MILAN UZELAC, filozof: Vrijeme velike umjetnosti pripada prošlosti
U trajnom vlasništvu čovjeka samo je njegov duh koji na istinski način živi u našem vječitom sada. No, kad se to shvati, obično je sve već prekasno
O vremenu je pisao na početku svog velikog, poslednjeg, a nedovršenog djela Toma Akvinski. Koliko god on bio teolog i hrišćanin, ipak je morao potvrditi da ni Bog uprkos svojoj svemoći ne može učiniti da ono što je bilo – nije bilo. Vrijeme postoji samo kao sada i čini granicu između prošlosti i budućnosti, kaže Milan Uzelac, nekada profesor estetike i ontologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, autor više knjiga iz istorije filozofije, metafizike, estetike i filozofije umjetnosti. Nedavno je objavljena profesorova knjiga „Fenomenologija našeg vremena” u izdanju Izdavačke knjižarnice Zorana Stojanovića.
U knjizi ste analizirali prolaznost vremena i njegovu bespovratnost nasuprot vječnom, tragajućem „sada”?
Prošlost ne možemo izmijeniti, mada nam može biti duga ili kratka u našem sjećanju (sjetite se riječi Hansa Kastorpa), dok nam je budućnost neizvjesna, jer ono što će biti u njoj ne možemo ni predvidjeti. Život nam je možda i zato interesantan, jer se budućnost sastoji od iznenađenja. Živimo u neizvesnosti, bez uvjerenosti da znamo zašto. I dok tako trajemo često nam na um padaju stare pouke o tome da od pojedinca ne zavisi ni njegova slava, ni uspjeh, ni posed, ni bogatstvo. Sve u životu može se izgubiti jednako lako kao što se i dobija. Rijetko ko umre u kući u kojoj se rodio, ili nekom oteo. U trajnom vlasništvu čovjeka samo je njegov duh koji na istinski način živi u našem vječitom sada. No, kad se to shvati, obično je sve već prekasno.
Hajdeger je pisao da „osadašnjenje” nudi čovjeku nešto novo i ne dozvoljava mu „bačenost u smrt”. Tada je neminovno iskustvo prave vremenosti?
Osadašnjenje podrazumijeva sada i ovdje, ono što nam je tu pred nama, ono u čemu i sa čim jesmo. Na pravi način postojimo samo u sadašnjosti; o tome su govorili Epikur i njegovi učenici. Ali čovjeka kao svjesno biće određuju sve tri vremenske dimenzije. Sadašnjost on može imati na pravi način samo ako ima budućnost kao mogućnost koja je uslovljena prošlošću.
Nauke su svijetu oduzele životnost i svele ga na predmet računanja. One ne daju odgovore čovjeku na ona krajnja pitanja, a prije svega na pitanje smisla postojanja, odnosno na pitanje onoga biti što se uzdiže nad vremenom. Vremenost vremena je unutarsvjetska jer je vezana za vrijeme čineći mu osnovu. Sva tumačenja vremena, vrijeme vide kao unutarsvjetsko, s ove strane biti i ništa, dok ono jedno (o kojem govori Proklo), koje sve omogućuje, ostaje i dalje s one strane svega što jeste, ničim uslovljeno, ni prostorom ni vremenom ni bivanjem ‒ no to je jedna posebna tema za jedan drugi razgovor. Sve složeno ne da se jednostavno istumačiti.
Razmatrate kategorije nestajanja i trajanja. Kada umjetničko djelo postaje bezvremeno?
Umjetnička djela nisu bezvremena, a ni vanvremena. Ona su uvijek vremenita, budući da su u vremenu. Druga je stvar što su ona transgredijentna, što imaju sposobnost prelaženja iz epohe u epohu. Tokom svog trajanja ona neke slojeve gube, neke nove dobijaju. U različitim epohama ona kazuju različite stvari. Imaju mogućnost da izađu iz okvira koje im je postavio umjetnik. Tako se dešava da ponekad budu privremeno „zaboravljena”, a kasnije ponovo „otkrivena”. El Greko je stekao svjetsku slavu tek nakon pojave ekspresionizma. Mi možemo govoriti samo o tome šta neko umjetničko djelo govori nama, danas i ovdje. Djelo postoji kao idealna struktura, čime održava svoju identičnost. Ali doživljavanje djela i njegovo razumijevanje u svakoj epohi je različito.
