Tehnička škola Bijeljina - Aleksandra Babić: Veliki ljudi sa naših prostora :: Semberija INFO ::

 

Tehnička škola Bijeljina - Aleksandra Babić: Veliki ljudi sa naših prostora


VELIKI LjUDI SA NAŠIH PROSTORA

Najavljena promocija knjige „Moji ratovi“ Marka Bojova Rašovića povod je da se sjetimo znamenitog autora čija su djela nekoliko decenija bila u rukopisu. Zahvaljujući radu i trudu njegovih potomaka Rašovićeva kazivanja, studije, hronike postaju dostupna javnosti. Zanimljiv je životni put ovog pukovnika, crnogorskog porijekla, koji je najljepše godine života, kao zreo čovjek i cijenjeni oficir, proveo u Bijeljini.

Ko je bio Marko Bojov Rašović?

Marko Bojov Rašović, kraljevski kadet, visokoškolovani i ugledni oficir crnogorske i jugoslovenske vojske, junak i pisac rođen je u Fundini kod Podgorice 1886. godine, a potiče iz čuvenog plemena Kuči. Učestvovao je u borbama tokom Arbanaškog ustanka 1911. godine protiv Otomanskog carstva. U Prvom balkanskom ratu komandovao je četom, a u Drugom je bio u štabu Dečanske brigade. U Prvom svjetskom ratu se pojavljuje kao načelnik štaba Tuške brigade. Poslije kapitulacije vojske Crne Gore prijavljuje se kao dobrovoljac u vojsci Kraljevine Srbije.

Između dva rata bio je zamjenik komandanta 6. puka Kralja Aleksandra I u Bijeljini, gdje je boravio u kasarni našeg grada, a zatim i u Banjaluci. Poslije toga bio je komandant 13. puka u Dinarskoj diviziji koja je postojala tokom Drugog svjetskog rata, sastavljena od lokalnog srpskog stanovništva u NDH. Tokom Drugog svjetskog rata Marko Rašović je ranjen. Iako biva teško ranjen, uspio je da likvidira glavnog napadača.

Dobio je brojna odlikovanja, među kojima su: dvije Zlatne medalje za hrabrost, dva Ordena belog orla s mačevima, francuski Ratni krst, Albanska spomenica, Medalja za hrabrost, Orden belog orla bez mačeva, Orden zasluga za narod sa srebrnim vijencem, Orden Svetog Save, Orden Jugoslovenske krune, a izbjeglička vlada ga je odlikovala i Ordenom Karađorđeve zvijezde koja mu nije bila priznata.

Autor je više knjiga o plemenu Kuči, pisao je i pjesme, kao i dnevnike, hronike iz oba svjetska rata. U čin potpukovnika proizveden je 28. juna 1928. g. Ispit za čin pukovnika položio je avgusta 1935. godine, a 6. septembra 1935. godine proizveden je u čin pukovnika. Nakon dva ranjavanja, malarije i velike životne borbe 1976. godine preminuo je u rodnoj Podgorici (tadašnjem Titogradu).

Rašović u Bijeljini

Kao dobrovoljac u srpskoj vojsci koji je prešao Albaniju i Solun i kao nosilac najviših odlikovanja za iskazanu hrabrost i junaštvo premješten je iz Ohrida u Bitolj 1921. godine, pa odatle u Prilep početkom 1922. g, te aprila 1923. g. u Dubrovnik.  Iste godine u novembru služba će ga dovesti u Bijeljinu, gdje je postavljen za komandanta 2. bataljona, 6. pješadijskog puka Kralja Aleksandra I. Ovdje će ostati do 2. novembra 1932. godine.

Pukovnik Marko Bojov Rašović živio je sa svojom porodicom u Bijeljini punih osam godina i baš tu dobiće četvoro djece. Imao je sedmoro djece, a kćerke Ksenija, Dobrila, Olga i sin Aleksandar rođeni su u semberskoj ravnici. Rašovićeva najstarija kći Vera gotovo cijeli životni vijek provela je u Bijeljini, a njeni sinovi i unuci s ponosom čuvaju sjećanje na izuzetnog Marka B. Rašovića. Njegovi potomci i danas šetaju ulicama ovoga grada od kojih bar jedna zaslužuje da se zove njegovim imenom.

Aleksandra Babić
Tehnička škola Bijeljina, IV razred