Srđan V. Tešin: Stojim na ramenima džinova iz Mokrina :: Semberija INFO ::

 

Srđan V. Tešin: Stojim na ramenima džinova iz Mokrina


Nova knjiga Srđana V. Tešina „Mokrinske hronike” svojim jedinstvenim stilom i pripovjedanjem u prvom licu vraća nas nekoliko decenija unazad. Ujedno, uspostavlja vezu i sa njegovim drugim knjigama, čiji je toponim Mokrin.

Pripovjedač, koji iskreno otkriva smiješne i bolne detalje svog odrastanja, donekle podsjeća na junaka serije „Grlom u jagode”. Sve do trenutka u kojem i sam doživljava prizvuke nasilja nastalog u regionu bivše Jugoslavije. On bilježi sjećanja na baka Vidine kulinarske specijalitete, praćene njenim strašnim pričama, na dedu Georgija, kafanskog čovjeka, koji je proputovao svijetom, a sa ruskim oslobodiocima pio danima u Mokrinu. Tu su i mirisi prvih knjiga, likovi majke i oca, stariji brat, zaštitnik, sa ostalim mangupčićima iz kraja, prve svirke, prvi poljupci i pijanstva, situacije kao iz vica, pa osobenjaci i umjetnici koji su ostavili trag. Kada ljudi u svakodnevnim razgovorima otkrivaju ovakve pojedinosti iz svojih i tuđih života, obično pomislimo ‒ nestvarno, živopisno, kao u romanu, kao na filmu...

Na početku „Mokrinskih hronika” stoji citat Ticijana Skarpe o tome da samo pisac iskazuje život kakav jeste, drugi se na to ne usuđuju. Da li ste i ovoga puta, pišući prozu o poznatom mjestu i ljudima, stvari vidjeli izoštrenije nego u svakodnevnom posmatranju uspomena?
- I „Mokrinske hronike”, kao i „Moje”, ali i „Kroz pustinju i prašinu”, mogu se povezati s mojom autobiografijom, najprije zbog toga što je radnja u ovim knjigama hibridnog žanra smještena u stvarno mjesto, moj rodni Mokrin, ali i zbog toga što predstavljaju evokaciju „duhova prošlosti” iz mog djetinjstva, dječaštva i mladosti. Međutim, pripovjedajući o danima provedenim na selu, nisam se oslanjao isključivo na lakoprovjerive i dokumentovane uspomene već sam u velikoj mjeri pribjegavao fikcionalizaciji sjećanja, kako bih dobio poetički i estetski što uvjerljiviji književni tekst. Otuda su moje ispripovedane uspomene mješavina onoga što sam najbezočnije izmislio i onoga što sam vidio svojim očima i iskusio na svojoj koži. Ovakav književni postupak je „memoarska fikcija” i za njim su posezali mnogi pisci, poput Sema Šeparda, Sesara Antonija Moline, Mirka Kovača i drugih. Taj pseudoalhemičarski književni postupak, koji briše granicu između stvarnog i fiktivnog, dozvoljavao mi je da po svojoj volji podešavam sočiva kroz koja sam posmatrao varljive uspomene. Neki ljudi i događaji su ostali neizmijenjeni, a neki su postajali manji ili veći nego što zapravo jesu u stvarnosti.

Da li je ovo i jedna generacijska pripovijest o ljudima rođenim sedamdesetih godina? Kako se nostalgični tonovi gube približavanjem zlokobnih devedesetih?
- Generacija kojoj pripadam može se s pravom okarakterisati kao „izgubljena”. Najbolje godine smo proveli na frontovima, u egzistencijalnom beznađu, u društveno-političkom haosu ili u emigraciji. Mnogi iz moje generacije, ako nisu prerano umrli, ostali su u limbu psiholoških trauma, moralne erozije i siromaštva. Uglješa Šajtinac, moj generacijski drug, o tome je pisao u drami „Hadersfild”. I „Mokrinske hronike” govore o posledicama izbora pred kojim se našla moja generacija: ostati, otići ili poludjeti poput Buridanovog magarca, koji nije mogao da se odluči ni za jedan izbor. Međutim, u mojim prozama se nadolazeća mračna vremena samo naslućuju i ne vide se u izmaglici lažnih obećanja koja su neštedimice prosipana u poznom socijalizmu.

