MONOGRAFIJA O IGORU VUKU TORBICI: U SLAVU ŽIVOTA UMJETNIKA IZUZETNE POZORIŠNE POETIKE :: Semberija INFO ::

 

MONOGRAFIJA O IGORU VUKU TORBICI: U SLAVU ŽIVOTA UMJETNIKA IZUZETNE POZORIŠNE POETIKE


Postoji ona čuvena lista 505 pridjeva koju je Harvard radio, na kojoj vidimo promjene u kategorijama kako su ljudi ocjenjivali njihovu važnost. Pohlepa je, recimo, prije desetak godina bila na nekom 300. mjestu, a danas je na 20, i to kao nešto poželjno. Iskrenost je bila među prvih deset, danas je iza 100. mjesta, riječi su reditelja Igora Vuka Torbice (1987‒2020), koje se mogu pročitati u upravo objavljenoj monografiji posvećenoj ovom prerano preminulom reditelju: „Glas vrline – Igor Vuk Torbica”, čijom promocijom je otvoren Trg pjesnika ovogodišnjeg 35. „Grada teatra” u Budvi, koji je i objavio. Djelo će tokom jeseni biti predstavljeno i u novosadskom Srpskom narodnom pozorištu.

Direktan povod za ovaj izdavački poduhvat, kako podvlači Svetlana Ivanović, urednica izdanja, jeste tragičan, bolan i zbunjujući, ali je on napravljen u slavu života i rada umjetnika izuzetne pozorišne poetike i predstavlja svojevrsno svjedočanstvo jednog vremena. Malo je pozorišnih vizionara koji su snagom talenta i znanja, inteligencije, posvećenog i poštenog rada tako suštinski, a opet jednostavno, otkrivali i trasirali nove pravce pozorišnih poetika. Jedan od takvih, možda i jedini u bliskoj prošlosti, bio je reditelj Igor Vuk Torbica.

 Kada je, ne tako davno, kako navodi autorka monografije„Glas vrline – Igor Vuk Torbica”, festival „Grad teatar” otvoren Igorovom predstavom „Razbijeni krčag”, mnogobrojna publika istančanog pozorišnog ukusa već tada je znala da prisustvuje vanrednom estetskom činu. Njegove predstave su nas podsjetile da pozorište prije svega treba da bude umjetnost i kreacija igre, ali i putokaz da se, kako jedan autor navodi, kroz pozorište osjetimo intimnije angažovani životom.

Saradnja Igora Vuka Torbice i „Grada teatra” iz Budve rezultirala je predstavom „Krvave svadbe” (rađenom u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada), suptilne, gotovo pa lirske poetike, kojom nije dominirao samo Lorkin zanosni poetski glas već i Torbičina raskošna rediteljska imaginacija.
Monografija donosi brojne intervjue, prikaze, kritičke osvrte, fotografije... Djelo obiluje i osvrtima stručne javnosti, koji su u njegovom slučaju po pravilu odjekivali priznanjima i rezultirali nagradama.

Neki zajednički pozorišni planovi sa Igorom Vukom Torbicom, sa žaljenjem konstatuje Svetlana Ivanović, međutim, ostaće neostvareni. Nedostajaće i sve ono što je imao u vidu da svojim čitanjem pretoči u osobeni jezik pozorišne igre i na drugim scenama. I da još jednom ujedini pozorišne djelatnike u svojoj jedinstvenoj umjetničkoj viziji.

Igor Vuk Torbica rođen je 1987. godine u Drvaru, djetinjstvo je proveo u Rovinju, da bi sa predstavom „Bog masakra” diplomirao režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Alise Stojanović. Preminuo je u Rovinju 2020. godine. Za nepunih osam godina samostalnog rediteljskog rada na scenama profesionalnih pozorišta režirao je ukupno 15 predstava, za koje je dobio brojne nagrade. Nušićevog „Pokojnika” Igor Vuk Torbica režirao je na trećoj godini studija na sceni JDP-a, sledi Molijerov „Don Žuan” (Narodno pozorište „Toša Jovanović”, Zrenjanin), zatim Fon Klajstov „Razbijeni krčag” (JDP), pa Tolerov „Hinkeman” (ZKM). Nušićevu „Ožalošćenu porodicu” radi u Sloveniji, a Fon Horvatove „Priče iz Bečke šume” u Zagrebu. Još jednom režira u Beogradu, Tolstojevo „Carstvo mraka” (Narodno pozorište Beograd), slijede režije Molijerovog „Mizantropa” (HNK Rijeka), Šekspirovog „Tita Andronika” (ZKM).

Ne bi valjalo ne pomenuti i nagrađivanog „Tartifa”, autorski projekat po motivima istoimene Molijerove drame ( SNP Novi Sad i NP Sombor). Anegdotu vezanu za ovu predstavu upravo na budvanskom Trgu pjesnika ispričala je glumica Hana Selimović, Igorova životna saputnica:

– Pored svih magičnih stvari, Igor je bio i izuzetno zabavna osoba. Nije volio mistifikaciju bilo koje vrste. Moja mama živi u Beogradu u zgradi koja povremeno ima kućni savjet. I Igor je, jednom prilikom, na žalost ili na sreću, prisustvovao jednom od tih sastanaka i bio je do te mjere šokiran da tako mala zajednica ljudi ne može da uradi nešto za sopstveno opšte dobro. I tako je nastao „Tartif”. Krenuli smo u rad na toj predstavi, počeli smo improvizacije iz nekih komšijskih razgovora upravo zbog činjenice da ta nekolicina ljudi ne može da dođe do zajedničkog imenitelja koji bi svima nama učinio da nam bude bolje. U tome leži, na neki način, njegovo čuđenje nad svijetom, i u isto vrijeme njegovo duboko razumijevanje svijeta i ljudi.