Uvedena s uvjerenjem da će smanjiti ili čak ukloniti socijalne probleme vezane uz alkoholizam, kriminal, duševne bolesti i siromaštvo, prohibicija u SAD-u službeno je završila petog decembra 1933. godine. Radilo se o zabrani prodaje, proizvodnje, uvoza i transporta alkoholnih pića na nivou cijelokupnih Sjedinjenih Američkih Država.

Prohibicijski period ukupno je trajao 13 godina i 11 mjeseci. Tokom prohibicije upotreba alkoholnih pića bila je dozvoljena samo u religijskim obredima i u medicinske svrhe.



Naime, Osamnaesti amandman na Ustav Sjedinjenih Američkih Država, usvojen pod pritiskom trezvenjačkog pokreta, stupio je na snagu 16. januara 1919. godine, kada je potpuno zabranjena proizvodnja i konzumacija alkoholnih pića s procentom alkohola većim od 0.5 odsto. Dugogodišnji napori trezvenjačkih udruženja urodili su plodom s potpunom zabranom alkohola, ali niko nije predvidio posledice takve zabrane. 

Prohibicija i eksplozija kršenja zakona koju je podstaknula ostali su kao potvrda stare izreke da je ,,put u pakao popločan dobrim namjerama.“

A posljedice su, između ostalih, gubitak za proračun u iznosu od oko 500 miliona tadašnjih dolara, uspon gangstera kojima su ogromne zarade od ilegalnog alkohola dale kapital za organizovanje i učvršćivanje svojih poslova, porast prekomjernog pijanstva, te gotovo potpuno gašenje vinarstva u SAD-u.

Proizvodnja, prodaja i transport alkohola bio je zabranjen u SAD, ali nije bio zabranjen u okolnim zemljama. Destilerija i pivare u Kanadi, Meksiku i na Karibima su cvjetale, jer su njihove proizvode konzumirali Amerikanci koji bi dolazili u posjetu, a bio je raširen i ilegalni uvoz u SAD. 



Čikago je postao poznat po nepoštovanju prohibicije. Mnogi od čuvenih čikaških gangstera, uključujući Al Kaponea i njegovog neprijatelja Bagzija Morana, zaradili su milione dolara ilegalnom prodajom alkohola. Brojni zločini, uključujući krađe i ubistva, bili su direktno povezani sa antiprohibicionim pokretom u Čikagu. 

Neki od javnih pobornikaprohibicije uvidjeli su svoje greške, a među njima je bio industrijalac Džon Rokfeler koji je u jednom pismu 1932. godine napisao: ,,Kada je prohibicija uvedena, ja sam se nadao da će je javno mnijenje naširoko podržati i da će uskoro doći dan  kada će se prepoznati grozni efekti alkohola. Polako i s oklijevanjem sam došao do shvaćanja da se to nije dogodilo. Umjesto toga, pijanstvo je u porastu, ilegalne točionice su zamijenile krčme, pojavila se ogromna vojska kršitelja zakona, mnogi među našim najboljim građanima otvoreno su ignorisali prohibiciju, poštovanje zakona je smanjeno, a zločin se povećao do neviđenih razmjera.“

Inače, ljudi su nalazili razne načine da izbjegnu pažnju ,,prohibicionih agenata“. Nosili su tanke pljoske u džepovima, šuplje štapove, lažne knjige...

Dva mjeseca nakon što je stupio na dužnost, predsjednik Frenklin Ruzvelt potpisao je 23. marta 1933. godine amandman na Volstidov akt ( Volstidovim amandmanom uveden je ,,suvi režim“, a nazvan je po kongresmenu Endiju Volstedu iz Minesote, koji ga je formalno predložio na usvajanje), kojim se dopušta proizvodnja i potrošnja piva i lakih vina. 
​
Nakon toga Ruzvelt je u Bijeloj kući izgovorio slavnu rečenicu: ,,Mislim da je sad vrijeme da se popije jedno pivo“. 

Prohibicija se rušila kao kula od karata i Osamnaesti amandman stavljen je van snage Dvadeset prvim amandmanom, ratifikovanim 5. decembra 1933. godine. 

Amerikanci su svoje jade zbog ekonomske krize mogli olakšati čašicom, a da ne krše zakon.

Portal Semberija info (M. Rešidović)