Samouslužna praonica Sale: Praonica koja je i više od toga :: Semberija INFO ::

 

Samouslužna praonica Sale: Praonica koja je i više od toga


Prvu samouslužnu praonicu „Sale“, Aleksandar Dragutinović otvorio je 3. januara 2018. godine u Ugljeviku, sa tri prijatelja sa kojima se druži još od srednje škole, a potom, 3. novembra 2019. godine i u Bijeljini u Ulici Filipa Višnjića.
 
Riječ je o najmodernijim praonicama u regiji, a to, između ostalog, znači da vrše obradu vode u cilju razređivanja gustine šampona za pranje, voda je topla, a, takođe, iz nje se vrši i izdvajanje kamenca, kako nakon pranja ne bi ostajale muzge i fleke. Raspolažu savremenim ususivačima, a vode računa i o produžavanju vijeka guma, tačnije, obavlja se glicerinski premaz koji do 20 posto produžava vijek guma.


 
- Kvalitet pružanja usluge korisnicima nam je cilj i nastojimo da ga kontinuirano nadograđujemo, ali, takođe, vodili smo  računa da ni jednog trenutka ne zanemarimo lokalne zajednice u kojima radimo, tako da smo odmah posjetili Vatrogasno društvo, policiju, Dom zdravlja, Crveni krst i Civilnu zaštitu, te smo im, bez obzira na ugovore koje su imali ili imaju, ponudili besplatne usluge, jer je riječ o samouslužnoj praonici i imamo mogućnost daljinskog upravljanja, a svi oni su u funkciji naših građana i na ovaj način dajemo svoj doprinos“, kaže Dragutinović, koji je u novembru 1992. godine iz Zenice sa majkom i bratom, utočište našao prvo u Ugljeviku, a nažalost, pokojni otac, zbog nemogućnosti da se sa njima „izvuče“ iz Zenice, porodici se pridružio 1994. godine.


 
- U Ugljeviku sam išao u osnovnu školu, započeo i pahađanje srednje škole, ali smo se 1995. godine preselili u Bijeljinu, gdje sam zavšio Elektro-tehničku školu, a kasnije sam se prekvalifikovao u građevinskog tehničara. Bio sam odličan učenik, ali nakon završetka srednje škole nisam imao mogućnost da se zaposlim, pa me potraga za poslom odvela u Doboj, gdje sam počeo raditi u ,,Doboj putevima’’, a sa kolegama sam radio u Sloveniji, Modriči i Derventi. Potom sam se oženio i sa suprugom, koja je iz Dervente, vratio se u Bijeljinu. Život me nije mazio, kao ni moju trojicu prijatelja, ali se rad, trud i zajednički cilj počeo realizovati. Danas, supruga i ja imamo dvije kćerke, od devet i 12 godina, a vaspitavamo ih da prvo budu dobri ljudi. Po povratku u Bijeljinu počeo sam raditi u „Buk prometu“, potom u „Bijeljina putu“, a danas sam zaposlen u preduzeću „Most“‘‘, priča Dragutinović koji i nakon toliko godina, ne gubi emocije i vezanost prema Ugljeviku, ali i Loparama, gdje je, kako kaže, stekao dobre prijetelje, a u Pirkovcima ima parcelu gdje je zasadio 365 stabala lješnika.


 
Na pitanje, šta njega i njegova tri druga, motiviše da budu na raspolaganju javnim službama, Dragutinović odgovara konkretnim primjerom.

- Vozač je vozilom bijeljinskog Crvenog krsta svratio na praonicu da opere automobil i krenuo je da ubaci novac u automat, ali sam mu rekao da to ne čini i da je za njih besplatno. Zašto? Pa 1994. godine, moja porodica i ja, moji drugari, kao i mnogi naši građani, živjeli smo od tog Crvenog krsta. E, ovo je prilika da i mi, na neki način, uzvratimo, jer smatramo da ne treba „biti samo svoj“. Sva četvorica volimo da pomognemo ljudima, da sponzorišemo sportske i kulturne događaje, kao i izgradnju vjerskih objekata. Inače, ja sam i član Crkvenog odbora u Popovima, ali i u rodnoj Zenici, gdje volim otići, jer je moja porodica, generacijama bila vezana za crkvu. Pradjed je bio vođa crkvenog hora, djed, bez obzira što je bio slijep, svake nedjelje je išao u crkvu, a otac je pjevao  u crkvenom horu“, kaže Dragutinović, koji je imao priliku da, s obzirom na zanimanje, radi u inostranstvu.

Kaže da, „ukoliko bi se moralo, bio bi zadnji koji bi otišao sa ovih prostora“.

- Volim svoju zemlju, svoj narod, svoje prijatelje i druženje, a to mi novac ne može zamijeniti. Radim od sedam ujutro, pa do kasnih noćnih sati, ali sam zadovoljan, jer poslije toga dolazim kući gdje me čekaju moje kćerke, supruga i majka, a prijatelji su tu podijelimo lijepe i manje lijepe trenutke. Ali, sve je to život i ako pred sebe postavimo cilj, sve se može postići. Ono što nikad ne smijemo zanemariti je, da se trudimo da budemo dobri ljudi, a to je nije teško“, kaže na kraju za ,,Semberske novine’’ Aleksandar  Dragutinović.

​Semberske novine - Semberija info