U Muzeju Semberije pet dana će trajati izložba samo jednog umjetnika, sa samo jednom slikom. Događaj je neobičan i za mnogo naprednije gradove, u kojima su rijetki slični performansi i lične kreacije na kojima je sva pažnja posjetilaca usredsređena samo na jednu temu. Sa druge strane, još su rjeđi napori brojnih izvođača da se priredi događaj kao koncert ili izložba za jednu osobu. Menadžment i stručni kolegijum muzeja tako je učinio vrijedan iskorak.
                Zaista mislim da neću pretjerati ako kažem da samo rijetki posvećenici u tajne umjetnosti znaju da imaju sreće što pokraj njih u Bijeljini živi ovakav Umjetnik, koji je već za života postao institucija za sebe, a njegov usamljenički slikarski dom da se može porediti sa jednom Galerijom Save Šumanovića u Šidu.
                Na postojanje ovakvog, ekstremno posvećenog likovnog pregaoca skrenuo mi je pažnju, već dalekih ratnih dana, njegov poštovalac, samostalno formirani bijeljinski slikar i pravnik Zoran Jović. Trebalo je mnogo vještine i truda da se ovaj, nadasve skromni /do samih granica anksioznog/ umjetnik nagovori da se pojavi na novoustanovljenom „Bijeljinskom bijenalu“ 1994. godine, te postane njegov prvi pobjednik, sa ubjedljivo najvećim brojem glasova publike.
                Tek kada je bijeljinska publika vidjela njegovu prvu samostalnu izložbu, mnogi su postali svjesni njegovog značaja i umjetničke veličine, o kojoj će krajnji sud dati tek naredna pokoljenja.
                Umjetnički „kredo“ Stjepana Tonkovića iskazan je u nekoliko navrata, i bez njega je teško dosegnuti sve maestralne tajne njegovog talenta. On polazi od činjenice da Priroda kao veliko SVE, svojim protokom stvari i dešavanja nadilazi čovječije nesavršenstvo. Ukupna umjetnost se tako ogleda u svim oblicima Prirode, a njen duh izvire iz svega što pokreće i krasi ljudsku misao, pa ona čini ukupnu cjelinu ispunjenu smislom Univerzuma.
                Za Stjepana je umjetnost, dakle, sve što je kao i sama priroda, ispunjena smislom i izvanrednom savršenom pravilnošću – originalna i neponovljiva mogućnost beskrajnih raznolikosti i ljepote. Čovjek je tako, dio prirodne cjeline, ali sa sposobnošću da otkriva i ubrzano ostvaruje stremljenja i same prirode, ka pravilnom, lijepom i savršenom.
                Svako umjetničko djelo je pojedinačni izraz „umijeća umjetničkog uma“ i odnosi se prema cjelokupnoj umjetnosti isto kao pojedinac prema ukupnom čovječanstvu. Sama ideja Umjetnosti, kao i Prirode, obuhvata sve što je lijepo, dobro i posjeduje harmoniju. Pak, razumijevanje i vrednovanje umjetničkog djela podrazumijeva potpuno poniranje u ličnu magiju svakog umjetnika kao tvorca čarobnih svjetova, a koji mogu biti stvarni kao i sama priroda.
                Izložba „Portret djevojke“ je svojevrsno završno umjetničko djelo Stjepana Tonkovića u kome je dosegao, prije dvije decenije, projektovani cilj: kreacija savršenog ostvarenja koje ide čak do granice oslikavanja karaktera i duše portretisane ličnosti. Slično teološkoj dogmi o kreaciji vidljivog i nevidljivog svijeta „ni iz čega“ svaki umjetnik ima pravo da teži kreaciji savršene slike, poput mitoloških dostignuća jednog pjevača Orfeja, čiji je milozvučni glas krotio zvijeri i pokretao čak drveće i stijene, dopirući do božanskih visina.
                Izrada ovog remek djela trajala je pune tri godine, sa ciljem portretisanja djevojke savršene „ljepote i blagosti mladog ženskog bića koje razmišlja“. Ambijent koji je okružuje „u znaku je istih atributa“ ali sve to oslikano sveprožimajućom mjerom pravilnosti dobre umjetnosti, koja se „prima u duh isto tako prirodno i neposredno kao što se vazduh, voda i hrana primaju u tijelo“.
                Posmatraču Tonkovićevog „Portreta djevojke“ se čini da  je predobri umjetnik koji „samotan, tih i hud bdi pokraj lanenoh platna“ zaista, /bar za „nemjerljivo kratak tren“/ spoznao pravu suštinu života.
                Ne možemo se oteti utisku da je poslije neponovljive, grandiozne slike „Sunce daruje život zemlji – Kraljevstvu Mira“ dodirnuo same krajnje, čovjeku dostupne, granice doživljaja prirode i života. Ovim portretom misleće djevojke, Tonković kao da je dosegnuo i tajnu ženske prirode Pramajke svih ljudi i žena, a prije njihovog „Praroditeljskog grijeha“ i izgnanja iz Raja i Božije milosti.
                                                                                                                               
Mr Mirko Babić