GORDANA JANKOV, 30 GODINA U SKUD-U ,,SEMBERIJA“: Folklor je moja najveća ljubav!


U 65 godina tradicije SKUD-a ,,Semberija“ utkane su i tri decenije života Gordane Jankov. Za veliku posvećenost, koja traje gotovo cijeli njen život, na godišnjem koncertu SKUD-a ,,Semberija“ uručena  joj je zahvalnica. Gordana je stručna saradnica za narodne igre i pjesme, članica velikog narodnog orkestra, ženskog vokalnog ansambla, a u toku njene igračke karijere nosila je i titulu prvakinje folklornog ansambla. 

Zaposleni ste u bankarskom sektoru gdje ste operater na informacionom sistemu, a i menadžer ste za ljudske resurse. Šta Vas je privuklo folkloru i kada ste počeli njime da se bavite?

-Folklorom se bavim od svoje osme godine. Kao mala gledala sam razne tv emisije u kojima je predstavljano narodno blago i najvjerovatnije me to privuklo da se bavim folklorom. Uticaj na ovu odluku, tada razigrane djevojčice, imala je moja porodica koja me, kako tada, tako i sada, uvijek podržavala. Inače, u početku me prvo zainteresovao pokret, a nakon toga muzika, pjesma i igra, a svo to vrijeme bili su tu i drugari sa proba.  Prepoznavali smo se u školi, na ulici, ispred zgrade. Ta ekipa izgradila je prijateljstvo za čitav život, neprocjenjivo je to! Kad pogledam unazad, kraj 80-ih i početak 90-ih godina posebno pamtim po tome što sam, s velikim nestrpljenjem i radošću, iščekivala odlazak na svaku probu. Stariji drugari iz Bijelih zgrada, koji su bili članovi Prvog ansambla, vodili su me i na njihove probe. Satima sam ih mogla gledati sa klupe, a onda jedva čekala svoj termin, termin početne probe s mojim drugarima kojima sam prenosila utiske: ,,Drugari moji, oni ovako podignu nogu, baš do koljena, pa skoče i na kraju polete“. Tada mi nije bilo jasno kako im to uspijeva. Motivisana željom da iskusim taj let u narodnoj igri i pjesmi vježbala sam godinama, a danas  malim polaznicima naše škole folklora objašnjavam tehnike za let u folkloru.
 
 Kako su izgledale Vaše prve probe i sjećate li se Vašeg prvog nastupa?

-Učila sam da letim, odnosno da igram i uspijevalo mi je. Upornost se isplati na kraju. Nas kao generaciju zadesio je rat. Kako je tada normalan život stao, pomislili smo da su nam i probe stale. Međutim, zahvaljujući umjetničkom rukovodiocu Goranu Perkiću naš rad nije bio prekinut. U jednom vremenu zla mi smo imali naše probe, učili smo da letimo, tj. igramo. Brzo smo napredovali, probe su bile pojačavane, pripreme svakodnevne, a nakon tri godine pohađanja škole folklora uslijedio  je i moj prvi javni nastup. Bilo je to za Lazarevu subotu 1993. godine. Izvodile smo drevni običaj Lazarica, a taj običaj je bio da sedam dana prije Vaskrsa romske djevojke iz okoline Batkovića igraju i pjevaju da godina bude rodna i blagodatna. Znale su one igrati i pjevati od Batkovića i sa glasnom pjesmom i igrom ulaziti u grad. Divan jedan temperament za našu ravnicu, prosto nesvakidašnji. Tokom tog mog prvog nastupa prvo smo nastupale u crkvi Svetog Đorđa, nakon toga ispred  biblioteke, a završile ispred Gradske kuće. Nakon Vaskrsa, a usred tog nemilog rata i sveg zla koje se oko nas dešavalo, gostovali smo u Kruševcu na festivalu ,,Prođoh Levač, prođoh Šumadiju“, gdje smo osvojili zlato. Odmah nakon toga otputovali smo u Teslić, na ,,Sabor Izvornog stvaralaštva“, na višednevni festival na kom smo nastupili u više kategorija, a kući smo se vratili okićeni vrijednim nagradama. Bila sam, kao i ostali članovi društva, preplavljena ponosom.
 
Šta je to što volite u vezi sa folklorom, šta Vam folklor znači?