O bezvremenosti djela se može govoriti tek u novo doba od vremena romantizma. Skarlati i Mocart takvima svoja djela nisu vidjeli. Čak je još i Betoven govorio da će se njegova djela izvoditi možda i kroz dvadesetak godina. Ono o čemu sam u više knjiga pisao jeste pokušaj da se odgovori na pitanje po čemu su neka djela uopšte umjetnička djela, posebno danas. Većina predmeta i objekata koji se za umjetnička djela proglašavaju, to zapravo nisu. Stvar je u tome da nema prosto drugog, novog naziva za njih. U pitanju je terminološki nesporazum. Vrijeme velike umjetnosti pripada prošlosti.
Gadamer je rekao da je vrijeme nešto između juče i sutra. Vi pišete i o digitalnom vremenu, tj. vremenu virtuelne realnosti?
Gadamer o vremenu govori kao o sada. Na taj način misli vrijeme i Aristotel u „Fizici”. O njemu se može govoriti na mnogo načina: može se govoriti o fizikalnom, mjerljivom vremenu, ili o vremenu u našoj svijesti. Izuzetne stranice o odnosu ove dvije vrste vremena imamo u „Čarobnom brijegu” Tomasa Mana, mada, na samu prirodu problema najbolje je ukazao već Sv. Avgustin kad kaže da zna šta je vrijeme, ali kad ga neko pita, on to ne zna. Jedno je osjećanje, drugo je pojmovno određivanje.
Smatram da u našem vremenu počinje da dominira još jedna forma vremena: to je vrijeme virtuelne realnosti. Mi fizički živimo u realnom vremenu, ali isto tako i u imaginarnom vremenu, u paralelnom svijetu koji tvore digitalne tehnologije, pa se ide čak dotle da se tvrdi kako je sav svet samo jedan hologram. Opasnost koja dolazi iz sfere primjene novih tehnologija jeste u tome i da ljudi virtuelnu realnost počinju da doživljavaju kao jedinu realnost. A to daleko više brine od novih matematičkih igara Edvarda Vitena ili Šintin Jaoa.
Sagledali ste i ne-vrijeme? Kako ga definišete?
Smatram da nastupa jedno novo vrijeme, koje se uslovno može odrediti kao ne-vrijeme, budući da se potpuno razlikuje od cjelokupnog dosadašnjeg nam poznatog vremena koje nam je formiralo svijest o tradiciji, kulturi i naciji kojoj pripadamo i odakle nam dolazi smisao života.
Opasnost koja se nadvija nad nas ogleda se u gubljenju svijesti o svemu što nam je prethodilo, u gubitku cjelokupnog sistema vrijednosti na kojem je doskora počivao smisao čovjekovog života i njegovo djelovanje. Možda je generacija kojoj mi stariji pripadamo i poslednja u kojoj prebiva duh istorije i kulture ranijih epoha. Nova, mlada generacija živi u bukvalnom sada, u duhovnom siromaštvu i neobrazovanosti. Teško da ima onih koji i danas čitaju Homera, Ovidija i Dantea, znaju za freske u Sopoćanima i Gračanici, slušaju Hajdna i Rahmanjinova, gledaju filmove Felinija i Tarkovskog.
Oni koji za pomenute umjetnike i njihova djela ne znaju, smatrajući da im je to nepotrebno, ne pripadaju zapadnoj kulturi. Oni samo učestvuju u njenom rušenju putem zaboravljanja, i svojim vapijućim neznanjem osporavaju temeljne vrijednosti koje nas mogu spasti od pada u novo varvarstvo, makar ono bilo i visoko sofisticirano.
