Svako u domenu svoje profesije može nešto da učini za drugoga, da osjeti u sebi mir i snagu, ali postoji soj ljudi koji svoj osjećaj moći postiže tako što gomila novac, kaže primadona Milka Stojanović.

Živim mirnije, boravim u svojoj bašti u kojoj njegujem cvijeće, ali i na Dunavu. Svakoga dana sjedam za klavir i vježbam, to me ispunjava radošću. Pripremam nastupe u znak sjećanja na mog supruga Živana Saramandića. Obradovao me je poziv Ivane Vujić, upravnice nacionalnog teatra da uskoro održimo koncert posvećen Živanu na sceni „Raša Plaović“ na kojoj je izvodio koncert u čast Šaljapina. To je potreba moga bića: da održim sjećanje na njega, i vrijeme od kada ga nema. 

Ljekovito je, zaista, provesti jedno poslijepodne sa operskom divom Milkom Stojanović koja nam je i ovoga puta srdačno otvorila vrata svoga doma i govorila o svom životu, suprugu Živanu Saramandiću, karijeri, radosti davanja, skromnosti...

‒ Uskoro će biti deset godina od Živanovog odlaska, a da uopšte nije zaboravljen. Nedavno je dobio svoju ulicu u Beogradu, i to me jako raduje. To su neke moje preokupacije, naravno intenzitet života koji sam zadržala smatram vizom za dugovječnost ‒ kaže Milka Stojanović, umjetnica neponovljivog soprana sa kojim je nadahnuto tumačila brojne heroine, od Norme, Đokonde, Leonore do Aide, Amelije, Toske... Kuriozitet je veći ako se zna da ih je pjevala u muzičkim centrima poput Njujorka, Moskve, Peterburga, Madrida, Barselone, Minhena, Venecije, Bolonje i mnogim drugim.

Našu sagovornicu sustižu i priznanja, poslednje u nizu je „Pečat Narodnog pozorišta u Beogradu”, nagrada koju nacionalni teatar dodjeljuje samo izuzetnima. A Milka Stojanović zaslužila ga je svojim darom i harizmom.

‒ Muzika je ljekovita i jako je dobro da kroz vijekove nije ugrožena. Postoji i razvija se u raznim svojim vidovima i oblicima, od opere, rok do narodne muzike. To je blago koje treba njegovati. Raduje me borba da muzika dopre do svih duša, do srca ljudi i da ispuni svoju misiju uprkos pandemiji. Vidim da su krenuli i neki konceri, nacionalni teatar je nastavio da živi i u tim nemogućim okolnostim, tako da se ipak ne može reći da je sve stalo. Tužna sam ipak što smo mnoge divne ljude iz oblasti muzike izgubili, umjetnike sa kojima je ovaj svijet bio ljepšti ‒ priča naša sagovonica.

Operska diva Milka Stojanović aktivni je učesnik i posmatrač naše kulturne scene. Raduje se, kako kaže, što i u ovim okolnosti opstaju svi vidovi umetnosti.

‒ Vidim da je Tihomir Stanić otvorio svoje pozorište „Teatrijum” u kojem se dešavaju nove zanimljive predstave. Žilavo se borimo! Ne mislim na ono šta sam proživjela. To smatram svojim stavom, odnosno da bi bilo življenje u prošlosti. Ipak, to je nešto što je iza mene, a što sam podarila drugima i što je suština moga bića. Snaži me spoznaja da je opera i dalje jako cijenjena i slušana ‒ priča Milka Stojanović koja je zbog ljubavi prema Grčkoj, posebno Tasosu i svojoj tamošnjoj prijateljici Hijoni naučila grči jezik, pored toga što govori francuski, ruski i italijanski.

‒ Služim se i engleskim jezikom, ali dala sam sebi obavezu da ga još bolje usavršim ‒ otkriva nam ova umjetnica koja je decenijama bila naš najreprezentativniji ambasador kulture. Nosili smo se Živan i ja, kaže, i sa idejom da kupimo nekretninu na Tasosu, na sreću odustali smo, jer što čovjek manje ima to je srećniji.

‒ Radeći na duhovnom bogatstvu, odnosno kako sam više išla naprijed, tako sam postajala skromnija. Ono što moramo da prihvatimo jeste spoznaja da se vremena jako brzo mijenjaju. Ovaj vijek je agresivno nametnuo novac kao centar svega. Ljudi ne moraju da imaju dar, ali mogu da imaju empatiju. Svako u domenu svoje profesije može nešto da učini za drugoga i da osjeti u sebi mir i snagu, ali postoji soj ljudi koji svoj osjećaj moći postiže tako što gomila novac u ogomnim količinama proćerdavši svoj život na neke beznačajne stvari ‒ kaže Milka Stojanović.

​Politika