NOSTALGIČNE MURAKAMIJEVE PRIČE :: Semberija INFO ::

 

NOSTALGIČNE MURAKAMIJEVE PRIČE


U novoj knjizi pripovjedaka Harukija Murakamija „Prvo lice jednine” , koje su tematski potpuno različite, mogu se prepoznati modeli njegovih prethodnih romana i priča, uz nostalgična i sjetna prisjećanja na mladalačke ljubavi i doživljaje i neizbježne detalje kao što su bejzbol, „Bitlsi”, džez, Šuman.

Ovo je Murakamijeva  22. knjiga i u njoj je osam kratkih priča. Svaku od njih pripovijeda stariji pisac u prvom licu jednine, koji se u jednoj od njih eksplicitno naziva Haruki Murakami.

U uvodnoj priči glavni junak odlazi na klavirski koncert na koji ga je pozvala djevojka sa kojom je vježbao. On sa njom nije bio blizak i jedino što ga vezuje za nju je Mocartova kompozicija koju su svirali u duetu, pri čemu je on napravio brojne greške. Pa ipak, on je zaljubljen i sa buketom cvijeća odlazi u koncertnu dvoranu. Međutim, tamo ne zatiče nikoga i utučen odlazi do obližnjeg parka gdje sa zvučnika automobila čuje emitovanje hrišćanskih poruka poput one da će svi umrijeti i biti oštro osuđeni za svoje grijehe. Tada sreće starijeg čovjeka koji izgovara ,,krug sa mnogo centara i bez obima“.

 U pričama u ovoj novoj knjizi likovi se više ne pitaju šta bi moglo biti. Umjesto toga, oni predviđaju kraći put koji slijedi poput ovog iz priče ,,Na kamenom jastuku“: ,,...Dovoljno je čudno ( ili možda ne baš tako neobično) ljudi stare u tren oka. Svakog trenutka naša tijela su na jednosmjernom putovanju do kolapsa i propadanja, nesposobna da vrate sat unazad. Zatvorim oči, otvorim ih ponovo, samo da bih shvatio da je u međuvremenu toliko stvari nestalo. Potaknuti intenzivnim ponoćnim vjetrovima, ove stvari- neke sa imenima, neke bez, nestaju bez traga. Ostala je samo blijeda uspomena. Čak se i na pamćenje teško može osloniti. Može li tada neko sa sigurnošću da kaže šta nam se zaista dogodilo...“

Jedan od odlomaka koji privlači pažnju, a napisan u dobro poznatom Murakamijevom stilu, glasi: ,,Svijet se može okrenuti naopako u zavisnosti od načina na koji ga posmatramo. Način na koji zračak sunca padne na nešto može promijeniti sjenku u svjetlost ili svjetlost u sjenku. Pozitivno postaje negativno, negativno pozitivno“.
Primjetno je da su u ovoj knjizi lični događaji zaogrnuti fikcijom, s jasnom namjerom da čitalac ne može da odredi gdje je granica fiktivnog i realnog. Jedan od postupaka kojim se pisac ovaj put služi jeste i relativizacija drugih oprečnosti, kao što su uspjeh i neuspjeh, pobjeda i poraz, sreća i nesreća, lijepo i ružno.


„Pripovjedati o ružnoći na neki način znači i pripovjedati o ljepoti. Lično znam i nekoliko lijepih žena. Žena koje očaravaju i za koje bi se svako složio da su lijepe. Ali te lijepe žene, barem većina, meni ne izgledaju kao da otvoreno i bezuslovno uživaju u činjenici da su lijepe. To me je veoma čudilo (...) Koliko sam mogao da primjetim, većina lijepih žena koje sam znao bila je nezadovoljna, ili čak razdražena, nečim na sebi što nije lijepo – na čovjekovom tijelu obavezno se nađe neki takav detalj i to ih je neprestano mučilo”, piše Murakami u priči „Karneval”.

Jedna od tema koje zaokupljaju ovog autora u njegovoj zreloj stvaralačkoj fazi jesu nestalnost smisla, u umetnosti i životu, kao i fluidnost identiteta. Ovim temama on se bavi i samoironijski, uz kritiku onih koji pretenduju da neupitno znaju ,,šta je pisac htio da kaže” i ko je taj pisac, jer, kako kaže, svi mi živimo u prostoru između maske i pravog lica, a najprije volimo ono što je u drugome tajnovito i nije spoznato do kraja.
Semberija info