Kako stvari danas stoje, distopije su ostvarene, a među njima prva je ona orvelovska. U ponovnom izdanju filozofsko-esejističke studije „Kamijevo carstvo” Milke Lučić, dugogodišnje urednice i novinarke „Politikine” rubrike „Kultura” i dodatka „Kultura, umjetnost, nauka”, u izdanju čačanskog „Gradca”, riječ je upravo o tome da se ostvaruje ono što je Kami napisao na početku svog „Mita o Sizifu”, da je jedini ozbiljan filozofski problem – samoubistvo. Današnji čovjek biće je destrukcije, samoubilački orijentisan, hladni, mehanički um, koji gladan profita uništava sve živo oko sebe. Tako je Kamijevo pitanje o odluci nad sopstvenim životom preraslo u problem samoubilačkog motiva čitavog čovječanstva.

Zbog toga Milka Lučić u uvodu ovom izdanju, poslije početne sumnje u to da li današnji čitaoci mogu da dopru do Kamija iz udobnosti nekog kafića, ipak uviđa neospornu aktuelnost njegovog djela, posebno analizirajući njegovo ključno djelo iz 1951. godine „Pobunjeni čovjek”.

Ona ukazuje na to da ako se pažljivo čita, ova knjiga predstavlja jednu od mogućih analiza Sartrovog ponašanja, a da je u svojoj biti to kritika modela revolucija, od Francuske do Ruske.

„Revolucije su kao hidra, imaju hiljade pipaka i kad jednom uspiju u rušenju Boga i ubistvu kralja, drugi put uspijevaju u ustoličenju novog Boga i novog vladara. Kad su vlast i moć u pitanju, sve je dozvoljeno (to bar dobro znamo iz starog Rima). Ali niko kao Kami u svom djelu ’Pobunjeni čovek’ nije tako minuciozno, intuitivno i filozofski kreativno analizirao te dvije čovjekove kobi koje ga od postanka uništavaju ‒ vlast i moć. Kad se njima doda treći član (revolucija po svaku cijenu, pa makar nijedan čovjek ne preživio), dobija se najpogubnija jednačina, nešto kao svetovno Trojstvo zla i besmisla”, zapazila je Milka Lučić, napominjući i to da iako je pomenuto Kamijevo djelo pisano u vrijeme ideoloških sukoba Istoka i Zapada, njegove poruke su danas još življe nego što su bile tada.
 
Stavove ovog francuskog filozofa autorka analizira i kroz njegovu čuvenu polemiku sa Sartrom, (pored svega, Kami je odbijao da bude svrstan među egzistencijaliste). Iskustvo i život pokazali su ko je idejni pobjednik, kada su sovjetski tenkovi ušli u Mađarsku 1956. godine, a Sartr napisao, kako Milka Lučić kaže, jedan od „pokajničkih tekstova” – „Staljinova avet”. Nobelova nagrada za književnost zatim je dodjeljena Kamiju 1957. godine, a Sartr je potom svoju odbio da primi. Ipak, otpor nacizmu i okupaciji prethodno je ujedinio pisce i mislioce Sartrove i Kamijeve generacije, koliko god da su različita bila njihova idejna opredjeljenja, oni su bili homogeni na kolektivnom planu...

„Šta smo mi u praznom svijetu koji čas postoji, čas ne postoji ‒ da li smo ono veliko Sartrovo ’Ništa’ iz njegovog glavnog filozofskog djela ’Biće i ništa’, ili što bi bila kosmička sreća, slijedimo neka Kamijeva saznanja i tražimo način da mirno, bez velikih riječi i ubijanja, dakle bez revolucija, stvaramo novi svijet po našoj mjeri, pa makar kao Sizif stalno gurali kamen uz brdo, koji se odmah skotrlja u nizinu, ali mi nastavljamo isti, na prvi pogled besmisleni, posao iznova”, retoričko je pitanje autorke.

Problem i osjećanje apsurda, Kami je tematizovao u svojim književnim djelima „Stranac”, „Kaligula” i „Nesporazum”, dok ga u „Kugi” njegov glavni junak pronosi kao jednu herojsku i sizifovsku životnu borbu. Dok se Sartr društvenim angažmanom i približavanjem filozofiji marksizma sve više udaljavao od filozofije egzistencijalizma, Kami je „Pobunjenim čovjekom” na neki način odgovorio Sartrovom političkom angažmanu. Pobuna o kojoj je Kami govorio nije revolucionarno razaranje već stalna težnja ka promjeni, bez ideološkog nasilja i terora.

Po Kamijevoj misli, za čovjeka nema izlaza ni u metafizičkoj pobuni protiv Boga, koja je u stvari jalov ustanak na sebe samog, do konačne usamljenosti i nihilizma. Nema, međutim, rješenja, ni u istorijskoj, revolucionarnoj, pobuni, jer je logika nihilizma jednog Ivana Karamazova pripremila današnje revolucije i velike inkvizitore, kojima je „sve dopušteno”, pa i ubijanje. Ovaj Kamijev stav, po mišljenju Milke Lučić nije opametio čovječanstvo, jer njegovo prirodno stanje je rat, pa autorka zapaža:

„Jer ako se pobunjeni čovjek iscrpljuje, shvatajući svu jalovost i bezrazložnost tog iscrpljivanja, on se buni ne samo protiv svoje onostrane sudbine već i protiv apsurdne ovostrane sudbine. Apsurdni čovjek se i dalje iscrpljuje u sadašnjosti, ali hoće da Sizifov beskorisni posao postane Prometejeva pomoć čovjeku. Kamijeva pobuna je prevashodno umjetnička pobuna koja zahtijeva, ali koja ništa radikalno ne mijenja.”

Kamija treba iznova iščitavati zbog toga što nas podsjeća na to da je čovjekova istorija jedan samoubilaki pohod na sebe samog i sopstvenu tvorevinu, dok ideologija uništava stvaralački zanos umjetnika, Sizifa, koji uvijek iznova započinje svoj kreativni posao. Umjetnik ponovo i ponovo stvara svijet, a kao takav biće uvijek sumnjiv jednom revolucionaru, njihovo pomirenje je moguće ako se stalno vraćaju izvorima pobune.

(Politika)