Ana Tomović: Svoje depresije krijemo
Predstava „Sin” nas vodi u središte boli duše djeteta u kontekstu svijeta u kome danas živimo: ambicioznog, konformističkog, gdje ima sve manje vremena za zapitanost. Fascinirana sam trenutkom u kome je „svet stao” i pokazao da se zaista ništa „ne mora”.
Nagrađivana rediteljka Ana Tomović režira dramu „Sin” savremenog francuskog autora Florijana Zelera u Ateljeu 212. Djelo je prevela Ivana Dimić, scenograf je Jasmina Holbus, kostimograf Momirka Bailović, a psiholog saradnik na predstavi Nina Umićević.
Srpska publika do sada nije imala priliku da se upozna sa djelima Florijana Zelera, u pitanju je savremeni pisac romana i drama, koga je magazin „Gardijan” proglasio „najuzbudljivijim dramskim piscem našeg vremena”.
Priče Florijana Zelera tiču se svih nas. Šta je to intrigantno što vas je podstaklo da režirate njegovu dramu „Sin”?
Florijan Zeler piše univerzalne drame, sa univerzalnim likovima. Svako od nas može da se prepozna u tim situacijama, da se sjeti da je izgovarao takve rečenice. Pored toga posjeduje nevjerovatnu lakoću pisanja. Prije „Sina” čitala sam i prethodne komade koji su dio njegove porodične trilogije, drame „Majka” i „Otac”. Ipak, najveći emotivni utisak na mene je ostavila upravo drama „Sin”, a autor kaže da je sve što je prethodno napisao bila priprema za ovu dramu. Konflikt te drame je nerazrešiv i ima snagu antičke tragedije, iako je to samo jedna obična životna situacija. Svi njegovi komadi su aktuelni i biće uvijek aktuelni upravo zahvaljujući tome što se bave porodičnim odnosima. On posmatra porodicu jako suženo, pod lupom: majka, otac, dijete. Sve je tu: iluzije, greške, osjećanje krivice, strah od starenja i smrti, depresija, otuđenost, čežnja za bliskošću, izdaja…
U centru drame „Sin” je rasturena porodica: razvedeni roditelji i sin koji zbog toga i svojih godina prolazi kroz adolescentnu depresiju... Kako ste ovu Zelerovu dramu pročitali za publiku Ateljea 212?
U fokusu moje predstave su sin i njegova perspektiva na turbulentni svijet odraslih. Okidač za njegovu depresiju je razvod roditelja. Odlična prilika da se u pozorištu progovori o dva tabua: razvodu i njegovim realnim posledicama na djecu i o depresiji kao o veoma prisutnoj mentalnoj bolesti. Taj problem je svuda oko nas, ali mi o njemu ne govorimo. Svoje depresije krijemo jer nisu društveno prihvatljive, a rijetke su danas osobe koje mogu da izdrže pritisak vremena. Depresija je tu. Treba je prepoznati, priznati, liječiti. Razvod, takođe. Deca se unutar razvoda podrazumijevaju, posebno jer je to postala opšta pojava. Ali šta je zaista sa dušom djeteta, u ovom slučaju tinejdžera, kako izgleda njena bol, kada se rasklopi? Florijan nas vodi u središte te boli u kontekstu svijeta u kome danas živimo: ambicioznog, konformističkog, onog koji ima sve manje vremena za zapitanost.
Kroz priču o porodici, Zeler otvara brojna pitanja. Kakav scenski odgovor spremate? Koja je to nit koja Zelera spaja sa našom stvarnošću?
Zeler je jako nježan i emotivan pisac koji na veoma empatičan način posmatra ljudsku dušu. Na primjer, u drami „Majka” on se bavi psihološkim gubitkom koji doživljava žena koja je sve uložila u svoju porodicu, a koja nije više potrebna porodici. Mislim da svaka savremena majka strahuje upravo od tog trenutka, od sindroma„napuštenog gnijezda”. U „Ocu”, Florijan se fokusira na ostarjelog oca koji se bori sa nadirućim alchajmerom. U sve tri drame, dakle, vizura je postavljena iz jednog, centralnog, lika. Beskrajno je uzbudljivo, kako kroz vješto dramsko sredstvo miješanja realnosti i fantazije, uspijeva da uhvati emotivni unutrašnji svijet svojih junaka.
Porodica se neminovno mijenja, njena struktura, funkcija. Roditelji neminovno stare. Djeca neminovno odrastaju. Naše potrebe, želje, zapitanosti, nesigurnosti prolaze kroz sve moguće faze. Porodica je dinamičan, intenzivan emotivni organizam. Florijan kao pisac nikoga ne osuđuje, on posmatra naše dileme i strahove. On posmatra tu unutrašnju dinamiku, njene promjene. Likovi autentično žele jedni drugima dobro. Tu ima puno brige i ljubavi. Naravno i egoizma i sebičnosti, koji su neodvojivi od ljudi.
