Bolen, druga žena kralja Henrija VIII i engleska kraljica 1530-ih, pogubljena je po optužbama koje uključuju preljub, čarobnjaštvo i zavjeru protiv kralja. Široko je prihvaćeno uvjerenje od strane istoričara danas da je Ana zapravo bila kriva što nije rodila muškog naslednika ( rodila je jednu kćerku) i što je imala snažnu ličnost. Stoga su optužbe protiv nje vjerovatno smislili kralj ili njegovi pomagači kao način da se riješe problematične žene i naprave mjesta za pokorniju suprugu – Džejn Sejmur, koja je bila jedna od Aninih dvorjanki, a koja bi mogla roditi sina.

Pokojna egipatska aktivistkinja i feministkinja Naval el-Sadavi isticala je u većini svojih istraživanja da je ubijanje i spaljivanje žena zbog preljube na Zapadu bila uobičajena praksa takođe i u 14. vijeku.
Tokom mračnog doba, “mudre i pametne žene” su smatrane čarobnicama od strane Crkve u Evropi i ubijane su, spaljivane ili zaključavane u bolnicama za “mentalno oboljele”, objasnila je Sadavi. Stvarni razlog za ove gnusne postupke, tvrdila je ona, je taj što su muški sveštenici bili uplašeni da bi mogli izgubiti vlast. Žene su znanjem o biljkama i drugim metodama liječenja bolesnih nudile alternativu za svešteničko korištenje “svete vodice i Božijih moći”.

Bilo je i drugih razloga zbog kojih su ženu u Evropi mogli ubiti rođaci. Godine 1546. u Španiji su Izabelu Mora, 25-godišnju kćerku barona Favalea, ubila braća. Razlog: razmijenila je poeziju sa španskim plemićem Don Diegom Sandovalom de Kastrom, guvernerom Kosence. Izabelu su već bili zaključali u porodični zamak jer je njena ljubav prema poeziji smatrana nepriličnom za ženu.

U Evropi su kazneni zakonici koji su kažnjavali žene za preljubu, ali su je praštali muškarcima, vrijedili vijekovima. U Francuskoj su u ranim 1800-im, četverica sudija izradila nacrt Napoelonovog zakonika, koji je stavljao žene pod pokroviteljstvo muškaraca.

Prema Napoleonovom zakoniku, supruge su se morale pokoravati muževima, dok su muževi mogli da ih pošalju u samicu zbog preljube i da se od njih razvedu – ali ne i obratno. Ako bi muškarac uhvatio svoju suprugu u preljubi i ubio je, zakon mu je to opraštao.

Prikaz žena kao zlih i nemoralnih odražavao se i u svijetu umjetnosti. U svojoj knjizi Drugi pol, francuska filozofkinja, romansijerka i esejisticaa Simon de Bovoar tvrdila je da je popularna evropska kultura u 1880-im često predstavljala žene kao grešnice. De Bovoar je zastupala stav da su predstave i opere zasnovane na ovoj temi često davale zajednicama pravo da kazne zle žene budući da je njihovo “nedolično ponašanje uvredljivo za cijelu zajednicu”.

Primičući se našem vremenu, 1996, jordanska naučnica i feministkinja Lama Abu Odeh bavila se temom tzv. ubistva “iz časti”. Posebno se pozabavila pitanjem djevičanstva, rekavši: “Himen je postao socio-fizički znak koji garantuje djevičanstvo i daje ženi pečat ugleda i vrline”.

Abu Odeh, koja je ispitala nekoliko sudskih presuda o zločinima “iz časti” u Jordanu, istakla je da žena može pretrpjeti nasilje ako je se opazi da razgovara s muškarcem iza ograde ili ako je opaze da izlazi iz muškarčevog automobila i da se u oba slučaja “žena posmatra kao ona koja je ugrozila ne svoj vaginalni himen, već i svoj fizički i socijalni. Kretala se tijelom i u prostoru u kojem ne bi trebala biti”.

,,Čast'' kao magična riječ
Godine 2002, bivša UN-ova specijalna izvjestiteljica za borbu protiv nasilja nad ženama Radika Komarasvami opisala je termin “čast” kao “magičnu riječ koja se može iskoristiti da prekrije najgnusnije zločine”.
Mnogo kasnije je UN-ova Kancelarija za borbu protiv droga i kriminala sprovela globalnu studiju o ubistvima koja su bila povezana s rodom, za žene i djevojke za 2017. godinu.
Ovaj izvještaj je ukazao na činjenicu da je ukupno 87.000 žena namjerno ubijeno te godine, uključujući 50.000 žena koje su ubili partneri ili članovi porodice, što znači da 137 žena širom svijeta ubije član porodice svaki dan.
Cifre iz UN-ovog Fonda za populaciju iz 2000. pokazuju da se više od 5000 žena ubije godišnje zbog razloga povezanih sa “čašću porodice”, iako stručnjaci procjenjuju da je ta brojka mnogo veća bila čak i tada.