Krajem juna navršilo se tri godine od smrti Gavrila Antonića, a kao da smo tek prije neki dan čuli vijest o njegovom odlasku u neki, ljudima nepoznati, mada kažu, bolji svijet od ovoga koji je nama pripao ili ga mi činimo onakvim kakav jeste. Svestrano obrazovan i pun ljubavi prema ljudima, njihovim željama, težnjama i sudbinama smatrao je da naše postojanje u ovozemaljskom životu ima smisla samo ako svoja saznanja, vrijednosti i energiju usmjeravamo u pravcu dobrobiti za sve ljude dobre volje. Kredo njegovog života bio je mijenjati prilike i okolnosti, tražiti od ljudi najbolje što postoji u njima i vraćati im na isti način.

Jedna od stvari koja je, možda više od mnogih drugih, obilježila njegov život bila je velika, reklo bi se bezgranična ljubav prema rodnim Zagonima, selu koje je po prostranstvu najveće u Semberiji, ali i selu po mnogo čemu specifičnom. Geografska razuđenost uslovila je da đaci prvaci iz Zagona školovanje počinju, ne samo u seoskoj osnovnoj školi, koja je prije nekoliko godina obilježila 150 godina postojanja, već i u školama u Srednjoj Čađavici, Ljeljenči, Hasama i Suvom Polju. Zagoni su i selo sa tri mjesne zajednice, tri fudbalska kluba, tri čitaonice i mnogo čega drugog što u drugim selima ne postoji.

-Iako je diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, bio ugledni srednjoškolski profesor u Bijeljini, odbornik, narodni poslanik, publicista, političar,partijski radnik, savjetnik gradonačelnika, novinar, komentator političkih i društvenih zbivanja, nikada nije ni pomišljao da napusti rodne Zagone, selo u kome je odrastao, zasnovao porodicu i ostao vjeran do kraja života. Veliki dio svoje energije usmjeravao je na društvene i infrastrukturne akcije, bilo kao predsjednik MZ, bilo kroz aktivnosti u drugim oblicima organizovanja. Zbog mnogih stvari koje je uradio za svoje selo, mještani Zagona osjećaju veliku zahvalnost prema Gavrilu Antoniću. Njegov prerani odlazak već se uveliko osjeća, kaže Đuro Stanojević, predsjednik UO Zavičajnog kluba Zagoni i Antonićev dugogodišnji prijatelj i saradnik.

 Kada je, u vrijeme u kome je Gavrilo Antonić obavljao dužnost  poslanika u NS RS, asfaltiran putni pravac koji povezuje centar Zagona sa magistralnim putem Bijeljina – Tuzla, znalo se da je za to najzaslužniji upravo on, ali malo kome je bilo poznato kako je došlo do realizacije tog posla.

-Moj životni san bio je da dovedem asfalt u Zagone i u tome sam uspio. A da ovaj put bude asfaltiran najviše mi je pomogao tadašnji predsjednik Narodne skupštine RS Dragan Kalinić. Iako smo se nalazili u potpuno različitim političkim opcijama, kada sam mu izložio svoju želju i rekao da već postoji projekat za asfaltiranje pomenutog putnog pravca, nije pravio nikakvo pitanje, pokrenuo je mehanizme koji su mu bili na raspolaganju  i put je asfaltiran, pričao je Gavrilo.

Nakon toga, Antonić je bio aktivan učesnik u asfaltiranju još nekoliko putnih pravaca kroz Zagone, zajedno sa mještanima i opštinskom, kasnije gradskom administarcijom. Učestovao je i u svim ostalim aktivnostima koje su omogućavale mještanima Zagona ljepši i lagodniji život, ali brinuo je i o kulturnim, duhovnim, humanitarnim i sportskim potrebama svog sela. Bez njegovog doprinosa nije prošlo ni obnavljanje crkve u Zagonima, učestovao je u postavljanju javne rasvjete, izgradnji autobuskih stajališta



-Vjerujem da će najdublji trag u životima mještana Zagona ostaviti formiranje Zavičajnog kluba u čemu najveće zasluge ima upravo Gavrilo Antonić. Povodom obilježavanja 150 godina škole u Zagonima formiran je Organizacioni odbor, koji je vrlo uspješno organizovao obilježavanje velikog jubileja. Osjećajući veliku intelektualnu i pokretačku snagu ljudi koji su bili u odboru, Antonić je došao na ideju da osnuje Zavičajni klub Zagoni koji će imati kontinuirane aktivnosti usmjerene na okupljanje ljudi poteklih u Zagonima, a sada žive širom nekadašnje zajedničke države, u evropskim zemljama i širom svijeta. Ta ideja je, uz svesrdnu pomoć prote Slavka Maksimovića i još nekih ljudi, realizovana i Zagoni su jedino selu u Semberiji, a vjerujem i mnogo šire, koje ima ovakav način okupljanja i djelovanja ljudi koji nisu zaboravili rodni kraj i žele da pomognu koliko mogu, ističe Stanojević.

Antonić je često isticao da je selo veliko i razuđeno i da je teško organizovati zajedničke aktivnosti, a da je zadatak Zavičajnog kluba, upravo koordiancija i zajedničko učešće u aktivnostima od značaja za sve tri mjesne zajednice koje postoje u Zagonima. Otuda Zavičajni klub organizuje obilježavanje pravoslavnog Vaskrsa, parastose poginulim borcima posljednjeg rata, akcije dobrovoljnog darovanja krvi, a predsjednik Skupštine zavičajnog kluba proto Slavko Maksimović za svaku zagonsku porodicu koja dobije treće dijete izdvaja lični novčani iznos od 1.000 maraka.  Jedna od važnih aktivnosti kluba je i organizovanje zavičajne večeri jednom godišnje na kojoj se okupi veliki broj ljudi koji potiču iz ovog sela.

-Gavrilo Antonić bio je omiljen u svom rodnom selu. Bio je spreman da sasluša svačije muke i probleme i da pomogne koliko je mogao. Njegova sposobnost da brzo i lako uspostavi komunikaciju sa drugim ljudima, neposrednost sa kojom se ophodio sa ljudima i specifična vrsta duhovitosti omogućavali su da su mu ljudi vjerovali i on je to povjerenje znao da cijeni. Mještani Zagona, kao i svi ostali sa kojima je sarađivao, počev od njegovih učenika, pa do ljudi u političkom životu, biće mu vječno zahvalni na svemu što je ostavio iza sebe. Bio je primjer ljudske dobrote i neposrednosti. Ako treba tražiti uzore za mlađe generacije, to bi svakako trebalo da bude Gavrilo Antonić. Očevim stopama krenuli su njegovi sinovi Vlado i Igor, kaže Đuro Stanojević, predsjednik UO Zavičajnog kluba Zagoni.