Može li se reći da nije bilo Mokrina ovakvog kakvim ga opisujete, i svih tih živopisnih likova, ne bi bilo ni Vas kao današnjeg pripovjedača, autora „Kuvarovih kletvi i drugih gadosti”, kao i već pomenutih djela?
- Jednostavno rečeno: stojim na ramenima džinova iz Mokrina. Književnosti sam se učio od Miroslava Antića, Raše Popova i Đure Đukanova, novinarstvu od „Politikinog” barda Bogdana Taneta Ibrajtera, a vizuelnim umjetnostima od Imrea Saboa, koji me je inspirisao da glavni lik iz „Kuvarovih kletvi i drugih gadosti” osmislim upravo na osnovu njegove briljantne fotografske biografije. Čak su i mlađi pisci poput Miće Vujičića značajno uticali na moje stvaralaštvo. Mokrin je veoma inspirativno mjesto, bogato istorijskim ličnostima i anegdotalnim poluistinama. Mnogima je poznata činjenica da je Mokrinčanin Pavle Riđički u Luksoru kupio staroegipatsku mumiju koju je zatim poklonio Narodnom muzeju u Beogradu. Dakle, egiptologija je nezamisliva bez konotativnog povezivanja s Mokrinom. Ima onih koji su sasvim ozbiljno tvrdili da se grob Atile Hunskog nalazi u ataru Mokrina i da je mokrinsku ćupriju „Devet grla” na rječici Zlatici sazidao lično Mehmed-paša Sokolović. U šali volim da kažem da je Garsija Markes imao svoj izmišljeni Makondo, a da ja imam svoj fantastično-stvarni Mokrin.

Koliko Vam je kao piscu značilo muziciranje u malom bendu i kakve avanture ste tako doživjeli?
- U književost sam prvo ušao kao tekstopisac rok pjesama. Kasnije sam otkrio poeziju koju nije nužno pjevati. Muzika nas je činila jednakim sa vršnjacima iz velikih gradova. Osjećali smo se dijelom tadašnjeg umjetničkog pokreta koji je preferirao originalnost, a ne virtuoznost. Muzika nam je dozvoljavala da budemo subverzivni i buntovni, što nas je ponekad vodilo u sukobe s partijskim aparatčicima. Vremenom, muzika je od životnog stava prerasla u egzicstencijalnu nužnost, te smo završili svirajući po restoranima i bircuzima. Otkriću tek toliko da smo pravu avanturu doživjeli kada smo u kikindskom hotelu „Narvik” svirali Azemu Vlasiju, Vasilu Turpukovskom i drugim funkcionerima iz perioda SFRJ, ili kada smo, recimo, svirali na uvce Drašku Ređepu i Abdulahu Sidranu u đačkoj menzi osnovne škole u Mokrinu. Mnoge stranice u „Mokrinskim hronikama” sam posvetio crticama iz svog kratkog života kafanskog svirca. Možda to moja podsvijest želi da mi kaže da sam prerano „poljubio i ostavio” tamburu? S obzirom na to da sam već osam godina nezaposleni pisac, danas bi mi taj napušteni zanat dobro došao.

Posmatrate li i dalje objektivne promjene manje sredine, u kom pravcu se mijenjaju ta naizgled idilična mjesta u kojima su pisci oduvijek vidjeli žabokrečinu ispod uštirkanih čaršafa?
- Banat je, kako je to Crnjanski govorio, „trezor morbidnosti” i mnoge se gadosti kriju ispod uštirkanih čaršafa. Odavno ne živim u Mokrinu. Seosku idilu sam kriznih devedesetih zamijenio beogradskim „splinom”, da bih danas živio u, u svakom smislu osiromašenoj Kikindi kojom nemilosrdno haraju „bijela kuga” i „bježanje trbuhom za kruhom”. S obzirom na to da Kikinda više nije značajni industrijski centar, to se direktno odslikava i na život na selu odakle je dolazio gro radne snage potrebne fabrikama i kombinatima. Zbog toga nije potrebno biti pisac i otkrivati žabokrečinu, jer nas je ona sve doslovno preplavila. Ali bilo je u istoriji ovih krajeva i većih kriza i značajnijih migracija, pa smo preživjeli. Proći će i ova neidilična vremena.

Kako danas tu odrastaju mlade generacije, Vaša djeca, na primer?

- Možda grešim, ali primjećujem da, iako im stvarnost ne ide naruku, iako im je sužen prostor za ostvarivanje punog potencijala, današnje generacije su u najvećoj meri utilitarističke. Čini mi se da je „korisnost” ono što ih motiviše, a ne nekakvi apstraktni ideali. Odrastanje u vremenima hibridnog morala, lažnih uzora i vještački nametnutih ideologija mora imati svoju cijenu. Strah me je od toga što ni svoju djecu ne mogu uvijek da zaštitim od pošasti koje, recimo, vrebaju sa televizijskih ekrana ili društvenih mreža. Kao roditelj veoma sam zabrinut, jer će kad-tad doći na naplatu to što kao društvo nismo na vrijeme zaustavili negativne trendove koji razaraju naša sela i gradove. Napravite ekskurziju opustjelim Sjevernim Banatom i biće vam sve jasno. Mislim da „Mokrinske hronike” mogu da posluže i kao memorijska crna kutija, u najmanju ruku da naša djeca ne bi ponovila naše greške iz prošlosti.


​Politika