Politika
O vremenu je pisao na početku svog velikog, poslednjeg, a nedovršenog djela Toma Akvinski. Koliko god on bio teolog i hrišćanin, ipak je morao potvrditi da ni Bog uprkos svojoj svemoći ne može učiniti da ono što je bilo – nije bilo. Vrijeme postoji samo kao sada i čini granicu između prošlosti i budućnosti, kaže Milan Uzelac, nekada profesor estetike i ontologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, autor više knjiga iz istorije filozofije, metafizike, estetike i filozofije umjetnosti. Nedavno je objavljena profesorova knjiga „Fenomenologija našeg vremena” u izdanju Izdavačke knjižarnice Zorana Stojanovića.
U knjizi ste analizirali prolaznost vremena i njegovu bespovratnost nasuprot vječnom, tragajućem „sada”?
Prošlost ne možemo izmijeniti, mada nam može biti duga ili kratka u našem sjećanju (sjetite se riječi Hansa Kastorpa), dok nam je budućnost neizvjesna, jer ono što će biti u njoj ne možemo ni predvidjeti. Život nam je možda i zato interesantan, jer se budućnost sastoji od iznenađenja. Živimo u neizvesnosti, bez uvjerenosti da znamo zašto. I dok tako trajemo često nam na um padaju stare pouke o tome da od pojedinca ne zavisi ni njegova slava, ni uspjeh, ni posed, ni bogatstvo. Sve u životu može se izgubiti jednako lako kao što se i dobija. Rijetko ko umre u kući u kojoj se rodio, ili nekom oteo. U trajnom vlasništvu čovjeka samo je njegov duh koji na istinski način živi u našem vječitom sada. No, kad se to shvati, obično je sve već prekasno.
Hajdeger je pisao da „osadašnjenje” nudi čovjeku nešto novo i ne dozvoljava mu „bačenost u smrt”. Tada je neminovno iskustvo prave vremenosti?
Osadašnjenje podrazumijeva sada i ovdje, ono što nam je tu pred nama, ono u čemu i sa čim jesmo. Na pravi način postojimo samo u sadašnjosti; o tome su govorili Epikur i njegovi učenici. Ali čovjeka kao svjesno biće određuju sve tri vremenske dimenzije. Sadašnjost on može imati na pravi način samo ako ima budućnost kao mogućnost koja je uslovljena prošlošću.
Nauke su svijetu oduzele životnost i svele ga na predmet računanja. One ne daju odgovore čovjeku na ona krajnja pitanja, a prije svega na pitanje smisla postojanja, odnosno na pitanje onoga biti što se uzdiže nad vremenom. Vremenost vremena je unutarsvjetska jer je vezana za vrijeme čineći mu osnovu. Sva tumačenja vremena, vrijeme vide kao unutarsvjetsko, s ove strane biti i ništa, dok ono jedno (o kojem govori Proklo), koje sve omogućuje, ostaje i dalje s one strane svega što jeste, ničim uslovljeno, ni prostorom ni vremenom ni bivanjem ‒ no to je jedna posebna tema za jedan drugi razgovor. Sve složeno ne da se jednostavno istumačiti.
Razmatrate kategorije nestajanja i trajanja. Kada umjetničko djelo postaje bezvremeno?
Umjetnička djela nisu bezvremena, a ni vanvremena. Ona su uvijek vremenita, budući da su u vremenu. Druga je stvar što su ona transgredijentna, što imaju sposobnost prelaženja iz epohe u epohu. Tokom svog trajanja ona neke slojeve gube, neke nove dobijaju. U različitim epohama ona kazuju različite stvari. Imaju mogućnost da izađu iz okvira koje im je postavio umjetnik. Tako se dešava da ponekad budu privremeno „zaboravljena”, a kasnije ponovo „otkrivena”. El Greko je stekao svjetsku slavu tek nakon pojave ekspresionizma. Mi možemo govoriti samo o tome šta neko umjetničko djelo govori nama, danas i ovdje. Djelo postoji kao idealna struktura, čime održava svoju identičnost. Ali doživljavanje djela i njegovo razumijevanje u svakoj epohi je različito.
