MUZEJ SEMBERIJE
Uspomena na kovača Frica
U etnološkoj zbirci Muzeja Semberije pažnju posjetiocima privlači stari mijeh iz kovačnice čuvenog bijeljinskog kovača – Fridriha Šumahera Frica. Osim starog mijeha, koji je izuzetno dobro očuvan, tu je i nakovanj na kojem je jedan od najstarijih bijeljinskih kovača, koji se na onaj ljepši i pravedniji svijet preselio prije petnaest godina, skoro sedam decenija iskivao alatke i predmete od gvožđa.
Dvije godine prije Fricove smrti, 2005. godine, u “Semberskim novinama” smo objavili reportažu pod naslovom “Prošlo je vrijeme kovača”, u kojoj je zabilježeno i to da je tada osamdesetpetogodišnji Fric sedamdesetak godina proveo uz nakovanj, sa čekićem u ruci, prisjećajući se kako je svojevremeno kovački zanat učio od oca Konrada, u kovačnici na “drvenoj pijaci”, u bijeljinskom naselju Ledinci.
I danas, u ovim neveselim vremenima pandemije virusa korona, kada svijet strahuje za svoje zdravlje, gotovo proročanski odzvanjaju Fricove riječi koje je izgovarao svakog jutra po ulasku u svoju kovačnicu: “ Bože pomozi! Od tebe ne tražim ništa, osim zdravlja. Unaprijed sam ti zahvalan”.
Kovač Fric je za života bio omiljen u gradu Bijeljini, volio je da se druži i da pripovijeda o životu stare Bijeljine. Od njega smo saznali da je Bijeljina prije Drugog svjetskog rata, sa nekih petnaestak hiljada stanovnika, imala šezdeset do sedamdeset opančara i četrnaest kovača. Svi oni su mogli živjeti od svoga rada. Opančara odavno nema u gradu, a kovači, ukoliko ih i ima, rade povremeno i za “svoj groš”. Nema više dobrih kovača koji bi umjeli otkovati lemeš (ralo) sa pluga, jer se za to koriste moderne alatke i brusilice.
Za kraj ovog podsjećanja na kovača Frica ostavili smo i sljedeće njegove riječi: “Da je do mene, ruže bi cvjetale po ćoškovima. Ali, sad je nastalo neko drugo vrijeme. Ima ljudi koji ne znaju kad im je dosta. Svi smo mi jednaki pred Bogom i ništa nećemo odnijeti na onaj svijet. Kad bi se bogatstvo ravnomjerno rasporedilo, ne bi bilo problema u svijetu”, mudro je zborio stari kovač Fric.
Semberija info
U etnološkoj zbirci Muzeja Semberije pažnju posjetiocima privlači stari mijeh iz kovačnice čuvenog bijeljinskog kovača – Fridriha Šumahera Frica. Osim starog mijeha, koji je izuzetno dobro očuvan, tu je i nakovanj na kojem je jedan od najstarijih bijeljinskih kovača, koji se na onaj ljepši i pravedniji svijet preselio prije petnaest godina, skoro sedam decenija iskivao alatke i predmete od gvožđa.
Kovač Fric je za života bio omiljen u gradu Bijeljini, volio je da se druži i da pripovijeda o životu stare Bijeljine. Od njega smo saznali da je Bijeljina prije Drugog svjetskog rata, sa nekih petnaestak hiljada stanovnika, imala šezdeset do sedamdeset opančara i četrnaest kovača. Svi oni su mogli živjeti od svoga rada. Opančara odavno nema u gradu, a kovači, ukoliko ih i ima, rade povremeno i za “svoj groš”. Nema više dobrih kovača koji bi umjeli otkovati lemeš (ralo) sa pluga, jer se za to koriste moderne alatke i brusilice.
Za kraj ovog podsjećanja na kovača Frica ostavili smo i sljedeće njegove riječi: “Da je do mene, ruže bi cvjetale po ćoškovima. Ali, sad je nastalo neko drugo vrijeme. Ima ljudi koji ne znaju kad im je dosta. Svi smo mi jednaki pred Bogom i ništa nećemo odnijeti na onaj svijet. Kad bi se bogatstvo ravnomjerno rasporedilo, ne bi bilo problema u svijetu”, mudro je zborio stari kovač Fric.
Semberija info
