SNEŽANA TOPALOVIĆ SVOJA SJEĆANjA I VIĐENjA PRETAČE U PISANU RIJEČ


Da njene kratke priče i pripovijetke vrijede, potvrda su brojni pratioci na društvenim mrežama.

Snežani je bila potvrda, kako kaže, da njene priče ,,nešto vrijede’’, kada je vidjela da ono što ona objavi prenesu brojni portali, kako ovdje, tako i u okruženju.

-Ono što ja pišem su priče koje govore o nekim prošlim vremenima, mahom periodu poslije Drugog svjetskog rata. Dobar dio tih priča napisala sam na osnovu pripovijedanja mog oca, koji je imao taj Božiji dar, da, pričajući o nečemu, prosto čovjeka uvede u to vrijeme i pred očima ti stvori radnju događaja o kom govori. Ima tu priča i o mom divnom djetinjstvu koje sam provela u Hercegovini i rodnom Kalinoviku. Pišem ja i o aktuelnim temama, naročito o nametnutim standardima, ali kroz parodiju. Poseban odjek imaju moje priče u Hercegovini, jer ja pišem jezikom koji su koristili stariji žitelji u to vrijeme, što vjerovatno i najviše i privlači moje čitaoce’’, objašnjava Snežana Topalović, koja kaže da se pisanjem ozbiljnije počela baviti tokom gimnazijskih dana u Kalinoviku.

Snežanini rukopisi za knjigu ,,Udahnuto djetinjstvo’’ već su u štampariji ,,As’’ u Zvorniku i ovaj njen prvenac trebalo bi da ugleda svjetlost dana već u martu.

-U knjizi je sabrano 18 priča. Generalno, riječ je o teškim sudbinama ljudi iz prošlog vremena, a mahom su to očeve priče nadahnute mojim ličnim vizijama’’, precizira Snežana i priznaje da inspiraciju nalazi ,,svuda oko nas’’.

-Nekad mi naviru osjećanja i to odmah prenesem u priču, a nekada mi se dugo roje misli i ne mogu ih brzo pretočiti u tekst’’, naglašava Snežana Topalović.

 A jedan od recenzenata knjige ,,Udahnuto djetinjstvo’’ Milovan Milanko Lelek tvrdi da je skoro svaka Snežanina priča puna stvarnog životnog iskustva, odraz i dobrog i lošeg, s puno poruka, savjeta i pouka šta valja, šta ne valja, šta ljude čini ljudima, a šta neljudima, jer ljudi svakakvih ima - odgovornih i sebičnih, dobrih i zlih, pametnih i nedokazanih, poštenih i kvarnih, a kako autor i reče u jednoj od njih:,,Ljudi su spremni na sve. Ljudi su Hrista razapeli!“

- Mnoge Snežanine priče i mene vraćaju u dane moje mladosti, u Malo Polje, moje rodno selo, selo njenih roditenja. Bio sam nešto stariji od njenog oca Jovana, i dobro se sjećam mnogih detalja iz vremena kada su on, mlađa mu sestra Milica i braća Milan i Dušan ostali bez majke, što je ovdje u ovom materijalu buduće knjige dirljivo, autentično i vjerodostojno sročeno, ispričano i opisano. I ne samo u toj priči, nego u još nekoliko drugih, teško je ostati miran i pribran,a da ti oko ne prosuzi čitajući potresne i tužne detalje životnih staza pojedinaca u tim stresnim situacijama’’, naveo je Lelek.

Kako kaže Milan Stojanović, drugi recenzent Snežaninog prvenca, nakon prvih, pročitanih, redaka rukopisa ove zbirke priča, nesvjesno se vratio u neke, davne dane, koji su ostali u sjećanju, gotovo više nego neki događaji iz skorašnjosti.

-Što zbog tematike, što zbog jezika kojim se autorka služi, autentičnog vremena o kom se govori, jezika u kome je gramatika zaboravljena i nepotrebna, jezika koji su svi razumjeli i jezika kojim su svi govorili, a mnogim čitaocima, naročito mlađim, u nekim segmentima, biće neobičan, a ponekad i nerazumljiv. Naročito će one, koji nisu živjeli u to vrijeme, pogotovo ne na selu, iznenaditi i ukazati im na mnogo toga što nisu znali, zbog čega ne mogu da razumiju starije, ali moraju da shvate, da ništa nije isto kao nekad. Svojim pričama Snežana nas je, bar na momenat, trgnula iz naše svakodnevne učmalosti. Podsjetila nas na toplinu i ljubav bližnjih, na nesebičnost i jednostavnost koju smo gotovo zaboravili. Podsjetila nas je na težinu i ljepote života, življenog i zaboravljenog, tamo nekog, daleko od današnje otuđenosti’’, ocjenjuje Stojanović, tvrdeći da su Snežanine priče svojevrstan omaž jednom vremenu, ljudima toga vremena, poštovanju, moralu, svjesnosti, savjesnosti i odgovornosti.

- Nijedna njena priča nije priča radi priče. Svaka je, svojstveno stilu i načinu književnog izraza autora, svojevrsna poruka i pouka. Čitajući priče iz ove zbirke, čitalac ne može da se ne zapita: ,,Šta se to nama i sa nama dogodilo? Kuda je otišlo poštovanje i samopoštovanje? Gdje nam je moralnost, odgovornost, ljudskost...? Jesmo li postali suviše sebični i samo-svoji? Zašto? Gdje smo se to izgubili?’’’’, pita se Milan Stojanović.

Da Snežanino pripovijedanje privlači pažnju potvrda su i već pristigli pozivi za gostovanja u Trebinju, Višegradu, Kragujevcu i Tuzli. Svakako, čim zbirka priča ,,Udahnuto djetinjstvo’’ bude odštampana biće promovisana i u Bijeljini.

portal Semberija info (V.Zelenović)