MILIVOJE LAZIĆ: ŽIVOT PORED PRUGE
Milivoje Lazić (66), rođen u semberskom selu Crnjelovo, skoro cijeli svoj radni vijek proveo je radeći na pruzi Bijeljina – Šid, ali i na prugama u Srbiji. Milivoje je svjevremeno radio kao čuvar pruge, ali je radio i kao pomoćni pružni radnik. Sa suprugom, sada kada je u privremenoj penziji, i sa nekih 150 KM, Milivoje živi pored pruge, nedaleko od bijeljinske fabrike „Elvako“. Tužnim pogledom ispraća posljednje pružne pragove i šine koje se skidaju zbog najavljene izgradnje nove saobraćajnice i koji će završiti na otpadu starog gvožđa.
„Radio sam dugo na savskom mostu na Rači, da bi me „ ŽTP Ruma“ kasnije prebacila na poslove u Šid. Radio sam u vrijeme bivše Jugoslavije na četiri željezničke stanice kao radnik obezbjeđenja. Dobio sam u Bijeljini i namjenski stan, jednu kuću pored pruge, u kojoj i dan – danas živim sa suprugom“.
Milivoje kaže da je željeznička pruga nekada za Semberce značila „prozor“ u svijet.
„Sa povratnom voznom kartom, koja je koštala oko 2,5 KM, moglo se otputovati do Beograda i vratiti nakon obavljenog posla u Bijeljinu. Velike količine tereta prevožene su prugom. Postojali su i industrijski kolosijeci. Danas nam pruga puno nedostaje. Ima sirotinje koja nije u stanju bar jednom godišnje da posjeti članove svoje uže i šire familije, razbacane po različitim dijelovima bivše Jugoslavije. Za skupe autobuske karte mnogi nemaju novca. Mnogi ljudi su ovih dana pustili suzu, gledajući kako se demontiraju kolosijeci i skidaju željezničke šine. Nedavno je srušena i stara željeznička stanica u Bijeljini. Ostao sam da živim u kući koju mi je dodijelila „Željeznica“. Stekao sam stanarsko pravo. Tu živim punih 29 godina i boriću se za svoje stečeno pravo“, kaže Milivoje.
Milivojev sin Aleksandar radi u Šidu na željeznici, na poslovima manevriste. U Šidu živi i Milivojeva kćerka Slavica koja je udata za Savu Šarca, vozača lokomotive. I djeca su krenula Milivojevim stopama, zarađujući, kako on ističe, častan i tvrd hljeb na željeznici.
Semberija info
„Radio sam dugo na savskom mostu na Rači, da bi me „ ŽTP Ruma“ kasnije prebacila na poslove u Šid. Radio sam u vrijeme bivše Jugoslavije na četiri željezničke stanice kao radnik obezbjeđenja. Dobio sam u Bijeljini i namjenski stan, jednu kuću pored pruge, u kojoj i dan – danas živim sa suprugom“.
Milivoje kaže da je željeznička pruga nekada za Semberce značila „prozor“ u svijet.
„Sa povratnom voznom kartom, koja je koštala oko 2,5 KM, moglo se otputovati do Beograda i vratiti nakon obavljenog posla u Bijeljinu. Velike količine tereta prevožene su prugom. Postojali su i industrijski kolosijeci. Danas nam pruga puno nedostaje. Ima sirotinje koja nije u stanju bar jednom godišnje da posjeti članove svoje uže i šire familije, razbacane po različitim dijelovima bivše Jugoslavije. Za skupe autobuske karte mnogi nemaju novca. Mnogi ljudi su ovih dana pustili suzu, gledajući kako se demontiraju kolosijeci i skidaju željezničke šine. Nedavno je srušena i stara željeznička stanica u Bijeljini. Ostao sam da živim u kući koju mi je dodijelila „Željeznica“. Stekao sam stanarsko pravo. Tu živim punih 29 godina i boriću se za svoje stečeno pravo“, kaže Milivoje.
Milivojev sin Aleksandar radi u Šidu na željeznici, na poslovima manevriste. U Šidu živi i Milivojeva kćerka Slavica koja je udata za Savu Šarca, vozača lokomotive. I djeca su krenula Milivojevim stopama, zarađujući, kako on ističe, častan i tvrd hljeb na željeznici.
Semberija info