U komadu „Majka” u Njujorku igra Izabel Iper, a prema drami „Otac” snimljen je film sa Entoni Hopkinsom i Olivijom Kolman. Kojim ste se vi pozorišnim rukopisom vodili sklapajući glumačku podjelu?
Velika je stvar za jednog evropskog pisca da bude izvođen na Brodveju i Vest Endu. Prije Zelera, to je ostvarila Jasmina Reza, takođe poznata našoj pozorišnoj publici sa komadima „Art” i „Bog masakra”. Za Zelera „Njujork tajms” kaže da je najuzbudljiviji savremeni dramski pisac. Ovo je intimni komad, s malim brojem lica, kao uostalom i svi Zelerovi komadi. Uloge su odlično raspoređene i svi likovi su važni. Uloga sina je zahtjevna i trebalo je pronaći jako mladog glumca za tu ulogu. U našoj podjeli tu ulogu igra Luka Grbić, student treće godine glume u klasi profesora Srđana Karanovića. Iako mlad, on je zreo i veoma talentovan glumac. Uz njega igraju velika imena Ateljea: Svetozar Cvetković, Isidora Minić, Tamara Dragičević i Branislav Zeremski.
Zeler se ne trudi da bude originalan već piše o situacijama u kojima svako može da se nađe i sa kojom može da se identifikuje. Kakva je to „samouvjerenost” koju posjeduje, a koja je i vas „osvojila”?
Zeler me je kao pisac osvojio prije svega svojom lakoćom, prirodnošću, iskorakom iz realizma, fokusom na dušu, kao i izraženom duhovitošću i snažnom emocijom. Njegove rečenice su jednostavne, maltene nedovršene, svakodnevne, njegova misao je nepretenciozna, ali je njegovo zanimanje za čoveka i njegovu unutrašnju dramu veliko. Ta svakodnevna obična ljudska drama kod njega doseže antičke dimenzije.
Iza nas je mučna epidemijska godina. Kako vidite i živite „novu normalnost” koju nam je ovo nepredvidivo vrijeme nametnulo?
Prilagodila sam se, ne bez napora, „novoj normalnosti”. Na probama svi uvijek nosimo maske. To sa sobom nosi izmijenjenu atmosferu i u radu. Jako pazimo jedni na druge. Naravno, trudimo se da fizičku distancu premostimo na druge načine. Fascinirana sam trenutkom u kome je „svijet stao” i pokazao da se zaista ništa „ne mora”. Trudim se da intimno ne zaboravim taj trenutak spoznaje i da se prema sebi i drugima odnosim sa većom iskrenošću i pažnjom.
Politika
Nagrađivana rediteljka Ana Tomović režira dramu „Sin” savremenog francuskog autora Florijana Zelera u Ateljeu 212. Djelo je prevela Ivana Dimić, scenograf je Jasmina Holbus, kostimograf Momirka Bailović, a psiholog saradnik na predstavi Nina Umićević.
Srpska publika do sada nije imala priliku da se upozna sa djelima Florijana Zelera, u pitanju je savremeni pisac romana i drama, koga je magazin „Gardijan” proglasio „najuzbudljivijim dramskim piscem našeg vremena”.
Priče Florijana Zelera tiču se svih nas. Šta je to intrigantno što vas je podstaklo da režirate njegovu dramu „Sin”?
Florijan Zeler piše univerzalne drame, sa univerzalnim likovima. Svako od nas može da se prepozna u tim situacijama, da se sjeti da je izgovarao takve rečenice. Pored toga posjeduje nevjerovatnu lakoću pisanja. Prije „Sina” čitala sam i prethodne komade koji su dio njegove porodične trilogije, drame „Majka” i „Otac”. Ipak, najveći emotivni utisak na mene je ostavila upravo drama „Sin”, a autor kaže da je sve što je prethodno napisao bila priprema za ovu dramu. Konflikt te drame je nerazrešiv i ima snagu antičke tragedije, iako je to samo jedna obična životna situacija. Svi njegovi komadi su aktuelni i biće uvijek aktuelni upravo zahvaljujući tome što se bave porodičnim odnosima. On posmatra porodicu jako suženo, pod lupom: majka, otac, dijete. Sve je tu: iluzije, greške, osjećanje krivice, strah od starenja i smrti, depresija, otuđenost, čežnja za bliskošću, izdaja…
U centru drame „Sin” je rasturena porodica: razvedeni roditelji i sin koji zbog toga i svojih godina prolazi kroz adolescentnu depresiju... Kako ste ovu Zelerovu dramu pročitali za publiku Ateljea 212?
