UČENICI ŠUMARSKO – TEHNIČKE ŠKOLE SA ILIDžE: OKUPILI SE NAKON 42 GODINE :: Semberija INFO ::

 

UČENICI ŠUMARSKO – TEHNIČKE ŠKOLE SA ILIDžE: OKUPILI SE NAKON 42 GODINE


Učenici Šumarsko – tehničke škole, njih dvadesetak, koji su pohađali i završili Šumarsko – tehničku školu na Ilidži kod Sarajeva, generacija koja je srednjoškolske diplome dobila prije 42 godine, okupili su se u Bijeljini da evociraju uspomene na đačko doba.
 
Zoran Mandić, učenik te generacije, kaže da su svi oni sa oduševljenjem prihvatili prijedlog za zajedničko viđenje i druženje u Bijeljini nakon pune 42 godine.

Mehmedalija Čavčić iz Sarajeva  kaže da je već tri godine u penziji.

-Radio sam u „Sarajevo šumama“.  Zadovoljan sam izborom škole, poslom koji sam obavljao četrdeset godina, ali i penzijom koju danas uživam. Okupili smo se ovdje u Biejljini, na inicijativu Zorana Mandića i Vere Rajačić, nakon 42 godine. Razumljivo, neki su se ponovo upoznavali, jer su prošle godine. Izmijenjeni su likovi ljudi, puno je to vremena. Na Ilidži su tada bili učenici iz svih krajeva BiH. Imali smo tu i đački dom, igranke svake subote, druženja. Dvije godine sam stanovao u domu. Danas su i suze potekle, kada sam ugledao svoje školske drugove i kolege. Neki su već u penziji, a neki još rade. Prilika je ovo da i mi „šumari“, kada se svijet digao na noge zarad očuvanja planete, bar na ovakav način, upozorimo na nekontrolisanu sječu šume, nekontrolisan izvoz balvana, umjesto finalnih proizvoda’’.

Vladimir Videkanić, direktor Šumarsko – tehničke škole na Ilidži od 1987. godine, sve do početka rata, penzioner od 2014. godine, kaže da su emocije jake, jer je ovo njegova prva generacija maturanata.

- Prošle su 42 godine od tada. Bio sam četiri godine stariji od svojih učenika, jer sam došao sa fakulteta i bio sam im razrednik. Predavao sam fizičko vaspitanje i sport. Emotivno sam vezan za svoju prvu generaciju učenika, jer se nekako najviše čovjek sjeća prvih i posljednjih generacija koje je izveo tokom svog radnog vijeka. Presretan sam što sam radio u prosvjeti. I otac mi je bio prosvjetni radnik, tako das am nastavio porodičnu tradiciju. Sa punim srcem sam otišao u penziju. Šumarskih škola u bivšoj Jugoslaviji bilo je ukupno sedam, u Postojni, Delnicama, Kraljevu, Ilidži, Ivangradu, Karlovcu i Kavadarcima.  Radili smo po zajedničkom, jedinstvenom školskom program, jer je u pitanju bila ista struka. Treba znati  da je ,,Šipad” prije rata zapošljavao 150.000 radnika i to je bila prva privredna grana u BiH”, kaže profesor Videkanić, ističući da se Evropa prije 30 godina suočila sa problemom ,,kiselih šuma”, a taj problem je sada prisutan i u BiH.

Profesor Videkanić kaže da je tokom boravka u Kanadi primijetio da se tamo oborena stabla, od starosti, ne diraju, sve dok ne istrule, dok se ovdje pravi ,,šumski red” i čisti se šuma.

-Prije rata smo imali zakonsku obavezu da za jendo oboreno stablo sadimo tri nove sadnice. Naša škola je uoči rata proizvodila oko milion sadnica. Pošumljavali smo Igman, Delijaš,  dio Trnova, a išli smo čak i do Trebinja. Od toga smo imali i materijalne koristi. Mi smo dualno obrazovanje imali prije četrdeset godina. U šumarskoj struci neophodna je praksa. Mi smo u školi imali trideset motornih pila, traktor za izvlačenje građe i fiksnu dizalicu. Da bi učenik bio rukovalac mašina u šumarstvu, on je morao znati rukovati sa dizalicom”, podsjetio je profesor  Videkanić na godine provedene u Šumarsko – tehničkoj školi na Ilidži.

Semberija info