Sjećanja na zlatno doba Beogradske opere
Sopran Mirjana Čavić Vasiljević govori o karijeri dugoj četiri decenije i o brojnim rolama koje je ostvarila do početka devedesetih.
U sazvježđu pjevača koji su bili učesnici zlatnog doba Beogradske opere (tokom druge polovine prošlog vijeka) i predstavljali nas na poznatim svjetskim scenama, sa pretežno slovenskim repertoarom, nalazi se i sopran Mirjana Čavić Vasiljević. O životu posvećenom muzici, kojoj je bila duboko odana 40 godina, svjedoče brojne fotografije sa scene, kao fragmenti izvođenja čuvenih operskih djela, prikazi iz domaće i strane štampe, strana gostovanja na kojima su operske predstave Narodnog pozorišta bile visoko rangirane i poštovane. Sve je to doprinijelo da Mirjana Čavić Vasiljević i poslije odlaska u penziju početkom devedesetih nije žalila što je život posvetila operi. U stanu koji čuva njene najljepše uspomene, još vitalna, nasmijana, spremna da otpjeva neku muzičku frazu, Mirjana Vasiljević govori o svojim počecima:
‒ Poslije gimnazije sam upisala italijanski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje sam stigla do diplomskog i uporedo sam pohađala solo pjevanje u MŠ „Mokranjac”, u klasi prof. Katarine Jovanović Stefanović. Poslije audicije na Muzičkoj akademiji primljena sam u klasu prof. Zlate Đunđenac i na kraju sam diplomirala sa ocjenom deset kao student generacije.
Poslije položene audicije na konzervatorijumu „Benedeto Marćelo” u Veneciji 1959. naša sagovornica je dobila stipendiju u klasi pedagoga Marije Karbone, a presudna je bila i ocjena Renata Fazana, dirigenta i direktora ove ustanove.
‒ Na završnom koncertu ljetnjeg kursa u Veneciji te godine pjevala sam Aidu u finalnoj sceni, u pratnji orkestra „La Feniče”, Radames je bio Pjetro Botaco, a Amneris Seta Papoulian (kasnije Del Grande). Imam divna sjećanja na Veneciju, te večeri sam dobila pohvale i novi poziv za jednogodišnju stipendiju. Kako mi je Beogradska opera ponudila angažman, tačnije direktor Branko Pivnički, ipak sam odlučila da pjevam u svojoj zemlji. Ali sam zahvaljujući italijanskoj podršci i naredne dvije godine dolazila na ljetnje kurseve u Veneciju. Bila sam srećna što sam srdačno primljena u Italiji, zemlji sjajnih pjevača.
Sopran Mirjana Vasiljević je od 1961. ostvarila brojne uloge, među njima Mimi u „Boemima”, Đulu u „Eri s onoga svijeta”, Parasju u „Soročinskom sajmu” i mnoge druge različitog opsega, koje su odgovarale njenom lirskom sopranu.
‒ Bilo je više od četrdesetak operskih rola na mom repertoaru, koje sam ostvarila u zemlji i inostranstvu. A tu je i veliki broj koncertnih izvođenja. Melanija Bugarinović je znala da mi čestita i da me pohvali, Duško Miladinović, dirigent i direktor Opere, mi je prenosio pohvale stranih kompozitora i pjevača, a čuvam i pozitivne ocjene iz tadašnje štampe. Baviti se operskim pjevanjem veoma je zahtjevno zanimanje. Pored talenta, ljepote glasa, mora se ovladati i glumom da bi se ostvario duševni doživljaj kod publike. To sam postizala radom i disciplinom.
Mirjana Vasiljević je sa solistima i ansamblom Beogradske opere gostovala u zlatno doba u Rimu, Istočnom i Zapadnom Berlinu, Lajpcigu, Lozani, Veneciji, Oslu, Kopenhagenu, Madridu, Kairu.
‒ Sjećam se da maestro Oskar Danon nije dozvoljavao da se bilo ko sa strane miješa u njegovu podjelu uloga. Izabrao je one soliste za koje je bio siguran da neće iznevjeriti njegova očekivanja. To se odnosilo i na mene. Pamtim mnogo toga sa naših gostovanja. Očaravali su me mnogi gradovi, voljela sam da obiđem znamenitosti i muzeje. I danas se u tom nizu izdvaja Madrid.
Mirjana Čavić Vasiljević ističe da je od svoje 16. godine rado odlazila u operu i uživala u ovoj umetnosti, prvo sjedeći u publici, a zatim i kao sopran na sceni. A veoma je ponosna što je njen muzički gen nasledio sin Darko, koji kao violinista nastupa i živi u Njemačkoj.
‒ Priznanja i radost življenja u toku karijere kakvu bih imala u Italiji ili nekoj drugoj zemlji, u svojoj sam nadoknadila zahvaljujući širokim vidicima. Pored ljubavi prema muzici, imala sam je i prema književnosti i drugim umjetnostima. To mi je mnogo pomoglo da se u sebi izborim sa nepravdama ‒ kaže Mirjana Čavić Vasiljević.
