Todorovići 65 godina u braku
Marija (83) i njen suprug Anđelko Todorović (82) iz Suvog Polja kod Bijeljine, krajem januara napunili su 65 godina zajedničkog života. Anđelko ima dobro razvijen smisao za šalu, jer nas je dočekao s pričom da je „Marija, djevojačko Mirosavljević, njegova ljubav od malih nogu i da ga je, navodno, prevarila, jer je mislio da je mlađa od njega, a ispalo je da je nešto malo starija od mladoženje“.
Anđelko je penzionisan kao rudarski nadzornik iz Kreke. Stari komorat dobro zna i šta je rudarski hljeb sa sedam kora, „kako se živjelo nakon Drugog svjetskog rata u Gornjoj Smolući, kako je kada otac pogine u partizanima, majka se preuda i kada moraš da slušaš očuha“.
„Bila je moja Marija cura za udaju, pa dođu momci, rudari, interesuju se za nju. Onda moji na mene navale i kažu: „Anđelko, ostaćeš bez cure, udaće se“. I na brzinu me zbuniše. Imao sam i ja lijepih cura, ali sam se, nekako, uvijek vraćao njoj. Nije mi žao što sam se oženio u osamnaestoj godini. Godinu dana kasnije rodila nam se kćerka Dragica. Kasnije ćemo dobiti sina Milojka. Živjeli smo prije rata u Tinji kod Srebrenika. U Suvo Polje smo došli 2001. godine.
Anđelko kaže da je 25 godina proveo u rudniku Mramor i Lipnica. Godišnje se znalo iskopati i po milion tona uglja. Bile su to udarničke godine, godine velikih radnih pobjeda i rekorda u proizvodnji.
„Zaradio sam penziju u rudniku Kreka. U dvorištu sam postavio spomenik svom rudarskom hljebu. Teško je zaboraviti sve ono što nas je vezivalo za rudarski život. Razgovarao sam nekoliko puta sa Jurom Keroševićem, legendom Husinske bune. Nosio sam rješenja za ljetovanje na moru, kao sindikalac, njemu i njegovoj supruzi“.
Da bi čovjek imao svoj cilj u životu, da bi znao kuda i gdje ide, mora se i „pametan roditi“, kaže Anđelko Todorović, ističući da je bio na omladinskim radnim brigadama, da je proputovao sa suprugom, išao na ljetovanja, na more i u banje.
„Sve sitne nesporazume u braku, mi smo brzo rješavali. Supruga je znala kakve su moje radne obaveze i poštovala je sve to“, kaže Anđelko.
Marija kaže da je u međuvremenu operisala kuk, tako da se sporije kreće, uz pomoć hodalice i štapa.
„Mi smo nekada znali kako se treba ponašati, i u kući i na njivi, i u kolu, kada momci i djevojke igraju. Danas djeca hoće sve da postignu za godinu, preko noći. Da dobiju stan, kola, da dobro žive. Moraš ići u životu postepeno, uz ljestvicu koja nije visoko podignuta. Ići ćeš naprijed, ukoliko si uporan. Danas je život dobio veliko ubrzanje. Treba se malo spustiti na zemlju, jer vjetar obara one najvisočije grane. Nekada je veliko čudo bilo kada se ljudi raziđu nakon pet godina zajedničkog života, a danas ne mogu sastaviti ni pet mjeseci zajedno“, kaže baka Marija.
Todorovići kažu da su zadovoljni svojim životom, uzdajući se u to da ih zdravlje još malo posluži. Imaju petoro unučadi i dvoje praunučadi. Za dug i sretan zajednički život, kažu, ne postoji formula. To se u životu, jednostavno, samo od sebe tako namjesti.
Semberske novine/Lj.Ljubojević
Anđelko je penzionisan kao rudarski nadzornik iz Kreke. Stari komorat dobro zna i šta je rudarski hljeb sa sedam kora, „kako se živjelo nakon Drugog svjetskog rata u Gornjoj Smolući, kako je kada otac pogine u partizanima, majka se preuda i kada moraš da slušaš očuha“.
„Bila je moja Marija cura za udaju, pa dođu momci, rudari, interesuju se za nju. Onda moji na mene navale i kažu: „Anđelko, ostaćeš bez cure, udaće se“. I na brzinu me zbuniše. Imao sam i ja lijepih cura, ali sam se, nekako, uvijek vraćao njoj. Nije mi žao što sam se oženio u osamnaestoj godini. Godinu dana kasnije rodila nam se kćerka Dragica. Kasnije ćemo dobiti sina Milojka. Živjeli smo prije rata u Tinji kod Srebrenika. U Suvo Polje smo došli 2001. godine.
Anđelko kaže da je 25 godina proveo u rudniku Mramor i Lipnica. Godišnje se znalo iskopati i po milion tona uglja. Bile su to udarničke godine, godine velikih radnih pobjeda i rekorda u proizvodnji.
„Zaradio sam penziju u rudniku Kreka. U dvorištu sam postavio spomenik svom rudarskom hljebu. Teško je zaboraviti sve ono što nas je vezivalo za rudarski život. Razgovarao sam nekoliko puta sa Jurom Keroševićem, legendom Husinske bune. Nosio sam rješenja za ljetovanje na moru, kao sindikalac, njemu i njegovoj supruzi“.
Da bi čovjek imao svoj cilj u životu, da bi znao kuda i gdje ide, mora se i „pametan roditi“, kaže Anđelko Todorović, ističući da je bio na omladinskim radnim brigadama, da je proputovao sa suprugom, išao na ljetovanja, na more i u banje.
„Sve sitne nesporazume u braku, mi smo brzo rješavali. Supruga je znala kakve su moje radne obaveze i poštovala je sve to“, kaže Anđelko.
Marija kaže da je u međuvremenu operisala kuk, tako da se sporije kreće, uz pomoć hodalice i štapa.
„Mi smo nekada znali kako se treba ponašati, i u kući i na njivi, i u kolu, kada momci i djevojke igraju. Danas djeca hoće sve da postignu za godinu, preko noći. Da dobiju stan, kola, da dobro žive. Moraš ići u životu postepeno, uz ljestvicu koja nije visoko podignuta. Ići ćeš naprijed, ukoliko si uporan. Danas je život dobio veliko ubrzanje. Treba se malo spustiti na zemlju, jer vjetar obara one najvisočije grane. Nekada je veliko čudo bilo kada se ljudi raziđu nakon pet godina zajedničkog života, a danas ne mogu sastaviti ni pet mjeseci zajedno“, kaže baka Marija.
Todorovići kažu da su zadovoljni svojim životom, uzdajući se u to da ih zdravlje još malo posluži. Imaju petoro unučadi i dvoje praunučadi. Za dug i sretan zajednički život, kažu, ne postoji formula. To se u životu, jednostavno, samo od sebe tako namjesti.
Semberske novine/Lj.Ljubojević