U fokusu moje predstave su sin i njegova perspektiva na turbulentni svijet odraslih. Okidač za njegovu depresiju je razvod roditelja. Odlična prilika da se u pozorištu progovori o dva tabua: razvodu i njegovim realnim posledicama na djecu i o depresiji kao o veoma prisutnoj mentalnoj bolesti. Taj problem je svuda oko nas, ali mi o njemu ne govorimo. Svoje depresije krijemo jer nisu društveno prihvatljive, a rijetke su danas osobe koje mogu da izdrže pritisak vremena. Depresija je tu. Treba je prepoznati, priznati, liječiti. Razvod, takođe. Deca se unutar razvoda podrazumijevaju, posebno jer je to postala opšta pojava. Ali šta je zaista sa dušom djeteta, u ovom slučaju tinejdžera, kako izgleda njena bol, kada se rasklopi? Florijan nas vodi u središte te boli u kontekstu svijeta u kome danas živimo: ambicioznog, konformističkog, onog koji ima sve manje vremena za zapitanost.
Kroz priču o porodici, Zeler otvara brojna pitanja. Kakav scenski odgovor spremate? Koja je to nit koja Zelera spaja sa našom stvarnošću?
Zeler je jako nježan i emotivan pisac koji na veoma empatičan način posmatra ljudsku dušu. Na primjer, u drami „Majka” on se bavi psihološkim gubitkom koji doživljava žena koja je sve uložila u svoju porodicu, a koja nije više potrebna porodici. Mislim da svaka savremena majka strahuje upravo od tog trenutka, od sindroma„napuštenog gnijezda”. U „Ocu”, Florijan se fokusira na ostarjelog oca koji se bori sa nadirućim alchajmerom. U sve tri drame, dakle, vizura je postavljena iz jednog, centralnog, lika. Beskrajno je uzbudljivo, kako kroz vješto dramsko sredstvo miješanja realnosti i fantazije, uspijeva da uhvati emotivni unutrašnji svijet svojih junaka.
Porodica se neminovno mijenja, njena struktura, funkcija. Roditelji neminovno stare. Djeca neminovno odrastaju. Naše potrebe, želje, zapitanosti, nesigurnosti prolaze kroz sve moguće faze. Porodica je dinamičan, intenzivan emotivni organizam. Florijan kao pisac nikoga ne osuđuje, on posmatra naše dileme i strahove. On posmatra tu unutrašnju dinamiku, njene promjene. Likovi autentično žele jedni drugima dobro. Tu ima puno brige i ljubavi. Naravno i egoizma i sebičnosti, koji su neodvojivi od ljudi.
U komadu „Majka” u Njujorku igra Izabel Iper, a prema drami „Otac” snimljen je film sa Entoni Hopkinsom i Olivijom Kolman. Kojim ste se vi pozorišnim rukopisom vodili sklapajući glumačku podjelu?
Velika je stvar za jednog evropskog pisca da bude izvođen na Brodveju i Vest Endu. Prije Zelera, to je ostvarila Jasmina Reza, takođe poznata našoj pozorišnoj publici sa komadima „Art” i „Bog masakra”. Za Zelera „Njujork tajms” kaže da je najuzbudljiviji savremeni dramski pisac. Ovo je intimni komad, s malim brojem lica, kao uostalom i svi Zelerovi komadi. Uloge su odlično raspoređene i svi likovi su važni. Uloga sina je zahtjevna i trebalo je pronaći jako mladog glumca za tu ulogu. U našoj podjeli tu ulogu igra Luka Grbić, student treće godine glume u klasi profesora Srđana Karanovića. Iako mlad, on je zreo i veoma talentovan glumac. Uz njega igraju velika imena Ateljea: Svetozar Cvetković, Isidora Minić, Tamara Dragičević i Branislav Zeremski.
Zeler se ne trudi da bude originalan već piše o situacijama u kojima svako može da se nađe i sa kojom može da se identifikuje. Kakva je to „samouvjerenost” koju posjeduje, a koja je i vas „osvojila”?
Zeler me je kao pisac osvojio prije svega svojom lakoćom, prirodnošću, iskorakom iz realizma, fokusom na dušu, kao i izraženom duhovitošću i snažnom emocijom. Njegove rečenice su jednostavne, maltene nedovršene, svakodnevne, njegova misao je nepretenciozna, ali je njegovo zanimanje za čoveka i njegovu unutrašnju dramu veliko. Ta svakodnevna obična ljudska drama kod njega doseže antičke dimenzije.
Iza nas je mučna epidemijska godina. Kako vidite i živite „novu normalnost” koju nam je ovo nepredvidivo vrijeme nametnulo?
Prilagodila sam se, ne bez napora, „novoj normalnosti”. Na probama svi uvijek nosimo maske. To sa sobom nosi izmijenjenu atmosferu i u radu. Jako pazimo jedni na druge. Naravno, trudimo se da fizičku distancu premostimo na druge načine. Fascinirana sam trenutkom u kome je „svijet stao” i pokazao da se zaista ništa „ne mora”. Trudim se da intimno ne zaboravim taj trenutak spoznaje i da se prema sebi i drugima odnosim sa većom iskrenošću i pažnjom.
Politika