Politika
U sazvježđu pjevača koji su bili učesnici zlatnog doba Beogradske opere (tokom druge polovine prošlog vijeka) i predstavljali nas na poznatim svjetskim scenama, sa pretežno slovenskim repertoarom, nalazi se i sopran Mirjana Čavić Vasiljević. O životu posvećenom muzici, kojoj je bila duboko odana 40 godina, svjedoče brojne fotografije sa scene, kao fragmenti izvođenja čuvenih operskih djela, prikazi iz domaće i strane štampe, strana gostovanja na kojima su operske predstave Narodnog pozorišta bile visoko rangirane i poštovane. Sve je to doprinijelo da Mirjana Čavić Vasiljević i poslije odlaska u penziju početkom devedesetih nije žalila što je život posvetila operi. U stanu koji čuva njene najljepše uspomene, još vitalna, nasmijana, spremna da otpjeva neku muzičku frazu, Mirjana Vasiljević govori o svojim počecima:
‒ Poslije gimnazije sam upisala italijanski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje sam stigla do diplomskog i uporedo sam pohađala solo pjevanje u MŠ „Mokranjac”, u klasi prof. Katarine Jovanović Stefanović. Poslije audicije na Muzičkoj akademiji primljena sam u klasu prof. Zlate Đunđenac i na kraju sam diplomirala sa ocjenom deset kao student generacije.
Poslije položene audicije na konzervatorijumu „Benedeto Marćelo” u Veneciji 1959. naša sagovornica je dobila stipendiju u klasi pedagoga Marije Karbone, a presudna je bila i ocjena Renata Fazana, dirigenta i direktora ove ustanove.
‒ Na završnom koncertu ljetnjeg kursa u Veneciji te godine pjevala sam Aidu u finalnoj sceni, u pratnji orkestra „La Feniče”, Radames je bio Pjetro Botaco, a Amneris Seta Papoulian (kasnije Del Grande). Imam divna sjećanja na Veneciju, te večeri sam dobila pohvale i novi poziv za jednogodišnju stipendiju. Kako mi je Beogradska opera ponudila angažman, tačnije direktor Branko Pivnički, ipak sam odlučila da pjevam u svojoj zemlji. Ali sam zahvaljujući italijanskoj podršci i naredne dvije godine dolazila na ljetnje kurseve u Veneciju. Bila sam srećna što sam srdačno primljena u Italiji, zemlji sjajnih pjevača.
Sopran Mirjana Vasiljević je od 1961. ostvarila brojne uloge, među njima Mimi u „Boemima”, Đulu u „Eri s onoga svijeta”, Parasju u „Soročinskom sajmu” i mnoge druge različitog opsega, koje su odgovarale njenom lirskom sopranu.
‒ Bilo je više od četrdesetak operskih rola na mom repertoaru, koje sam ostvarila u zemlji i inostranstvu. A tu je i veliki broj koncertnih izvođenja. Melanija Bugarinović je znala da mi čestita i da me pohvali, Duško Miladinović, dirigent i direktor Opere, mi je prenosio pohvale stranih kompozitora i pjevača, a čuvam i pozitivne ocjene iz tadašnje štampe. Baviti se operskim pjevanjem veoma je zahtjevno zanimanje. Pored talenta, ljepote glasa, mora se ovladati i glumom da bi se ostvario duševni doživljaj kod publike. To sam postizala radom i disciplinom.
Mirjana Vasiljević je sa solistima i ansamblom Beogradske opere gostovala u zlatno doba u Rimu, Istočnom i Zapadnom Berlinu, Lajpcigu, Lozani, Veneciji, Oslu, Kopenhagenu, Madridu, Kairu.
‒ Sjećam se da maestro Oskar Danon nije dozvoljavao da se bilo ko sa strane miješa u njegovu podjelu uloga. Izabrao je one soliste za koje je bio siguran da neće iznevjeriti njegova očekivanja. To se odnosilo i na mene. Pamtim mnogo toga sa naših gostovanja. Očaravali su me mnogi gradovi, voljela sam da obiđem znamenitosti i muzeje. I danas se u tom nizu izdvaja Madrid.
Mirjana Čavić Vasiljević ističe da je od svoje 16. godine rado odlazila u operu i uživala u ovoj umetnosti, prvo sjedeći u publici, a zatim i kao sopran na sceni. A veoma je ponosna što je njen muzički gen nasledio sin Darko, koji kao violinista nastupa i živi u Njemačkoj.
‒ Priznanja i radost življenja u toku karijere kakvu bih imala u Italiji ili nekoj drugoj zemlji, u svojoj sam nadoknadila zahvaljujući širokim vidicima. Pored ljubavi prema muzici, imala sam je i prema književnosti i drugim umjetnostima. To mi je mnogo pomoglo da se u sebi izborim sa nepravdama ‒ kaže Mirjana Čavić Vasiljević.
Politika
