Poslu nikad kraja


Daleko je 1951. godina, prvi oktobar, kada je Mićo Pešaljević došao na imanje, došao i ostao. Svojih 35 godina na imanju ispunio je radom, zalaganjem, a pred njim je još 18 mjeseci do penzije.

- Radio sam i u Seljačkoj radnoj zadruzi, pa bio u školi, a te 1951. godine kada sam došao, izabran sam za predsjednika Narodne omladine. Nije to mala stvar bila. Imali smo tada 200 krava ovdje u Stočarstvu, dvije štale, zatim 6.000 svinja, oko 300 konja. Bilo je to veliko gazdinstvo  i posla je uvijek bilo ,,preko glave’’. A radili smo od jutra do večeri, svakim danom, a nedjeljama udarnički. I to svi zajedno, rukovodioci naprijed s vilama, mi za njima. A bio sam predsjednik Radničkog savjeta kada smo donijeli odluku da se odričemo viška i još onih 10 odsto koje smo dobijali. Kao rezervu, a svakog mjeseca da bi se kupilo zemljišta i novih mašina. Tako se radilo, takav je to entuzijazam bio. Svi smo pred očima imali samo uspjeh kolektiva, i tome je sve bilo podređeno.

- Zapamtili ste sve značajne promjene na Imanju.

- Naravno, čitav moj radni vijek bio je ispunjen radom. Sjećam se važnih stvari, recimo kad smo prodali konje i kupili traktor. To je bila značajna stvar. Kočijaši su prekvalifikovani u traktoriste, i to ,,u hodu’’ što se kaže. Sjećam se i uvođenja novih poljoprivrednih kultura, recimo soje, pa napretka u organizaciji rada, raznih akcija. A na čelu svake akcije bili su komunisti. Bio sam, inače, vrlo aktivan i u našem kolektivu i van njega, u društveno-političkom životu, pa sam bio u toku svih akcija. A najdraža mi je uspomena na susret s Titom. Bio sam 1958. godine u delegaciji BiH kod Tita. Sa Imanja su sa mnom bili pokojni Risto Opalić i Milenko Mijić. Tada sam iskoristio priliku da u ime kolektiva i cijele Semberije pozovem Tita da nas posjeti, i on je to obećao. Obećanje je kao što znate, izvršio i to je bio možda najveći dan u životu našeg Imanja.

Semberske novine,
26. novembar 1986. godine