O bezvremenosti djela se može govoriti tek u novo doba od vremena romantizma. Skarlati i Mocart takvima svoja djela nisu vidjeli. Čak je još i Betoven govorio da će se njegova djela izvoditi možda i kroz dvadesetak godina. Ono o čemu sam u više knjiga pisao jeste pokušaj da se odgovori na pitanje po čemu su neka djela uopšte umjetnička djela, posebno danas. Većina predmeta i objekata koji se za umjetnička djela proglašavaju, to zapravo nisu. Stvar je u tome da nema prosto drugog, novog naziva za njih. U pitanju je terminološki nesporazum. Vrijeme velike umjetnosti pripada prošlosti.
Gadamer je rekao da je vrijeme nešto između juče i sutra. Vi pišete i o digitalnom vremenu, tj. vremenu virtuelne realnosti?
Gadamer o vremenu govori kao o sada. Na taj način misli vrijeme i Aristotel u „Fizici”. O njemu se može govoriti na mnogo načina: može se govoriti o fizikalnom, mjerljivom vremenu, ili o vremenu u našoj svijesti. Izuzetne stranice o odnosu ove dvije vrste vremena imamo u „Čarobnom brijegu” Tomasa Mana, mada, na samu prirodu problema najbolje je ukazao već Sv. Avgustin kad kaže da zna šta je vrijeme, ali kad ga neko pita, on to ne zna. Jedno je osjećanje, drugo je pojmovno određivanje.
Smatram da u našem vremenu počinje da dominira još jedna forma vremena: to je vrijeme virtuelne realnosti. Mi fizički živimo u realnom vremenu, ali isto tako i u imaginarnom vremenu, u paralelnom svijetu koji tvore digitalne tehnologije, pa se ide čak dotle da se tvrdi kako je sav svet samo jedan hologram. Opasnost koja dolazi iz sfere primjene novih tehnologija jeste u tome i da ljudi virtuelnu realnost počinju da doživljavaju kao jedinu realnost. A to daleko više brine od novih matematičkih igara Edvarda Vitena ili Šintin Jaoa.
Sagledali ste i ne-vrijeme? Kako ga definišete?
Smatram da nastupa jedno novo vrijeme, koje se uslovno može odrediti kao ne-vrijeme, budući da se potpuno razlikuje od cjelokupnog dosadašnjeg nam poznatog vremena koje nam je formiralo svijest o tradiciji, kulturi i naciji kojoj pripadamo i odakle nam dolazi smisao života.
Opasnost koja se nadvija nad nas ogleda se u gubljenju svijesti o svemu što nam je prethodilo, u gubitku cjelokupnog sistema vrijednosti na kojem je doskora počivao smisao čovjekovog života i njegovo djelovanje. Možda je generacija kojoj mi stariji pripadamo i poslednja u kojoj prebiva duh istorije i kulture ranijih epoha. Nova, mlada generacija živi u bukvalnom sada, u duhovnom siromaštvu i neobrazovanosti. Teško da ima onih koji i danas čitaju Homera, Ovidija i Dantea, znaju za freske u Sopoćanima i Gračanici, slušaju Hajdna i Rahmanjinova, gledaju filmove Felinija i Tarkovskog.
Oni koji za pomenute umjetnike i njihova djela ne znaju, smatrajući da im je to nepotrebno, ne pripadaju zapadnoj kulturi. Oni samo učestvuju u njenom rušenju putem zaboravljanja, i svojim vapijućim neznanjem osporavaju temeljne vrijednosti koje nas mogu spasti od pada u novo varvarstvo, makar ono bilo i visoko sofisticirano.
Politika