-Najviše volim taj osjećaj da održavamo kulturu i tradiciju naših predaka i sprečavamo da naši običaji budu zaboravljeni i izbrisani. Biti čuvar tradicije srpskog naroda jedan je podvig u današnjem vremenu. Osim toga, tu je, naravno, druženje i upoznavanje novih ljudi, a ta prijateljstva su, zaista, nešto najbolje. Tu su i nastupi na brojnim festivalima, kako domaćim, tako i širom Evrope, a pored dobrih nastupa koji budu podržani od velikog broja ljudi, lijepo je kad nam mnogi prilaze u želji da se fotografišu, hvaleći naše koreografije i naše prelijepe narodne nošnje. Kad se sve sabere, folklor nije samo igranje, pjevanje i sviranje u orkestru. Folklor su i putovanja koja se ne zaboravljaju, prijateljstva koja ostaju za cijeli život, velike ljubavi, simpatije, te najvažnije od svega - životno iskustvo i najdraže uspomene. Mi folkloraši smo ljudi koji su svoj život poklonili folkloru. Ne postoji bolji osjećaj od onog osjećaja kad staneš na pozornicu, kad se svi držimo za ruke, koračamo istim koracima i  osjetimo da smo kao jedno biće - tad osmijeh ozari lice, a sreća me  preplavi.  Folklor je nešto bez čega ja ne mogu. To je moj stil života i moja neizmjerna ljubav.
 
Možete li izdvojiti turneju ili nastup koji Vam je posebno ostao u sjećanju?

-Svaka turneja i nastup su posebni i nose toliko lijepih uspomena i iskustava. Turneje koje ću vječno pamtiti su Španija 1998. godine, Njemačka 2004., 2008., 2014., 2017., Grčka 2004., 2007., 2018., Švedska 2008. godine, Austrija 2004., 2007., 2016., Holandija 2014., UK-London 2012. Inače, gdje god i kad god nastupam uvijek osjećam tremu, kao da mi je to prvi nastup. Naprosto, to je  tako. Sva ta putovanja imala su i simbolično značenje u mom životu. Fascinantno je bilo posjetiti Svjetski muzej u Londonu, Univerzitet Oksford, grob Franca Kafke u Pragu, amsterdamske ulice, dom Vladike Nikolaja Velimirovića u samom centru Londona... toliko prijatelja upoznati širom svijeta, obići Stambolske kapije i tvrđave, sultanove dvore, Plavu džamiju, Aja Sofiju i još mnogo toga, a sve na turneji ili nastupu.  Ono što sam iskusila u toku ovih 30 godina u društvu je da čovjek stalno i iznova uči i da se proces učenja nikada ne završava.
 
Ne postoji koreografija na folklornoj sceni eks Jugoslavije, a koju SKUD ,,Semberija“ nije obradio i izveo na sceni. Koju koreografiju smatrate posebno zahtjevnom?

-Svaka koreografija priča je za sebe i ne mogu nijednu izdvojiti. Svaka narodna  igra, pjesma i melodija su zahtjevne u svojim pripremama. Da bi savladali pripreme morate biti u fizičkoj kondiciji, potom zdravstvenoj, a onda i mentalno sposobni da sve to podnesete. Sistematičnost u našem radu nam omogućava da lakše savladamo svaku prepreku i na što bolji način pripremimo izvedbu našeg repertoara. Izvođački repertoar našeg društva danas čini 16 koreografija, od kojih su sedam koreografije našeg umjetničkog rukovodioca Gorana Perkića. Razvojem igre u našem društvu razvijala se i pjesma. Obavezno je pjevanje u Prvom ansamblu, a istakla bih i Ženski vokalni ansambl koji čini 20-ak djevojaka. Na repertoru ovih vila, čiji sam i ja član, su narodne pjesme iz Rusije, Rumunije, Bugarske, Izraela, BiH, Srbije, Ukrajine itd, a u toku je i projekat studijskog snimanja. Ovaj predivan ženski ansambl vodi, te mlađe generacije uči tradicionalnom pjevanju, mlada umjetnica Andriana Spasojević, vokalni solista našeg društva i prva violina Velikog narodnog orkestra. Inače, svaka igra i pjesma se instrumentalno interpretira u društvu, a sav teret je na Velikom narodnom orkestru. Šef Velikog narodnog orkestra, te Dječijeg narodnog orkestra, Vokalnih solista i Ženskog vokalnog ansambla  je Željko Đukanović. Posljednjih pet godina član sam i ovog segmenta društva. Moja ljubav i strast prema ritmu se preobrazila u perkustionističkom pravcu, te tapan zauzima jedno jako lijepo mjesto u mom životu, a sviranjem tapana doživljavam divne momente na sceni.
 
Šta biste poručili našim mladim sugrađanima?

-Pozvala bih sve mlade ovog grada da nam se pridruže, da svoje talente kroz kulturno umjetničko društvo razvijaju. Mi smo jedna ogromna porodica, svoje kapacitete iz dana u dan širimo i nastavićemo taj trend. Kulturni smo brend Bijeljine koji stvara dobre ljude ovog društva. Dođite da letimo, putujemo, pjevamo, igramo, sviramo. Ovdje ćete steći iskrena prijateljstva za čitav život, odsanjati svoje snove, mašti dati prostora da se razvija, vaša kreativnost će vas pravilno voditi kroz život, a onda kada vas ili nas život odvede svojim putem, imaćete šta pričati svojim nasljednicima.

Portal Semberija info