RADMILA ŽIGIĆ, DIREKTORICA FONDACIJE ,,LARA’’
1. Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?
Nikada ne znam odgovor na ovo pitanje, jer o onome što radim ne razmišljam na taj način. Jednom sam vješto izbjegla da budem sudionica emisije „Moj uspjeh“, jer sam istinski bila zabrinuta da neću odgovoriti potrebi emisije. Kao osoba sam samokritična, ali ima trenutaka kada i sama priznam da nešto što sam radila jeste uspjeh. Recimo, tako sam se osjećala na obilježavanju 20 godina rada Fondacije „Lara“, iako sve što smo uradile nije samo moja zasluga, ali bila sam dio ekipe koja je kreirala viziju rada, ciljeve. Ponosna sam na našu izložbu „Mir sa ženskim licem“, koju smo otvorili u Sarajevu ovog 8. marta i prikazaćemo je do kraja godine i u Bijeljini. Riječ je o izložbi koja metodom usmene istorije prenosi iskustva žena u posljednih 25 godina u BiH. Meni je uspjeh – ne stati, nego ići dalje, ma šta da se dogodilo. Ja sam u sektoru društvenog rada, tu su uspjesi ko rijeka ponornica, izgube se, pa opet pojave. Uspjeh je nastaviti da radiš dalje i kada se čini da je uzalud.
2. Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao.
U mladosti sam željela da se bavim novinarstvom, upisala sam fakultet, završila i radila nekih 20 godina u medijima. I danas volim ovu profesiju i godine koje sam provela u novinarstvu su mi najdraže. Voljela sam miris tek odštampane novine u kojoj otvarate stranicu na kojoj je vaš tekst. Svijet medija se mijenja, ne bih rekla da novinarstvo nestaje, ali one forme pisanja koje sam voljela i koje su bile aktuelne zadnjih decenija 20-tog vijeka postaju rijetkost. Istraživački tekstovi, članci, klasični komentari…. I danas mislim da bih bila najsretnija da sam cijelog života mogla da radim samo kao reporterka. Pri tom ne želim reći da sam nesretna što sam, radeći druge poslove u medijima i van njih, nastavila da učim dalje i savladavam druge vrste prepreka. Danas radim u oblasti zaštite ljudskih prava žena, najšire rečeno, i zadovoljna sam, čak, i kada se osjetim (što je često) kao Sizif. Ipak, desi se da moj kamen naiđe na udubljenje i zastane, ne vraća se stalno u podnožje litice, nego mukotrpno, ipak, ide gore i to je nagrada. Ponekad imate i lijep osjećaj da ste nekome pomogli, što je satisfakcija u svakom poslu.
3. Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
Izdvojila bih film o britanskoj rok grupi Kvin, Boemska rapsodija (Bohemian Rhapsody) od prošle godine. Rasplakala sam se. Inače, već odavno filmove ne doživljavam samo emotivno, novinarsko oko u meni gleda režiju, glumce, scenario… Ali sa Boemskom rapsodijom desila mi se čista emocija, nostalgija, podsjećanje. Jako mi je drago što je film urađen i što je generacija roken rola dospjela među filmske junake, mislim da je to dobro za našu svijest danas, da uspostavlja ravnotežu. Ma koliko u filmu Frediju Merkjuriju preispitivali lični život i izbore, mjerili grame kokaina i litre pića, to ne može da umanji značaj pokreta rok muzike koji je među rijetkim fenomenima savremenog doba okupljao ljude da bi bili sretni i prenosio poruke da svijet treba da bude bolje i pravednije mjesto. Svi znamo da mase mahom okupljaju nasilja i manipulacije radi. Lijepo je bilo podsjetiti se i na Live Aid, čini se kao da je bilo davno, a nije.
4. Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme koristim da se „resetujem“ od posla, pomaže mi čitanje, gledanje filmova. Ponekad nađem prostor da istražujem živote žena, posmatrajući ih iz perspektive ženske emancipacije, rodnih uloga. Dakle, opet je vezano za posao, ali za onaj kreativniji dio od projekata, upravljanja, diskusija, pregovaranja sa institucijama. Ponekad snimam i bilježim životne priče i nadam se da ću imati vremena i energije da to i objavim. U ovom trenutku mi je sam rad važniji od publikovanja.
5. Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
Kulturni i društveni život. Bijeljina može da bude grad kulturnih inicijativa, jer osnova već postoji, imamo neke od institucija kulture koje sjajno rade kao što su Muzej Semberije, Biblioteka i drugi. Imamo akademsku zajednicu. Taj rad, tu energiju treba povezati da u pravom smislu postanemo univerzitetski grad. Da se unaprijedi nivo kulturnih sadržaja koji konzumiramo, da se podrže dobre lokalne kulturne inicijative. Nije ovdje riječ o potrebi da se pametuje, nego o društvenoj odgovornosti prema novim generacijama. Činjenica je da veliki broj mladih ovdje studira, ovdje se oblikuje dio ljudi koji će u narednim godinama voditi i ovaj grad i širu zajednicu i važno je da ne odu samo sa ocjenama u indeksu. Da život ne konzumiraju samo u kafićima. Treba da ponesu i neke druge vrijednosti koje bi im ponudio bogatiji i osmišljen društveni i kulturni život. Čak ne treba previše sredstava, nešto dobre volje, novca, vizije i sinergije u radu. Pravilnog vrednovanja onoga što imamo. I razumijevanje koliko je to važno, stvoriti prostor za kreativnu energiju.
6. Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
Svakako bih voljela da je vidim kao univerzitetski grad, uredan i čist. Mislim da će ostati centar regije i da će se, bar prostorno širiti, da će imati i dinamičan društveni život, jer je to normalno za grad koji se nalazi blizu velikih gradova, prestonica. Može da bude i turistički grad, ekonomski razvijena sredina, ali to će zavisiti od onih koji ovim gradom u budućnosti budu upravljali. Mislim da građani već daju svoj maksimum razvoju.
Semberija info
Nikada ne znam odgovor na ovo pitanje, jer o onome što radim ne razmišljam na taj način. Jednom sam vješto izbjegla da budem sudionica emisije „Moj uspjeh“, jer sam istinski bila zabrinuta da neću odgovoriti potrebi emisije. Kao osoba sam samokritična, ali ima trenutaka kada i sama priznam da nešto što sam radila jeste uspjeh. Recimo, tako sam se osjećala na obilježavanju 20 godina rada Fondacije „Lara“, iako sve što smo uradile nije samo moja zasluga, ali bila sam dio ekipe koja je kreirala viziju rada, ciljeve. Ponosna sam na našu izložbu „Mir sa ženskim licem“, koju smo otvorili u Sarajevu ovog 8. marta i prikazaćemo je do kraja godine i u Bijeljini. Riječ je o izložbi koja metodom usmene istorije prenosi iskustva žena u posljednih 25 godina u BiH. Meni je uspjeh – ne stati, nego ići dalje, ma šta da se dogodilo. Ja sam u sektoru društvenog rada, tu su uspjesi ko rijeka ponornica, izgube se, pa opet pojave. Uspjeh je nastaviti da radiš dalje i kada se čini da je uzalud.
2. Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao.
U mladosti sam željela da se bavim novinarstvom, upisala sam fakultet, završila i radila nekih 20 godina u medijima. I danas volim ovu profesiju i godine koje sam provela u novinarstvu su mi najdraže. Voljela sam miris tek odštampane novine u kojoj otvarate stranicu na kojoj je vaš tekst. Svijet medija se mijenja, ne bih rekla da novinarstvo nestaje, ali one forme pisanja koje sam voljela i koje su bile aktuelne zadnjih decenija 20-tog vijeka postaju rijetkost. Istraživački tekstovi, članci, klasični komentari…. I danas mislim da bih bila najsretnija da sam cijelog života mogla da radim samo kao reporterka. Pri tom ne želim reći da sam nesretna što sam, radeći druge poslove u medijima i van njih, nastavila da učim dalje i savladavam druge vrste prepreka. Danas radim u oblasti zaštite ljudskih prava žena, najšire rečeno, i zadovoljna sam, čak, i kada se osjetim (što je često) kao Sizif. Ipak, desi se da moj kamen naiđe na udubljenje i zastane, ne vraća se stalno u podnožje litice, nego mukotrpno, ipak, ide gore i to je nagrada. Ponekad imate i lijep osjećaj da ste nekome pomogli, što je satisfakcija u svakom poslu.
3. Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
Izdvojila bih film o britanskoj rok grupi Kvin, Boemska rapsodija (Bohemian Rhapsody) od prošle godine. Rasplakala sam se. Inače, već odavno filmove ne doživljavam samo emotivno, novinarsko oko u meni gleda režiju, glumce, scenario… Ali sa Boemskom rapsodijom desila mi se čista emocija, nostalgija, podsjećanje. Jako mi je drago što je film urađen i što je generacija roken rola dospjela među filmske junake, mislim da je to dobro za našu svijest danas, da uspostavlja ravnotežu. Ma koliko u filmu Frediju Merkjuriju preispitivali lični život i izbore, mjerili grame kokaina i litre pića, to ne može da umanji značaj pokreta rok muzike koji je među rijetkim fenomenima savremenog doba okupljao ljude da bi bili sretni i prenosio poruke da svijet treba da bude bolje i pravednije mjesto. Svi znamo da mase mahom okupljaju nasilja i manipulacije radi. Lijepo je bilo podsjetiti se i na Live Aid, čini se kao da je bilo davno, a nije.
4. Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme koristim da se „resetujem“ od posla, pomaže mi čitanje, gledanje filmova. Ponekad nađem prostor da istražujem živote žena, posmatrajući ih iz perspektive ženske emancipacije, rodnih uloga. Dakle, opet je vezano za posao, ali za onaj kreativniji dio od projekata, upravljanja, diskusija, pregovaranja sa institucijama. Ponekad snimam i bilježim životne priče i nadam se da ću imati vremena i energije da to i objavim. U ovom trenutku mi je sam rad važniji od publikovanja.
5. Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
Kulturni i društveni život. Bijeljina može da bude grad kulturnih inicijativa, jer osnova već postoji, imamo neke od institucija kulture koje sjajno rade kao što su Muzej Semberije, Biblioteka i drugi. Imamo akademsku zajednicu. Taj rad, tu energiju treba povezati da u pravom smislu postanemo univerzitetski grad. Da se unaprijedi nivo kulturnih sadržaja koji konzumiramo, da se podrže dobre lokalne kulturne inicijative. Nije ovdje riječ o potrebi da se pametuje, nego o društvenoj odgovornosti prema novim generacijama. Činjenica je da veliki broj mladih ovdje studira, ovdje se oblikuje dio ljudi koji će u narednim godinama voditi i ovaj grad i širu zajednicu i važno je da ne odu samo sa ocjenama u indeksu. Da život ne konzumiraju samo u kafićima. Treba da ponesu i neke druge vrijednosti koje bi im ponudio bogatiji i osmišljen društveni i kulturni život. Čak ne treba previše sredstava, nešto dobre volje, novca, vizije i sinergije u radu. Pravilnog vrednovanja onoga što imamo. I razumijevanje koliko je to važno, stvoriti prostor za kreativnu energiju.
6. Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
Svakako bih voljela da je vidim kao univerzitetski grad, uredan i čist. Mislim da će ostati centar regije i da će se, bar prostorno širiti, da će imati i dinamičan društveni život, jer je to normalno za grad koji se nalazi blizu velikih gradova, prestonica. Može da bude i turistički grad, ekonomski razvijena sredina, ali to će zavisiti od onih koji ovim gradom u budućnosti budu upravljali. Mislim da građani već daju svoj maksimum razvoju.
Semberija info
