Život u doba pandemije :: Semberija INFO ::

 

Život u doba pandemije


I odjednom sve je drugačije, ništa više nije isto. Život sa maskom na licu i bezbroj dezifenkcionih sredstava u abnormalnim količinama i život u strahu postali su svakodnevica. Globalno zlo, s kojim se svi suočavamo, bez obzira na to ko smo, odakle smo, koje rase, nacionalnosti, pripadnosti. Zlo koje je prigrlilo svijet i koje smo dočekali nespremni, a i dalje smo u njegovim kandžama. Ali, baš kao što naš nobelovac kaže:,,A trebalo je živjeti”.
 
Ovo nije prva pandemija koja je pogodila svijet, ali, čini se, kao da se svijet najteže nosi s njom, kao ni s jednom drugom, i to, ironično, u doba najveće ekspanzije nauke, tehnologije i dostupnosti informacija. Da li nam to univerzum ili oni koji vjeruju u Boga  kažu da nam šalju neku poruku? Možda to, zapravo, i nije poruka, već samo još jedan podsjetnik da se od više sile ne može pobjeći, ma koliko nauka i tehnologija uznapredovale, i one ponekad ostaju nijeme ispred neprijatelja s kojim ranije nisu imali dodira. Nisam jedna od onih koja vjeruje da će zauvijek biti ovako, ali jesam od onih koja vjeruje da moramo izvući neku pouku i tek tada će se stanje normalizovati, tek tada će sve ono s čim smo se suočili imati smisla. Nekako, svi smo se vratili našim porodicama i to je, ujedno, i najveća pouka koju možemo izvući, da je porodica najveće blago i da se njoj uvijek vraćamo kao vječnom temelju i polaznoj osnovi. Pandemija kao da nas konstantno podsjeća da zastanemo, kažemo sami sebi uspori, ne moraš da obaviš bezbroj telefonskih poziva na dan i posjetiš nekoliko mjesta dnevno. Kao da nas vraća u prošlost kada se mirnije živjelo.

,,U nevolji se poznaju junaci”, kaže narodna izreka, a pandemija to i potvrđuje. Svojim ponašanjem pokazujemo koliko poštujemo druge i kako se, zapravo, ponašamo kao jedinke u društvu kada je odgovornost samo na nama samima. Nezamislivo je koliko nas je jedan virus naučio o medicini, higijeni i drugim bitnim stvarima. Zaista nevjerovatno. Još jedan dokaz da je svako u mogućnosti da nauči nešto novo, ako želi ili ako je, pak, prinuđen. Nevjerovatno je to i što nas jedan virus uči kako treba da brinemo o starijima, posvećujemo im pažnju. Kako nam je, zapravo, zdravlje najbitnije i možda najbitnija poruka, iako to nekima zvuči nerealno, ovaj virus nas podsjeća da je sve prolazno, a ono šta smo mi sami ostaje vječno.
 
Ne postoji sila koja nečovjeka može napraviti čovjekom, ali, možda, postoji ona koja će ga natjerati da rezimira svoje postupke, možda, čak, i nesvjesno.

Anja Pejić
Fakultet poslovne ekonomije Bijeljina