Dajana Perić (1995) završila je Akademiju umjetnosti Univerziteta u Banjaluci. Član je likovnog udruženja ,,Sveti Luka” Bijeljina i likovnog udruženja ,,ZARS” Brčko. Njena prva samostalna izložba nazvana ,,Individualizam” predstavlja kombinaciju fotografija i instalacija nastalih u periodu važenja epidemioloških  mjera, periodu obaveznog distanciranja. Sama izložbena postavka je višedjelna. Nju čine fotografije nastale u periodu ograničenog kretanja za vrijeme trajanja epidemije virusa korona, multimedijalni uradak vezan za Dajaninu prošlost, porodicu. Postavku još čine instalacija nazvana ,,Kritika potrošačkog društva”, dio koji se odnosi na epidemiju virusa korona, a za koji su upotrebljene zaštitne maske. Likovne elemente obično prate opisi, slovo o djelu ili motivaciji za djelo o kojem se govori. Opisi su upotrebljeni kao pomoćno sredstvo medijacije među posjetiocima i izloženim predmetima, i kao način za uokviravanje, odnosno dovođenje u vezu svih izloženih predmeta.
 
Ono što je zajedničko svakom izloženom predmetu jeste njena autorka. Lice iza objektiva, i priča iza radova objedinjena je na poseban način u jedan utisak privrženosti zbivenome. „Fotografija je umetnost u kojoj čovek nije u slici nego iza slike, iza kamere koja stvara sliku, ali njegovo prisustvo  je toliko intenzivno da sliku suštinski određuje.“ (T. Kulenović, 1990; 83) Umjetnica se svojim radovima predstavila na način da se prepoznaje kroz svaki rad. Autentičnost njenog izraza upravo se ogleda u individuaciji lika iza objektiva, intimizaciji predmeta, u privatizaciji momenta, u objektivizaciji vlastitog stanja.

Emocionalnost koja je ovom izložbom najuspjelije ispoljena daje izraza svih predmetima transformišući ih u monumente jedne individualne storije, i predstavljajući individuu obilježenom, okarakterisanom bitnim prekidima, diskontinuitetima u prošlosti. Njeno bilježenje promicanja, proticanja vremena upućuje na izvjesnu konstantu, na prostor sa kojeg se promatra, sa kojeg se dijagnostifikuje promjena. „Snimiti fotografiju znači zaustaviti dah i sve svoje sposobnosti usredsrediti protiv iščeznuća stvarnosti.“ (T. Kulenović, 1990; 82) Dajana je momente izmakle, momente prošle, poput vlastitog živog sjećanja aktualizovala izvan sebe. Njena bilješka je istovremeno i njena ispovijest. U igri kontura i svjetla, i opisima koji konture i zrake povezuju, otkriva se zaokružena pripovijest o izmaklom ugrađenom u pristup, ukomponovanom u manir, izmaklom koje je pridruženo budućem. To izmaklo jeste živi sentiment, neprestana igra podsjećanja i reaktualizovanja.

Semberija info