Ima li spasa za studije srbistike? :: Semberija INFO ::

 

Ima li spasa za studije srbistike?


Naše studije jezika i književnosti su pretežno tako koncipirane da se studenti osposobljavaju za naučni i istraživački rad, ali su potrebe tržišta sasvim drugačije.

Ovih dana je završen prvi konkursni rok na fakultetima u Srbiji, a interesovanje kandidata za studije srpskog jezika i književnosti, ili srpske književnosti i jezika, nikada nije bilo manje. Prema podacima objavljenim na sajtovima visokoškolskih ustanova – Filološkog fakulteta u Beogradu, Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i Filozofskog fakulteta u Nišu – za ove osnovne studije na 393 slobodna mesta, na sva tri pomenuta fakulteta, prijavilo se ukupno 128 kandidata. Dakle, ni trećina od planiranog broja! Doduše, na nekim fakultetima kandidati navode još drugu i treću želju, što konačan ishod upisa tek neznatno može da popravi.

Pad interesovanja za studije srpskog jezika i književnosti prati se već nekoliko godina unazad, ali ono što nedostaje nisu statistički podaci već kritička analiza ovih poražavajućih činjenica, tim prije što navedeni studijski programi prevashodno školuju nastavnike za naše osnovne i srednje škole, i to za predmet sa, barem u osnovnim školama, najvećim nedeljnim fondom časova, uz matematiku. Vjerovatno je upravo to jedan od glavnih razloga za nepopularnost, posebno ako se imaju u vidu materijalni položaj nastavnika i njihov ugled u društvu, ali i opšti trend da znanja koja ne donose veliku materijalnu dobit nisu poželjna. Iako je sve ovo podjednako važno, pokušaću da iznesem neka razmišljanja o tome šta sami srbisti mogu da učine za ovu stvar.

Kako sam i sam roditelj jednog malog maturanta, poznato mi je da srpski jezik i književnost ne spada među omiljene predmete u osnovnoj školi – djeca ga ocjenjuju teškim, komplikovanim, nezanimljivim itd. Razlog leži u obimu i sadržaju gradiva koje se obrađuje, ali i u načinu njegove prezentacije. Podatak vrijedan pažnje jeste i da djeca viših razreda osnovne škole često traže privatne časove, što dovoljno govori o razmjerama problema. Tako se već dosta rano stvara odbojnost i prema predmetu i prema njegovom sadržaju. Dio rješenja bi svakako bio i pristup po kome bi se čitalačke navike više razvijale na primjerima dječje književnosti, gramatičke kategorije uvodile implicitno, a više vremena odvojilo za razvijanje kulture izražavanja i uvježbavanje pravopisa.

Iako se ne može uzeti kao jedinstven stav cijele osnovnoškolske populacije, ovakav doživljaj jednog od glavnih predmeta zabrinjava. Lično me daleko više brine to što na vidiku nema ozbiljnije reforme nastavnih planova i programa te metoda rada koja bi se uhvatila ukoštac sa ovim problemom. Doduše, ozbiljnije reforme programa nema ni na visokoškolskim ustanovama, čime se zatvara krug u kome se predaju i izučavaju tradicijom uspostavljeni sadržaji na opet tradicionalan način. Ne spadam među ljude neosetljive na tradiciju, ali mi ovdje govorimo o populaciji devetnaestogodišnjaka koje treba pridobiti za jednu društveno veoma bitnu stvar.

Podrazumijeva se da se izučavanje gramatičke norme srpskog jezika, u sinhronoj i dijahronoj ravni, kao i kanonskih dijela srpske i svjetske književnosti ne dovodi u pitanje, ali je danas za mladog čovjeka ključno pitanje koja su to praktična znanja i vještine koje će tokom studija steći. Da li je dovoljna osposobljenost za analizu rečenice ili književnog djela? Danas više ne. U nastavnim programima se moraju naći predmeti koji studenta pripremaju za različite radne zadatke u štampanim i elektronskim medijima, ustanovama kulture, naučnoistraživačkim institucijama, organima lokalne samopuprave itd., tako da je potrebno vidiljivije uravnotežiti odnos između teorije i prakse. Osim toga, korjenite promjene u univerzitetskoj nastavi, smatram, treba da počivaju na dva principa – povećanju stepena izbornosti, sa trenutno minimalnih 20 odsto, i uvođenju dvopredmetnog modela studija. Zadovoljavanje ova dva uslova usmjerilo bi studente srpskog jezika i na druga područja, npr. novinarstvo, komunikologiju, kulturologiju, politikologiju i sl. Osim što bi značajan dio kurikuluma sami kreirali, osvajanje novih kompetencija ih u isto vrijeme čini poželjnijim i na tržištu rada. Da ne govorim o tome da bi ovako koncipirane studije mogle da se usaglase i sa individualnim planovima studiranja.

Kada je pak riječ o dvopredmetnom modelu studija, on ne smije da se postavi kao alternativa onom jednopredmetnom, koji svakako valja očuvati. Dvopredmetne studije omogućuju da se pomire želje, sklonosti i ambicije, ali i da se po njihovom završetku lakše dođe do posla. Tako, umjesto izbora između studija srpskog i nekog stranog jezika, moguće je studirati ih naporedo, naravno u granicama od 240 ESPB za četvorogodišnje studije. Mogao bih da zamislim kombinacije predmeta koji pripadaju različitim naučnim poljima i oblastima, ali se u tom dijelu i naše zakonodavstvo mora promijeniti, kako bi studenti dobili i dva izlazna profila, jedan glavni i drugi pomoćni. Ovo je praksa u mnogim zemljama Evrope.

Istini za volju, naše studije jezika i književnosti su pretežno tako koncipirane da se studenti osposobljavaju za naučni i istraživački rad, ali su potrebe tržišta sasvim drugačije. Različiti modeli studija bi mogli pomiriti ovde dvije krajnosti – jednopredmetne studije su odlična osnova za obrazovanje naučnog podmlatka, dok su dvopredmetne studije prilagođenije zahtjevima poslodavaca, koji traže različite kompetencije od svojih zaposlenih.

Često se čuju komentari da ovakvi programi idu na štetu struke. Ako se programi pažljivo osmisle, to ne mora biti tako. Ali bih se ovde zapitao ko će sačuvati našu struku ako iz godine u godinu budemo imali sve manje studenata, i to studente koji se upisuju bez ikakve selekcije i koji sa sve manje predznanja dolaze na fakultete. Ovo promeniti biće pravi izazov. Kucnuo je (poslednji) čas da se ovom problemu pristupi sistemski i sveobuhvatno, uz puno uvažavanje i zatečene situacije ali i društvenih potreba, bez suvišne ideologije ali s jasnim ciljem. Možda bi baš sa univerziteta trebalo da krene iskra promena koje će zahvatiti ceo obrazovni sistem.

​Redovni profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu
(Politika)